Prah,
suhi prah na vrelim dlanovima, koji se poput života prosipa kroz
uzdrhtale prste i postaje još samo jedan, neprepozonatljivi dio
pustinje. Užareno grotlo potpuno narandžaste sunčeve kugle pred zalazak,
još uvijek je tonulo daleko ispred nas, iza oceana nijemih dina što su
se gubile u daljini.
- Još samo jedan korak - jedva je istisnuo starac, dok su krupne kapi znoja putovale kanalima njegova izborana lica i završavale slanoćom na potpuno ispucalim usnama. - još samo jedan korak
Jedva sam protisnuo jedan pogled kroz oči opaljene cijelodnevnim blijeskom i ugledao narandžasto more koje se prostire svuda uokolo. Čak su i zrnca pjeska koja su mi klizila niz prste poprimila istu boju. Smrt! Svuda pustoš i smrt, a još jedan korak činio se tako beskrajno teškim i uzaludnim. Iako je sunce zalazilo, lagani povjetarac još je disao vrelinom i nosio sitne oblake kristala u moje lice. Poljubac pustinje. Predivan u čarobnom zalasku i isto tako smrtonosan.
- Uzalud - protisnuo sam nekako, dok su mi suze odnosile i poslijednji dio životne tekućine iz stisnutih očiju koje su ih pokušale zadržati i nestajale niz kosinu pješčane padine. Kap u pješčanom moru, beznačajna i uzaludna - čemu se mučiti dalje?
Smijeh starca, iako isprekidan hropotom iscrpljenosti, odjeknuo je niz pustoš i pretvorio smrtonosnu klopku u svježinu mora koje zapljuskuje naše umorne noge kao iznenadni nalet plime. Još je dugo putovao niz pješčane planine i činio ih ne više tako zlokobnim. Smrt i ljepota. Zajedno u zagrljaju milenija. Tek sam sada to vidio, kada je smijeh odagnao crne misli i natjerao me još jednom osmotriti obzor što se kupao u nadrealnom spajanju sunca i pustinje. Veličanstveno, okupano beskrajnom svjetlošću pred smiraj. Smiraj još jednog ili poslijednjeg dana. Potpuno svejedno. Mora će završiti ljepotom!
- Pogledaj iza sebe - rekao je starac, zastao na tren i prkosno podigao glavu - što vidiš?
-Ništa, dovraga ništa - urliknuo sam ispaćeno - ništa osim smrti i uzaludnog puta.
- Pogledaj bolje - ponovi starac s blagim osmijehom - što je iza nas?
- Tragovi, samo naši tragovi u beskraju i ništa više, tragovi koje će zamesti vjetar.
- Istina - klimnu starac glavom - tragovi su prolazni, no netko će ih uvijek slijediti i učiti iz njih. Pogledaj bolje.
Napregao sam svu snagu koja mi je preostala i daleko tamo, na mjestu gdje je tamna crta noći već skoro zakrila plaštom zaborava vrelinu pješčanog užasa, ugledao sam dvije jedva vidljive siluete. Ljudi! Netko ide za našim tragovima!
- Ljudi - urliknuo sam svom snagom - netko nas slijedi.
-Tako je - klimnu starac glavom, potpuno mirno - niti jedan korak nije uzaludan, niti sami ne znamo tko će ih jednom pratiti. Sada se okreni naprijed i pogledaj pažljivo.
- Zar ih ne bi trebali pričekati? - pobunio sam se ljut na samoga sebe što nisam vidio ništa drugo do straha - možda imaju vode
- Oni slijede naše tragove - progunđa starac i pogleda me prijekorno - oni su duboki i jasni, no ponekad, čovijek mora pronaći tragove koji su jedva vidljivi, skriveni drugima. Pogledaj bolje!
Napregnuo sam pogled koliko sam god mogao, dok se sve mutilo u kolopletu slabosti i još jednom zurio u pjesak pred sobom. I doista, jedva vidljivi, pred nama su bili tragovi neke sitnje životinjice koji su poput putokaza vijugali uz pješčanu dinu i nestajali iza njenog vrha.
- Iako se tako ne čini na prvi pogled - rekao je starac i krenuo za tragovima - čak i pustinja uvijek obiluje životom koji uvijek pronađe pravi put. Na nama je samo da ga slijedimo. Jedino je potrebno vidjeti ga, čak i kada se čini uzaludnim.
Slijedio sam starca, oblizujući usne slanošću vlastitih suza i otežalog jezika, te poput zombija koračao dalje uz dinu, prateći pogledom taj mali trag nade koji mi se činio širokim poput autoceste. Dok smo se posljednjim snagama uspinjali uz dinu, sunce je potonulo u smiraj i blaga svježina sumraka pomilovala je naša umorna lica. I tada, na vrhu pješčanog brežuljka, ugledao sam vitka tijela palmi kako prkose ništavilu i ponosno se uzdižu prema prvim zvijezdama koje su se kao biseri novog života palili na dotad vrelom nebu.
- Oaza - urliknuo sam svim plućima i potrčao niz dinu kao da umor nije niti postojao - život!
Starac je još uvijek stajao na vrhu dine, miran i monumentalan kao ocrtana sjena pobjednika na poraženom sivilu pustinje. Opet se nasmijao
- Jest, život - složio se i polako krenuo za mnom - život nikada ne nestaje. Samo mu pažljivo treba pronaći tragove. U danu, noći, sreći, nevolji, blatu ili pustinji. A tragovi su uvijek u očima koje nauče gledati. Bez predrasuda!
Autor: Darko Balaš
- Još samo jedan korak - jedva je istisnuo starac, dok su krupne kapi znoja putovale kanalima njegova izborana lica i završavale slanoćom na potpuno ispucalim usnama. - još samo jedan korak
Jedva sam protisnuo jedan pogled kroz oči opaljene cijelodnevnim blijeskom i ugledao narandžasto more koje se prostire svuda uokolo. Čak su i zrnca pjeska koja su mi klizila niz prste poprimila istu boju. Smrt! Svuda pustoš i smrt, a još jedan korak činio se tako beskrajno teškim i uzaludnim. Iako je sunce zalazilo, lagani povjetarac još je disao vrelinom i nosio sitne oblake kristala u moje lice. Poljubac pustinje. Predivan u čarobnom zalasku i isto tako smrtonosan.
- Uzalud - protisnuo sam nekako, dok su mi suze odnosile i poslijednji dio životne tekućine iz stisnutih očiju koje su ih pokušale zadržati i nestajale niz kosinu pješčane padine. Kap u pješčanom moru, beznačajna i uzaludna - čemu se mučiti dalje?
Smijeh starca, iako isprekidan hropotom iscrpljenosti, odjeknuo je niz pustoš i pretvorio smrtonosnu klopku u svježinu mora koje zapljuskuje naše umorne noge kao iznenadni nalet plime. Još je dugo putovao niz pješčane planine i činio ih ne više tako zlokobnim. Smrt i ljepota. Zajedno u zagrljaju milenija. Tek sam sada to vidio, kada je smijeh odagnao crne misli i natjerao me još jednom osmotriti obzor što se kupao u nadrealnom spajanju sunca i pustinje. Veličanstveno, okupano beskrajnom svjetlošću pred smiraj. Smiraj još jednog ili poslijednjeg dana. Potpuno svejedno. Mora će završiti ljepotom!
- Pogledaj iza sebe - rekao je starac, zastao na tren i prkosno podigao glavu - što vidiš?
-Ništa, dovraga ništa - urliknuo sam ispaćeno - ništa osim smrti i uzaludnog puta.
- Pogledaj bolje - ponovi starac s blagim osmijehom - što je iza nas?
- Tragovi, samo naši tragovi u beskraju i ništa više, tragovi koje će zamesti vjetar.
- Istina - klimnu starac glavom - tragovi su prolazni, no netko će ih uvijek slijediti i učiti iz njih. Pogledaj bolje.
Napregao sam svu snagu koja mi je preostala i daleko tamo, na mjestu gdje je tamna crta noći već skoro zakrila plaštom zaborava vrelinu pješčanog užasa, ugledao sam dvije jedva vidljive siluete. Ljudi! Netko ide za našim tragovima!
- Ljudi - urliknuo sam svom snagom - netko nas slijedi.
-Tako je - klimnu starac glavom, potpuno mirno - niti jedan korak nije uzaludan, niti sami ne znamo tko će ih jednom pratiti. Sada se okreni naprijed i pogledaj pažljivo.
- Zar ih ne bi trebali pričekati? - pobunio sam se ljut na samoga sebe što nisam vidio ništa drugo do straha - možda imaju vode
- Oni slijede naše tragove - progunđa starac i pogleda me prijekorno - oni su duboki i jasni, no ponekad, čovijek mora pronaći tragove koji su jedva vidljivi, skriveni drugima. Pogledaj bolje!
Napregnuo sam pogled koliko sam god mogao, dok se sve mutilo u kolopletu slabosti i još jednom zurio u pjesak pred sobom. I doista, jedva vidljivi, pred nama su bili tragovi neke sitnje životinjice koji su poput putokaza vijugali uz pješčanu dinu i nestajali iza njenog vrha.
- Iako se tako ne čini na prvi pogled - rekao je starac i krenuo za tragovima - čak i pustinja uvijek obiluje životom koji uvijek pronađe pravi put. Na nama je samo da ga slijedimo. Jedino je potrebno vidjeti ga, čak i kada se čini uzaludnim.
Slijedio sam starca, oblizujući usne slanošću vlastitih suza i otežalog jezika, te poput zombija koračao dalje uz dinu, prateći pogledom taj mali trag nade koji mi se činio širokim poput autoceste. Dok smo se posljednjim snagama uspinjali uz dinu, sunce je potonulo u smiraj i blaga svježina sumraka pomilovala je naša umorna lica. I tada, na vrhu pješčanog brežuljka, ugledao sam vitka tijela palmi kako prkose ništavilu i ponosno se uzdižu prema prvim zvijezdama koje su se kao biseri novog života palili na dotad vrelom nebu.
- Oaza - urliknuo sam svim plućima i potrčao niz dinu kao da umor nije niti postojao - život!
Starac je još uvijek stajao na vrhu dine, miran i monumentalan kao ocrtana sjena pobjednika na poraženom sivilu pustinje. Opet se nasmijao
- Jest, život - složio se i polako krenuo za mnom - život nikada ne nestaje. Samo mu pažljivo treba pronaći tragove. U danu, noći, sreći, nevolji, blatu ili pustinji. A tragovi su uvijek u očima koje nauče gledati. Bez predrasuda!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar