subota, 20. veljače 2016.

Razgovori putnika 4....



Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuškati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo, spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati.
- More je kao život - rekao je starac i sam prestavši veslati kako niti jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju, pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor.
- Istina - složio sam se u potpunosti - uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.
- Jest - potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh - stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u slijedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom.
Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mlječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula.
- Valja nam poći - rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane - sprema se oluja.
I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta što se mogao gotovo fizički osjetiti. Sa juga, odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more.
- Konstantna izmjena - osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti - jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.
Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri.
- Veslajmo natrag - rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi - vratit ćemo se kada prođe oluja.
Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed.
- Jest, vratit ćemo se - složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru - želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bi živjeli, kako bi postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bi učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim.
Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu.
- Jest - rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka - i mi smo oluja!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika 3....



Prah, suhi prah na vrelim dlanovima, koji se poput života prosipa kroz uzdrhtale prste i postaje još samo jedan, neprepozonatljivi dio pustinje. Užareno grotlo potpuno narandžaste sunčeve kugle pred zalazak, još uvijek je tonulo daleko ispred nas, iza oceana nijemih dina što su se gubile u daljini.
- Još samo jedan korak - jedva je istisnuo starac, dok su krupne kapi znoja putovale kanalima njegova izborana lica i završavale slanoćom na potpuno ispucalim usnama. - još samo jedan korak
Jedva sam protisnuo jedan pogled kroz oči opaljene cijelodnevnim blijeskom i ugledao narandžasto more koje se prostire svuda uokolo. Čak su i zrnca pjeska koja su mi klizila niz prste poprimila istu boju. Smrt! Svuda pustoš i smrt, a još jedan korak činio se tako beskrajno teškim i uzaludnim. Iako je sunce zalazilo, lagani povjetarac još je disao vrelinom i nosio sitne oblake kristala u moje lice. Poljubac pustinje. Predivan u čarobnom zalasku i isto tako smrtonosan.
- Uzalud - protisnuo sam nekako, dok su mi suze odnosile i poslijednji dio životne tekućine iz stisnutih očiju koje su ih pokušale zadržati i nestajale niz kosinu pješčane padine. Kap u pješčanom moru, beznačajna i uzaludna - čemu se mučiti dalje?
Smijeh starca, iako isprekidan hropotom iscrpljenosti, odjeknuo je niz pustoš i pretvorio smrtonosnu klopku u svježinu mora koje zapljuskuje naše umorne noge kao iznenadni nalet plime. Još je dugo putovao niz pješčane planine i činio ih ne više tako zlokobnim. Smrt i ljepota. Zajedno u zagrljaju milenija. Tek sam sada to vidio, kada je smijeh odagnao crne misli i natjerao me još jednom osmotriti obzor što se kupao u nadrealnom spajanju sunca i pustinje. Veličanstveno, okupano beskrajnom svjetlošću pred smiraj. Smiraj još jednog ili poslijednjeg dana. Potpuno svejedno. Mora će završiti ljepotom!
- Pogledaj iza sebe - rekao je starac, zastao na tren i prkosno podigao glavu - što vidiš?
-Ništa, dovraga ništa - urliknuo sam ispaćeno - ništa osim smrti i uzaludnog puta.
- Pogledaj bolje - ponovi starac s blagim osmijehom - što je iza nas?
- Tragovi, samo naši tragovi u beskraju i ništa više, tragovi koje će zamesti vjetar.
- Istina - klimnu starac glavom - tragovi su prolazni, no netko će ih uvijek slijediti i učiti iz njih. Pogledaj bolje.
Napregao sam svu snagu koja mi je preostala i daleko tamo, na mjestu gdje je tamna crta noći već skoro zakrila plaštom zaborava vrelinu pješčanog užasa, ugledao sam dvije jedva vidljive siluete. Ljudi! Netko ide za našim tragovima!
- Ljudi - urliknuo sam svom snagom - netko nas slijedi.
-Tako je - klimnu starac glavom, potpuno mirno - niti jedan korak nije uzaludan, niti sami ne znamo tko će ih jednom pratiti. Sada se okreni naprijed i pogledaj pažljivo.
- Zar ih ne bi trebali pričekati? - pobunio sam se ljut na samoga sebe što nisam vidio ništa drugo do straha - možda imaju vode
- Oni slijede naše tragove - progunđa starac i pogleda me prijekorno - oni su duboki i jasni, no ponekad, čovijek mora pronaći tragove koji su jedva vidljivi, skriveni drugima. Pogledaj bolje!
Napregnuo sam pogled koliko sam god mogao, dok se sve mutilo u kolopletu slabosti i još jednom zurio u pjesak pred sobom. I doista, jedva vidljivi, pred nama su bili tragovi neke sitnje životinjice koji su poput putokaza vijugali uz pješčanu dinu i nestajali iza njenog vrha.
- Iako se tako ne čini na prvi pogled - rekao je starac i krenuo za tragovima - čak i pustinja uvijek obiluje životom koji uvijek pronađe pravi put. Na nama je samo da ga slijedimo. Jedino je potrebno vidjeti ga, čak i kada se čini uzaludnim.
Slijedio sam starca, oblizujući usne slanošću vlastitih suza i otežalog jezika, te poput zombija koračao dalje uz dinu, prateći pogledom taj mali trag nade koji mi se činio širokim poput autoceste. Dok smo se posljednjim snagama uspinjali uz dinu, sunce je potonulo u smiraj i blaga svježina sumraka pomilovala je naša umorna lica. I tada, na vrhu pješčanog brežuljka, ugledao sam vitka tijela palmi kako prkose ništavilu i ponosno se uzdižu prema prvim zvijezdama koje su se kao biseri novog života palili na dotad vrelom nebu.
- Oaza - urliknuo sam svim plućima i potrčao niz dinu kao da umor nije niti postojao - život!
Starac je još uvijek stajao na vrhu dine, miran i monumentalan kao ocrtana sjena pobjednika na poraženom sivilu pustinje. Opet se nasmijao
- Jest, život - složio se i polako krenuo za mnom - život nikada ne nestaje. Samo mu pažljivo treba pronaći tragove. U danu, noći, sreći, nevolji, blatu ili pustinji. A tragovi su uvijek u očima koje nauče gledati. Bez predrasuda!

Autor: Darko Balaš

utorak, 9. veljače 2016.

Razgovori putnika 2...



Dah starca, iako miran i kratak, gubio se u pjenastim oblacima i sjedinjavao se sa krajobrazom monumentalnih planina u okruženju, ovjenčanih srebrno - bijelim kapama vječnog snijega. Krik orla odjeknuo je divljinom i pojačan odjecima okolnih planina činio se pobjedom života, nekako iskonski dubok u svojoj slobodi.
- Pogledaj - rekao je starac, potajno se smješkajući mojoj nesigurnosti kada sam bacio strašljiv pogled u ponor pred nama - cijeli svoj život htio si doći na vrh. Zašto se sad bojiš baciti pogled na ono što je ispod?
- Hm - odgovorio sam nesigurno, još uvijek pokušavajući svladati osjećaj hladnoće i nelagode - kada smo se penjali nekako nisam niti razmišljao o ničemu drugom do stići do vrha. Nikada nisam niti pomislio kako je na vrhu ovako hladno i usamljeno. I tako daleko od toplih dolina kojima koračaš bez napora.
- Misliš li kako orao brine o onome što je ispod, boji li ga se?
- Ne - odgovorio sam, diveći se ljepoti i sigurnosti ptice koja je jednostavno proslavljala postojanje i moćnim krikom poručivala svijetu: "JA jesam, ja postojim", bez razmišljanja o tome čuje li je netko ili ne - on je siguran, gospodar visina i daleko od svih nevolja svijeta.
- Pa i ti si na vrhu, daleko od svih - nasmija se starac dok mu je pogled blještao svjetlošću pojačanom nezemaljskom bjelinom planinskih vrhunaca - zar to nije bio cilj tvoga putovanja? Zaboravi ciljeve, zaboravi sve, jednostavno se divi postojanju, za to ti nisu potrebni vrhovi, niti drugi. Budi slobodan!
Tek tada, kada sam shvatio što mi želi reći, kada sam odbacio namjeru, strahove, hladnoću i strah, bacio sam potpuno novi pogled na kamene litice koje su nas okruživale i bile nijemi svjedoci milenija i svih onih koji su ih pokušali osvojiti. Oni su dolazili i odlazili, no litice su ostale, slobodne, prelijepe i nepromjenjljive. Liticama i orlu ne treba potvrda drugih litica i orlova, ne trebaju im riječi ohrabrenja i podrške, ne treba im odobravanje njihovog vlastitog postojanja. Niti ciljevi kojima će stremiti. Oni jednostavno jesu.
- Tek sada vidim svu ovu ljepotu u pravom svjetlu- priznao sam starcu koji je klimnuo glavom - tek kada sam i sam slobodan, kada samo postojim, ovdje, na vrhu samoga sebe. Jer i ja sam planina.
- Baš tako - složio se starac, protegnuvši se cijelim tijelom i pozdravio litice i orla dubokim pogledom poštovanja - ljepotu možemo uočiti, tek kada uočimo vlastitu i shvatimo kako je ona samo dio sveukupne ljepote. Bez ikakvog razmišljanja. Tek tada smo slobodni!
Kriknuli smo obojica, ispunjeni srećom postojanja, iz sveg glasa i iz dubine vlastitih duša, a urlik našeg zajedničkog krika zaplesao je po kamenim licima litica koje su nam odgovorile odjekom naših vlastitih glasova. Orao nas je pozdravio moćnim zamahom širokih krila.
Jer, svi smo mi jedna ljepota!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika.....



- Kako je moćna ova rijeka - rekao sam starcu, dok se suton poput plašta spuštao na široku deltu i pješčane obale rijeke, koja je u svojoj širini izgledala nepregledna kao i ocean koji je tako čvrsto ljubila kroz milenije. Vatrenocrvena sunčeva kugla lagano je zamirala za obzor, čineći prizor potpuno nadrealnim, kao da se sve što postoji spojilo u jednu paletu života. Sjedili samo na obali, starac i ja, kao i puno puta ranije i jednostavno promatrali, bez riječi osupnuti ljepotom koja nam je darovana kada je u dalekim dubinama vremena, spremana samo za nas. Rijeka se uljenila, postala moćna i široka, mudra i beskrajna, sve do trenutka dok tu mudrost nije predala moru. Nešto me natjeralo da progovorim, nešto me natjeralo da glasom potvrdim vlastito postojanje, naglasim svu veličanstvenost života kojoj svjedočim. I ja sam dio toga. Starac se samo nasmijao, klimnuo glavom, dok je ispod naborane kože svjetlio neuništivi plamen njegovih očiju punih nedokučive tajanstvenosti i znanja.
- Jest, moćna je - potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila - no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.
- Je li tako i s ljudima? - upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.
- Jest - kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost - potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.
- Istina - potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja - nakon suza sve je čišće i lakše.
- Naravno - nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti - ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.
Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo samnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se divjeti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.
- Svi mi - rekao je starac, osjetivši moju spoznaju - svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru....

Autor: Darko Balaš

Čudo...



U svima nama stanuju čuda
Leteći sagovi što nose nas posvuda
Aladinova svjetiljka i moćni duh plavi
Duboko su u nama, skriveni u glavi

Čarolija je tu, samo korak daleko
Izbrišimo granice, zakoračimo prijeko
Sružimo zidove kule od straha
Zaslužujemo život, divljenje bez daha

Ne ići nikuda, a putovati do raja
Na krilima mašte, pune zvjezdanog sjaja
Čovjeku je stvaranje rođenjem dano
Putem ga zaboravi, postane mu strano

Kuda ćemo krenuti, ovisi o nama
U zemlje pune svjetlosti il' gdje vlada tama
No, čudo kreacije u svakom se krije
Ostvarimo snove, jest, to se smije!

Autor: Darko Balaš

Fantastična priča....


Kamo se skrilo ono dobro u nama?
Je li istina kako svuda je tama?
Hladnoća, prezir i sreća za "bolje"
Možemo li voljeti, imamo li volje?

Možemo li dignuti glave i vidjeti si oči?
Je li nas strah ili nas pasivnost koči?
Skrećemo li pogled kukavno u stranu?
Prolaznici s maskom u besmislenom danu

Trčimo, skačemo, niti sami ne znamo kuda
Je li čovjek svjetlo ili smješna dvorska luda
Što će biti na kraju kada svedemo račune?
Hoćemo li propustiti život, biti starac koji kune?

Prilika za ljubav rađa se svakoga dana
Pređimo preko zamjerki, pređimo preko mana
Otkrijmo dobro u svima, bez pompe i kiča
Život nije muka, već fantastična priča!

Autor: Darko Balaš