Na početku bjaše riječ. I stvoritelj koji je tu rječ sanjao, izgovorio i čarolijom materijalizacije iz točke velikog praska, jednim svojim izdisajem, stvorio beskraj svemira sa svim svojim zvjezdama, planetoidima, ogromnom tamnom materijom koja u biti rađa svjetlost i ono što je najvažnije, energiju koja je u biti on sam dok se nevidljiv otkriva rijetkim znalcima poput Nikole Tesle i nama samima u trenutcima kada spoznamo sebe i otvorimo um za istinu. Ta energija, ta veličanstvena kreacija bez koje svemir ne bi mogao živjeti stvorila je i naš planet kao mjesto gdje trebamo vidjeti ljepotu, osjetiti svu energiju života i njegovu posebnost dok se doživljavamo kao osjetilna bića koja su stvorena svemirskim nadahnućem i postoje da bi spoznala tko su i koliko su vrijedna. I nigdje ta veličanstvenost i ljepota ne tvore jednu savršenu cjelinu kao u očima žene, njenom osmijehu koji prkosno pobjeđuje primitivizam i neznanje rušeći predrasude da je ona samo nevrijedni seksualni objekt koji treba iskoristiti i kasnije odbaciti poput istrošene i suvišne krpe.
U tom osmjehu i poziv je na istraživanje energije stvoritelja koja se tu utjelovila u najsavršrenijoj verziji topline i nježnosti, čeka da bude prepoznata i obožavana i prkos je svjesnosti o samovrijednosti koja prosipa biserje ljepote u kratkom prolazu ulicom, pogledu koji nakratko pokloni prolazniku koji potpuno nesvjestan nastavi dalje bogatiji i ispunjeniji i vedrina je koja pronalazi put života bez obzira na svu površnost muškaraca, modne trendove nemilosrdnih kriterija i neumitnu osudu prolaznosti o kojoj se nitko ne usuđuje govoriti.
A u taj osmjeh potrebno je bilo ugraditi ponos koji je sustavno uništavan tisućama godina, marginaliziran kao nebitan i bezvrijedan u povijesnim nebulozama ratova koje su stvarali muškarci u djetinjoj, ali krajnje opasnoj igri nadmetanja za materijalnom i svakom drugom moći. Taj osmijeh svladava tisuće sati brige oko ognjišta dok su muškarci bili u lovu, ta veličanstvena niska biserja poklanja svijetu novu nadu bez obzira na površnost jer nije uočena u svoj svojoj ljepoti i bez obzira na sve tradicije, predrasude, kućanske poslove, stroge majke i očeve zaštitnike, taj osmijeh vanjska je manifestacija pobjede nakon tisuća i tisuća nerazumijevanja, emocionalnih ranjavanja i seksualnog iskorištavanja.
A samo je taj osmijeh uvijek i jedino bio bitan jer je poziv na život, jer je poziv na spajanje bez kojeg ništa drugo ne bi moglo postojati. I te oči, one vanjske i one unutarnje, ćute svaki pokret energije koja dotječe do njih i savršenom preciznošću i u jednom trenu, ženi objašnjavaju situaciju koja se oko nje događa, donose trenutno razumijevanje tankih niti međuljudskih odnosa u kojim muškarci ostaju potpuno izgubljeni jer nisu ništa naslutili. U isto vrijeme, te oči svjetionici su nestvarnog sjaja koji probija tamu neznanja, dim diskoteka, ozbiljnost radnih mjesta i sivilo svakodnevnice ispunjeno brigom o plaćanju računa.
A one unutarnje, uvijek su otvorene u spoznaji i nadi da će netko imati dovoljno snage, hrabrosti i strpljenja da ih otvori potpunom prepuštanju. I da ih obožava, opjeva pjesmom i da im iznova uvijek potvrdi da su najdivnijia kreacija ikada zamišljena i ostvarena u čudesnom prostranstvu svemira. I da razumije, napokon razumije svu nježnost, ali i svu snagu koja se u njima krije. Jer žena zna, dubokim unutarnjim senzorima naslućuje sve energije koje isprepletene čine život i uočava ih kao što mudrac bez zablude čita potpuno otvorenu knjigu.
Duboko se naklonimo, zaštitimo krhkost nježnosti, ispunimo silinu energije stvaranja, i budimo uvijek iznova spremni otkrivati sve te nevjerojatno prekrasne tajne koje duboko iza svih sivila svijeta nosi njeno veličanstvo žena. I neka na kraju opet bude riječ, najljepša riječ; žena.
Autor: Darko Balaš
U tom osmjehu i poziv je na istraživanje energije stvoritelja koja se tu utjelovila u najsavršrenijoj verziji topline i nježnosti, čeka da bude prepoznata i obožavana i prkos je svjesnosti o samovrijednosti koja prosipa biserje ljepote u kratkom prolazu ulicom, pogledu koji nakratko pokloni prolazniku koji potpuno nesvjestan nastavi dalje bogatiji i ispunjeniji i vedrina je koja pronalazi put života bez obzira na svu površnost muškaraca, modne trendove nemilosrdnih kriterija i neumitnu osudu prolaznosti o kojoj se nitko ne usuđuje govoriti.
A u taj osmjeh potrebno je bilo ugraditi ponos koji je sustavno uništavan tisućama godina, marginaliziran kao nebitan i bezvrijedan u povijesnim nebulozama ratova koje su stvarali muškarci u djetinjoj, ali krajnje opasnoj igri nadmetanja za materijalnom i svakom drugom moći. Taj osmijeh svladava tisuće sati brige oko ognjišta dok su muškarci bili u lovu, ta veličanstvena niska biserja poklanja svijetu novu nadu bez obzira na površnost jer nije uočena u svoj svojoj ljepoti i bez obzira na sve tradicije, predrasude, kućanske poslove, stroge majke i očeve zaštitnike, taj osmijeh vanjska je manifestacija pobjede nakon tisuća i tisuća nerazumijevanja, emocionalnih ranjavanja i seksualnog iskorištavanja.
A samo je taj osmijeh uvijek i jedino bio bitan jer je poziv na život, jer je poziv na spajanje bez kojeg ništa drugo ne bi moglo postojati. I te oči, one vanjske i one unutarnje, ćute svaki pokret energije koja dotječe do njih i savršenom preciznošću i u jednom trenu, ženi objašnjavaju situaciju koja se oko nje događa, donose trenutno razumijevanje tankih niti međuljudskih odnosa u kojim muškarci ostaju potpuno izgubljeni jer nisu ništa naslutili. U isto vrijeme, te oči svjetionici su nestvarnog sjaja koji probija tamu neznanja, dim diskoteka, ozbiljnost radnih mjesta i sivilo svakodnevnice ispunjeno brigom o plaćanju računa.
A one unutarnje, uvijek su otvorene u spoznaji i nadi da će netko imati dovoljno snage, hrabrosti i strpljenja da ih otvori potpunom prepuštanju. I da ih obožava, opjeva pjesmom i da im iznova uvijek potvrdi da su najdivnijia kreacija ikada zamišljena i ostvarena u čudesnom prostranstvu svemira. I da razumije, napokon razumije svu nježnost, ali i svu snagu koja se u njima krije. Jer žena zna, dubokim unutarnjim senzorima naslućuje sve energije koje isprepletene čine život i uočava ih kao što mudrac bez zablude čita potpuno otvorenu knjigu.
Duboko se naklonimo, zaštitimo krhkost nježnosti, ispunimo silinu energije stvaranja, i budimo uvijek iznova spremni otkrivati sve te nevjerojatno prekrasne tajne koje duboko iza svih sivila svijeta nosi njeno veličanstvo žena. I neka na kraju opet bude riječ, najljepša riječ; žena.
Autor: Darko Balaš
