utorak, 27. kolovoza 2013.

O mudrosti.....

 
 
Od kuda dolazi mudrost? I što je to ona na kraju krajeva. Je li ona rezervirana samo za mistične rituale tibetanskih svećenika u polumračnim hramovima izgubljenim u vječnim snjegovima himalaja ili je skrivena u tisućama probdjevenih sati nad knjigama tajni i znanja? Je li to vrlina koja se stječe iskustvenim tijekom godina kada životne lekcije dostignu kritičnu točku nakon koje se već u jeseni našeg postojanja na planetu upitamo: "Bože, zašto se to događa" ili se ona krije u bezbrižnom osmjehu djeteta kojemu je briga i patnja samo daleki odjek nekog vremena koje je rezervirano za ozbiljnost nakon odrastanja? Kojim god putem krenuli, bilo to istraživanjem tisuća i tisuća znanja na stranicama života ili primjenom principa "hakuna matata" (bez brige) u traženju nirvane, mudrost se čini poput rijetke, endemske vrste koju su svi vidjeli, ali je niko nikada nije ulovio. Je li mudrost uspješna socijalizacija kojom ćemo dokazati da je naše postojanje vrijedno da ga na bilo koji način podjele drugi ili je ona povlačenje u izolaciju daleko od iluzija svjetskih, nacionalnih i lokalnih previranja? U svijetu dualnosti kojim smo svakodnevno okruženi, tisuće pitanja poput plime zasut će nas sa svih strana i nekako će svaki val koji nas zapljusne donijeti svoju verziju uspješne, mudre egzistencije. I kuda se okrenuti, kome vjerovati? Princip je vrlo jednostavan, za njega ne treba proučavanje niti platonove države, niti sokratovsko kauzalno zaključivanje, za njega je potreban samo osjećaj. Kao i sve drugo, mudrost dolazi iznutra, od onog našeg neprolaznog JA koje je u samoj svojoj esenciji sva mudrost i znanje svemira. Kada donesemo neku odluku i osjećamo se dobro, to znači da je ta odluka bila mudra, naš unutarnji osjećaj nikada nas neće prevariti. Isto tako, kada donesemo odluku i nakon nje se loše osjećamo, bez obzira što je ta odluka dobra po moralnim mjerilima društva u kojem živimo, naš unutarnji osjećaj nepogrešivo će naslutiti promašaj i poslati srcu upozorenje u obliku dubokog uboda nelagode. Što je mudrost? Vjerujte sami sebi.
Autor: Darko Balaš

O sreći....

 
 
Kuda god krenuli, koje god utočište potražili, na smaragdnim obalama havajskih žalova, u stihovima pjesama koje volimo, na beskrajnim stranicama knjiga koje nas teleportiraju na nedodirljive obale bajki, u blistavim, neonski osvjetljenim uredima moderne tehnologije ili na zelenom travnjaku, uredno pokošenom ispred obiteljske kućice u ulici cvijeća iz koje odjekuje smijeh našeg partnera i zdrave, prekrasne djece kako nam to Amerikanci već pedeset godina sublimalnim porukama marketinga usađuju u univerzalnu ideju sreće, nikada , ali nikada nećemo moći pobjeći od samih sebe. Tražimo sreću u diplomi fakulteta kojom smo dokazali vlastitu intelektualnu zrelost i svoju spremnost da iz čudesne vreće materijalnog svijeta zagrabimo poveću količinu igračaka za koju mislimo da će nas učiniti vrijednijim od druge djece koja se igraju zajedno s nama u zabavnom parku koji nazivamo planet "Zemlja". Nalazimo vlastito ispunjenje u laskavim riječima pohvale ljudi do kojih nam je stalo, po onoj narodnoj: "nisu važne riječi već onaj koji nam ih je uputio", gradimo svoju predodžbu o beskrajnom zadovoljstvu kroz naklonost suprotnog spola, uživamo u broju obožavatelja koji frenetičnom odanošću veličaju naše intelektualne, umjetničke ili znanstvene radove, maštamo o glamuru crvenih tepiha na kojem blješte blicevi foto aparata čiji objektivi su rezervirani samo za nas i pokušavamo kroz pripadnost drugima ostvariti svoju vlastitu predodžbu o sreći. I u toj utrci zaboravljamo jednostavnu činjenicu da kada, u nekom slučaju, sve ovo nestane u prevrtljivim igrama života, ostajemo u ogoljenim ruševinama svog vlastitog uma koji uvijek treba neku novu usporedbu i neki novi stimulans da bi opravdao svoju vlastitu funkciju kreatora dobrog raspoloženja i ispunjenja. Tada dolazi gorčina, tada dolazi otrežnjenje i bijes razmaženog djeteta kojemu su oteli igračke baš kada ih je s ponosom pokazivao svim, zavidnim članovima zabavnog parka. I dolazi usamljenost, rupa duboko iznutra koju smo pokušavali začepiti svim vanjskim simbolima uspjeha i sreće, čini se dublja nego ikada prije. Naše moderne hipnotičke kutijice u obliku hd televizora, internet, glamur i trendovi to nam nikada nisu rekli, smatramo ih prevrtljivim lažljivcima kojima nikada više nećemo vjerovati i postajemo oprezni, kako mi to nazivamo "iskusni", a u stvari gubimo oduševljenje i avanturistički duh koji nas treba pratiti kroz čudesno putovanje koje se zove život. Tada napokon razumijemo i napokon se sjećamo onoga što smo trebali znati na samom početku utrke od rođenja do smrti. Sreća koja je generirana vanjskim okolnostima, ma što te okolnosti bile, uvijek će imati tendenciju da nam izmakne tlo pod nogama, jedina sreća na koju se sa sigurnošću možemo osloniti je ona koja dolazi iznutra. Sreća sobom, sreća da smo to što jesmo, što god to što jesmo bilo. U tom slučaju, gdje god pošli, uvijek ćemo sreću nositi sa sobom.
Autor: Darko Balaš

četvrtak, 15. kolovoza 2013.

Voljela je stihove i magiju istoka



Stajala je tako, zamišljena, svemire daleka u nekim svojim vrtovima tajni gdje pjesmu slavuja ne mogu dotaći površne misli svijeta i gdje stanuje njena duša ispunjena jedino toplim noćima što prekrivaju magiju blistavih kula arapskih bajki. U tim vrtovima nježno teku stihovi pjesama što su napisane samo da bi ih ona ovjenčala vječnošću svojih misli i tako oplemenjene recitirala svakom tko je imao uho umjetnika da ih čuje. Na prvi pogled, ozbiljna, mlada dama u potrazi za putevima realnosti kojima svi kroče kroz zahtjeve života, a u dubini sanjar koji čarobnim štapićem vedrine i ženstvenosti pretvara to mjesto na kojem stoji u neprolaznu luku ljepote za svakog onog tko jedino barkom srca može doploviti. A kada se osmjehnula, možda sjetivši se nekog stiha koji je njoj ispjevan, biserna svjetlost izlječila je sve tuge prolaznika i njen vrt tajni samo je za sekund postao stvaran da ga mogu potražiti oni kojima je svrha voljeti. Učinivši svijet prvom stranicom priče o ljubavi koja je stvorena tim osmjehom, okrenula se prema nekom samo njoj znanom putokazu anđela i otplesala korakom vilinske kraljice u nestvarnu daljinu. I iako je više nije bilo tu, jedan djelić njenog vrta i jedan stih pjesme ostao je zauvijek u zraku, a svaki prolaznik negdje u dubini srca začuo je tihi glas pjesnika što se provlači vječan iznad još toplog pijeska pustinje.

petak, 9. kolovoza 2013.

Eliksir mladosti





Smrt nastaje u trenutku kada prestanemo učiti. Dobro, možda ne ona fizička, ali svakako se svrsishodnost našeg bića svede isključivo na prosječno preživaljavnje u neumitnom čekanju kraja. Ili u trenutku kada spoznamo sebe, shvatimo da je sve znanje u nama i dostignemo nirvanu i spajanje sa izvorom. No, i to treba naučiti, treba se sjetiti kako postići odricanje od svih želja, jer jedino ono daje potpunu slobodu i otvara put k svjetlosti. U svakom drugom slučaju ostaje nam naš uobičajeni život. Nemojmo dozvoliti da nam putovanja ovim neponovljivim planetom budu klasična ravna crta rađanja, školovanja, rada, osnivanja obitelji i tupa usamljenost i osjećaj osobnog promašaja kada djeca kao samostalna bića neumitno nestanu putem svoje vlastite potrage za srećom, a mi se počnemo pitati gdje nam je prošao život. I tada, nakon sveg tog izgubljenog vremena, ravna crta života pretvara se u ravnu crtu na ekg aparatu. Želite eliksir mladosti? Ja ću vam ga dati, on je prilično jeftin i dostupan svakom od nas. Nije to niti kefir sa kozačkih planina, nije to niti tibetanski napitak vječnosti, niti egipatska knjiga života, a svakako ne tajni spis u skrivenoj knjižnici vatikanskih podruma. Eliksir mladosti je učenje, usavršavanje postojećih vještina, usvajanje novih, stalna intelektualna potraga za bermudskim trokutima tajni i oduševljene kolumbijskih otkrića nekih novih kontinenata znanja. Postoji samo jedan način da zauvijek ostanete mladi, to je vječna avantura novog istraživanja svih onih svjetova koji se kriju u nama i koji nas okružuju svojom još neotkrivenom tajanstvenošću. I nemojte nikada stati, uvijek postoji neki novi vrh za osvojiti i neka, samo vaša zvijezda koja s ushićenjem čeka da je otkrijete. O da, čekat će vas ona u čudotvornoj fontani ispunjenja želja. Krenite k njoj i mladost istraživačke znatiželje neće vas nikada napustiti. A jedini put je; učenje. Učenje nas dovodi do našeg prijatelja koji jedini osvjetljava put u borbi s predrasudama koje se uvijek vežu za ono što je nepoznato čovjeku, za ono što ne može pojmiti i što od prapovijesti izaziva ledene trnce niz kičmu u susretu s neobjašnjivim i što generira strah.
Koji je naš jedini prijatelj u borbi sa strahom koji većinom dolazi od nepotrebne averzije prema nepoznatom? To je jedino znanje, njegovo istraživanje i usvajanje u rasvjetljavanju tajni koje krije ovaj čudesni svijet oko nas. U svakom području i na svakom polju, znanje je ključ koji otvara vrata spozaje. U svakom trenutku kad Vas uhvati dosada shvatite da je preostalo milijun još neistraženih misterija i puteva kojima treba poći da bi dobili odgovore na pitanja koja si svakodnevno postavljamo. Tu je svjetska baza podataka internet, tu su knjige s tisućama tematika i tu su ljudi koje treba upoznati, ugraditi u sebe i spoznati koliko je fantastična činjenica da imamo toliko toga za naučiti i istražiti. Jedina prepreka ovom preporodu je zatvoreni um koji je najopasniji u vlastitoj evoluciji. Onaj koji govori: "Znam kako ovaj svijet funkcionira i dosta mi je!" Priznajmo sebi: "Ne znam ništa", kako je to davno reakao Sokrat, jer to je jedini put k moći. Ovo je psihologija djeteta koje je uvijek otvoreno za nove doživljaje i samim tim zadržat ćemo to djete u sebi. I ostati vječno mladi.

Autor: Darko Balaš


srijeda, 7. kolovoza 2013.

Sanjari



Postoji jedno mjesto na kojem su sva čuda moguća i koje nosimo utkano, duboko u sebi kao najveće blago za kojim tragaju svi oni koji putuju stazama života još od točke kada je sve krenulo. Mjesto je to koje ruši katkad neumoljive okove realnosti što se poput preteškog plašta straha ovija oko naših srca u kakofoniji mišljenja, savjeta, primjedbi i analiza kojima nas poput plime očaja zapljuskuju oni koji su odustali. A duboko u srcu znaju odgovor iako su ga prepustili varljivom zagrljaju zaborava. Mjesto je to drevne magije, oaza je to ljepote u koju svraćaju svi oni koji nisu pokleknuli i u čijim očima i dalje gori iskra neugasivog odsaja zvijezda tako čarobnih u svojoj postojanosti, neprolaznosti i nepomućenosti prolaznošću i strahom.
Zovu ih sanjari. Da, to su oni koji su skicirali slike iz mašte u zadnjoj školskoj klupi dok ih je stroga učiteljica opominjala i vraćala iz odsutnosti na sat matematike, da to su oni koji su pjevali svoje pjesme izvrćući rime poznatih balada, da to su oni koji su u mislima plesali s jednorozima i vilenjacima. I da, to su oni koji nikada nisu zastranili u primamljivu fatamorganu odrastanja.  Oni znaju, isto tako kao i drugi koji su napustili oazu jednom davno i prepustili se racionalnosti i razočarenju, oni posjeduju kartu koja vodi do skrivenih vrata tog mjesta koje postoji s unutarnje strane aladinove svjetiljke čuda. To mjesto naši su snovi i pružit će nam utočište kada god ih se sjetimo, pa makar to bilo i samim krajičkom ruba svjesnosti jer snovi nikada ne umiru. Tamo, iza duge koju smo svi jednom vidjeli i kasnije je pustili da izblijedi pod sitnim ali upornim kapljicama ozbiljnosti kojom smo okruženi, snovi nas i dalje čekaju da ih ostvarimo čarobnim štapićem volje i vjerovanja. I uvijek će biti tu, jer su sazdani od nas samih, jer su jezik ljubavne pjesme koju smo sami sebi nekad potiho pjevušili kada smo se usudili koračati putem zvjezdanog sjaja. I zato sanjajmo, lagane su to note koje tvore zadivljujuću simfoniju stvaranja. Stvaranja nas samih.........


Autor: Darko Balaš

Rijeka života

Snaga za sva ostvarenja nalazi se u nama, u našoj svijesti, našim snovima, našem srcu. Jer, život teče poput nezaustavljive rijeke koja ponekad juriša strahovitim bujicama, a ponekad postaje samo trag svježine u sasušenom koritu očekivanja. No, rijeka će uvijek pronaći svoj put, sigurno će krenuti dalje k moru ispunjenja bez obzira na sve prepreke strahova koje će joj pokušati zagraditi tok, nošena strpljenjem vremena prelit će sve brane koje su joj pokušale zauzdati energiju i odjeknut će slobodom čija će jeka zatresti zidove klanaca dok hučeći juri kroz njih i svojom snagom proslavlja pobjedu. Nezaustavljiva je jer izvire u našem srcu, prelijepa je jer reflektira svjetlost naših vlastitih očiju i čarobna je jer su joj moćni pritoci nepresušna jezera naših snova. I ona putuje s radošću, donoseći pjesmu postojanja svakoj obali koju dotakne.

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 5. kolovoza 2013.

Ja volim svoju bol.....

"Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge
i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol."
Ivan Cankar


Uvijek, ali baš uvijek pokušavamo pobjeći ili poreći bol i tugu koje katkada poput plime i oseke zamjene mjesta s radošću i oduševljenjem na tako promjenjljivim žalovima naših srca. No, potisnuta bol, koju tako vješto skrivamo u svakom susretu sa poznanicima i samim sobom kada nikada nećemo sami priznati da ona stanuje u nama u kratkom odgovoru: Dobro sam" na ono vječno pitanje: "Kako si", skuplja se u nama poput taloga još žive, vulkanske lave koja će prije ili kasnije raznijeti krhke blokade kontrole i nezaustavljivo poteći na površinu u kovitlacu rušenja svega pred sobom jer je poput ranjene zvjeri predugo držana u kavezu potiskivanja. Shvatimo, uspostavimo ravnotežu gledajući prirodu kako to ona čini u konstantnoj i prelijepoj izmjeni godišnjih doba od kojih je svako potpuno različito; s proljetnim buđenjem, ljetnjim sazrijevanjem i jesenjim ubiranjem plodova. No, tu su i ledeni, melankolični snjegovi zime kada sve potpuno miruje i uzimajući predah od utrke stvaranja tone u naizgled sive i neizmjerne magle bez ikakvog traga života. No baš tu, u tim maglama koje se tiho povlače nad snježnom bjelinom koja je prekrila dotad živopisni vrt prirode u milijardama boja pojavnosti, u tišini klija zametak novog cvijeta koji će nas oduševiti svojom ljepotom kada se otkrije svjetu prizvan napolje prvim zracima novog sunca. Isto tako, nakon beživotnog, nemilosrdnog vjetra koji raznosi i premješta sitne kristale pjeska pod nepodnošljivim dnevnim svjetlom pustinje i spaljuje sve na što naleti u užarenoj pećnici vreline, nakon zalaska sunca sve se potiho smiruje i život, neuništiv, skrivajući se do tada u sigurnoj  hladi podzemlja neumitno pomalja svoja bića na površinu i nastavlja svoj kontinuitet, uvijek i uvijek iznova. Proljeće ne osuđuje zimu što postoji, niti pustinjska noć proklinje postojanje njenog opozita dana. Oni jednostavno jesu, oni se savršenom preciznošću izmjenjuju u ritmu koji vodi monumentalna inteligencija stvoritelja bez osude i bez prikrivanja egzistencije onog drugog. Jer, sami i bez ogledala suprotnosti, nikada ne bi doista mogli razumjeti svu nevjerojatnu ljepotu koju međusobno dijele igrajući igru promjene kroz bešumni tijek milenija još tamo od skrivenih daljina samih početaka evolucije. 
Stoga, iskoristimo našu bol i tugu kao kamen temeljac rađanja unaprijeđenog, jačeg i mudrijeg sebe prihvaćajući jednostavnu činjenicu da su oni samo prirodan slijed svijesti kojom putuje k ravnoteži i pokušajmo kroz njih stvoriti novu klicu ideja, radosti i oduševljena koje nas čekaju kada prođe vrijeme povučenosti. Tek kada osjećamo tugu i bol, bilo to zbog gubitka, neostvarenog sna, vlastite pogreške ili odbacivanja, to je trenutak kada se okrećemo sebi, to je mikroskop kojim pretražujemo najsitnije djeliće vlastitog srca u potrazi za odgovorima i znakovima koji će nas uputiti k proljeću. To je doba kada nastaju ljubavne pjesme koje će pamtiti generacije, to je iskra nadahnuća koja je stvorila neprolazna umjetnička djela slikarstva i kiparstva još od vremena prapovijesti. Priznajmo sebi vlastitu bol i vlastiti tugu, doživimo ih kao zimske snjegove u čijim ćemo bjelinama zastati na tren i konačno upitati same sebe kako se probiti dalje kroz preteški nanos razočarenja i dohvatiti sigurnu toplinu doma. Zato i jesu tu, isto kao i sve drugo oni su nam dani s razlogom da bi postavljali pitanja koja nas vode k odgovorima, oni su one točke u kojima napokon kažemo dosta i počinjemo potragu za samim sobom. Nećemo ih iskoristiti lažnim skrivanjem u uvijek namještenim obrascima maski koje želimo da vide drugi dok se naše biće trga od nanesenog bola i nećemo shvatiti ciklus života dok ih skrivamo od samih sebe u vječnoj i grčevitoj borbi njihovog nepriznavanja. A imamo i nevjerojatno oružje koje nam je podareno stvaranjem i koje će nam olakšati ovaj neumitni period egzistencije. To je iskrena, savršeno nježna kap ljudske suze koja će kliznuti niz lice reflektirajući sobom nebesku svjetlost zvijezda koje se odražavaju u njenoj ljepoti. I dok ostavlja vlažni trag tuge na izbočini obraza, ona sobom odnosi svu težinu nakupljene borbe i ogorčenja pretvarajući se u tekućinu životnog olakšanja koje će dotaknuti svaku dušu. A nama će donijeti mir. Onaj veličanstveni mir u kojem će se roditi nova nada i u kojem će blijesnuti neugasiva žar nove ideje. Tek tada, ponovno ćemo stvarati, ponovno ćemo se buditi u nekim sretnijim zorama. Kada bolje razmislim o svemu, ja volim svoju bol......

Autor: Darko Balaš


subota, 3. kolovoza 2013.

Ti i ja....................

Ti i ja. Samo naizgled odvojeni tjelima i godinama, samo neznanjem otrgnuti jedno od drugog i bačeni u obmane realnosti koje nikada neće imati dovoljno snage da nas zauvijek odvoje od spajanja za koje smo predodređeni još na prvoj stranici knjige života. Lutamo besciljno tim iluzijama katkad privučeni lažnim sjajem uspjeha, katkad se povlačimo u vlastite, neizmjerno visoke i neprolazne kule beznađa koje smo sagradili oko tužnih srca što su ih ranili oštrim strelicama predrasuda i zora ujedinjenja tada se čini svjetovima daleko. No, ove naše dvije ruke što traže ispunjenje, kroz san će posegnuti jedna za drugom i njihova toplina koja ne poznaje granice gluposti naći će procjep u samom temelju kula i one će pokleknuti pod njom, stropoštavajući se poput nesigurnog zdanja od karata da bi se pretvorile u sitnu prašinu onoga što doista i jesu. Lažna kuća ogledala našeg uplašenog ega za koju je mislio da je tako prokleto stvarna. Lažni odrazi svađa, neuspijeha i odvajanja ne mogu u svojoj prevari skriti istinu koja je utkana u svaki, tako božanski dah topline što ih naše duše šalju čak i kada toga nisu svjesne, preko oštrih klanaca nerazumijevanja, širokih pučina uvrijeđenosti i visokih vrhova ljutnje. Da, jedino je ona stvarna, jedino je ona ptica širokih krila koja će se vinuti visoko ka zvijezdama i nemjerljivom brzinom preletjeti sve nestvarne bezdane svladavajući svojim nezaustavljivim letom daljine koje smo postavili između naših srca. Kriknut će tada moćno, s nedohvatljive visine u koju ne može doprijeti nitko čak ni naša vlastita tvrdoglavost. A taj poklič dotaknut će i najudaljenija prostranstva svemira dok se naše ruke poput njegovog odjeka kreću jedna k drugoj. I naša bića čut će pticu tananim ušima duše prepoznavajući duboko unutra poruku što je odaslana na samome početku: "Ne postoje tijela, varljivi privid godina, niti neizmjerne kule tuge i straha što smo ih sami sazdali u tvrdoći uma. Čak ne postojimo niti ti i ja. Postoji jedino toplina i ljubav ujedinjenja. Jer mi smo jedno."