Ljubavnik 1

Srela ga je nenadano, kroz jedan običan dan ispunjen potragom za ciljem skrivenim iza mora sumnji, trčanja za najnovijom kolekcijom ljetnje odjeće Dior koja se sinoć vrtjela na televizoru i koju je krajičkom oka zapisala u memoriju kao jedinu svijetlu točku sutrašnjeg dana, u kojem ponovno mora ispunjavati očekivanja svih koje zna i ostati uvijek vedra, nasmijana i tako neprolazno svježa. Čak je i samu sebe ubijedila da je najvažnija svrha pokazati svijetu lice koje nema niti traga sumnje kada negdje iz dubine shoping centra ispunjenog lutalicama u potrazi za šarenim paketićima sreće, začuje prigušeni uzdah želje i potvrdu da sve to ima nekakvog smisla. No, i pored trenutnog zadovoljstva koje je upijala na snenim pogledima muškaraca i ljubomornom, onom kratkom pogledu žena ispunjenom nezainteresiranošću koja u sebi krije zavist, duboko unutra, gdje se nije mogla tako lako slagati, osjećala je neku tupu prazninu koju čak niti Dior ne može zauvijek ukloniti. O da, postala je ona njen trajni suputnik, samo na tren otklonjena ispraznim smijehom prijateljica u komentaru noćnog izlaska u kojem se pretvarala u neuhvatljivu princezu svakom od običnih smrtnika u zamagljenom i natiskanom kaledioskopu elitnog, noćnog bara, gdje je s pozicije predmeta nedostižne želje odbijala uvijek iste i uvijek predvidljive pokušaje lovaca da je učine vrijednim trofejom koji će pokazati svijetu. Otklanjala je gađenje slatkim okusom uvijek istog likera uvozne marke i nestajala u vlastitom svijetu magije koji je kreirala zavodljivim pokretima tijela u uskoj odjeći, potpuno sama u plesnom pokretu koji je izdvaja od uvijek tako dosadne i iste okoline. Nakon trenutnog zaborava, praznina se poput bumeranga sudbine vraćala natrag na svoje mjesto, dok je zaključavala automobil i sada laganim korakom koji nitko ne gleda, tražila kroz bljedunjavo svjetlo noćne svjetiljke put do stana u jednom od napučenih gradskih naselja. Zar je to sve? Uvijek joj je to isto pitanje poražavalo um kada je skinula šminku, osjetila na još uvijek napetoj i brižljivo održavanoj koži svilenu hladnoću noćne spavaćice i pratilo je poput neželjenog djeteta u prve valove sna. Sutra će blistati na poslu, pokazati inteligencijom, energičnošću i kulturom svu svoju unutarnju ljepotu koju nikada nitko nije u potpunosti uočio, niti doista potražio iza blješteće maske na kojoj su se zaustavljali svi interesi svijeta. I dok je spasonosni san brisao sve iluzije koje ju okružuju, negdje u dubini srca, znala je da će praznina čekati na nju, vrebajući onu jednu minutu dana kada će prestati utrka u svim neodgodivim poslovima  na uvijek popunjenom rasporedu bježanja od same sebe. Tako je bilo i tada, kada je još jedan od potpuno jednakih dana egzistencije prilazio kraju i ona svladavala ustaljenu rutu parade šoping centrom, znajući unaprijed svaku reakciju prolaznika. Bilo je nešto čudno u njegovim očima koju su svojom dubinom probijale masku zgodne, nasmijane žene ponosnog, elegantnog, ali zavodljivog hoda u visokim cipelama koje klize na crvenom tepihu želja i po prvi put poslale samom središtu uma ledeni osjećaj nesigurnosti koji ju je zakovao u mjestu. Nekako, nekim čudnim urlikom uzbune znala je da on vidi, osjetila je u napetom, doljnjem dijelu trbuha da tim očima ništa ne može ostati skriveno. Gledale su ravno u njenu prazninu i u nekom izvantjelesnom osjećaju između straha i nedokučive privlačnosti, znala je da su drukčije od svih drugih.

- Zadržati masku, zadržati masku, vrištao je njen svakodnevni oklop, dok joj je sigurnim korakom prilazio bliže, rušeći tim pogledom sve bedeme tvrđava koje je sazdala oko te tajne koju skriva od svih, tajne da se boji voljeti. Nije više bilo trgovine Dior, čak niti samog šoping centra, sve je nestalo u atavističkom strahu da je napokon prepoznana. Da, on bi ju mogao ogoljeti, on bi mogao razrušiti rutinu jednim pokretom ruke u potrazi za mjestom njene topline, on bi mogao popuniti prazninu samo jednim poljupcem vrata koji napokon želi biti istražen u potpunosti, on bio mogao otkriti koliko je doista krhka duboko, duboko unutra. U tom pomješanom kolopletu straha i znatiželje punim bićem osjetila je njegovo Ja kada je ispunio njen obzor svojim nasmješenim licem i punim usnama stvorenim za spajanje rekao nešto što nikada prije nije čula, niti sanjala u svakodnevnoj rutini vlastite nedokučivosti.

- Dobro mi došla ljubavi- prošaptao je glasom koji je bio melodija violinskog ključa što otvara skrivene stavke svih njenih glazbi- tražim te u svim svojim životima.

Autor: Darko Balaš

Priča se nastavlja u drugom dijelu.... 

Nada...

Kada odu svi putevima vlastitog života i kada se čini da olovni oblaci tmaste slutnje zaklanjaju svaki slijedeći korak što ga kročimo kroz izazove koji vrebaju nemirom iza svake stranputice što nam je pod umorne noge podmeće strah kulture koja nas je iskovala, okrećemo se svakoj slamci spasa i pokušavamo je zadržati u zgrčenim prstima utrnulim od unutarnje borbe. Potreban nam je tada spasonosni tekst s nečijim iskustvom u svladavanju zagonetki egzistencije, tražimo izlaz u mudrostima nestalih civilizacija i nekoliko sekundi olakšanja u porukama koje je napisao netko drugi, u drugo vrijeme, u drugim okolnostima i u drugom životu. Bilo što, bilo kakva poruka nekoga drugog, bio on visikocijenjeni mudrac, učitelj, po društvenim normama prihvaćen uspješan čovjek ili bio on tajnoviti mistik što nekim nadnaravnim čulom, stranim i čarobnim nama, otkriva tajne zapisane u skrivenim odajama sudbine, dobro je došla u kupovanju još nekoliko dodatnih trenutaka vremena u prebacivanju odgovornosti za vlastite probleme na nešto vanjsko, nešto nedohvatljivo što nije podložno našem utjecaju. Bijeg je to od samoga sebe, traženje je to utočišta u varljivim obećanjima svijeta za koje je potrebno uvijek još nešto da bi se čudesnim efektom aladinove svjetiljke ostvarila, evo, već samo iza još jedne potrage. Tražimo spas, tražimo ispunjenje kroz molitve upućene ljudima i kroz ponizno obraćanje nadnaravnom entitetu kako god ga zvali i na koji ga god način obožavali. I potraga se nastavlja unedogled. A sa svakom novom potragom sve smo izgubljeniji i sve udaljeniji od iskonskog osjećaja negdje duboko u duši da smo ovdje došli sa svrhom i razlogom koji se sada čini skrivenijim nego ikada prije. Nakon toga dolazi letargija, odustajanje i pomirdba s lažima u koje smo sami sebe, preciznim goebbels-ovskim ponavljanjem, uvjerili da su istina. Tada, preostaje nam još jedino ono iskonsko oružje koje smo dobili samim rođenjem kada smo nejaki i nezaštićeni prvi put zaplakali u prvom šoku suočavanja s realnošću i uprli sve što imamo u dozivanje pomoći majke s nadom da će na kraju, sve biti u redu. Naravno, to oružje bila je nada, nešto što se ne da objasniti nikakvim znanstvenim eksperimentom, niti se može izmjeriti preciznim, labaratorijskim pokusom. Ne može se ona uništiti hladnim odbijanjem partnera, ne da se ona otkloniti gubitkom materijalne sigurnosti u bilo kojem njenom obliku, čak se ne može ograditi i ubiti bodljikavom žicom koncentracijskih logora smrti. U najdubljem mraku izgubljenosti, unatoč svim izgledima za propast, nebeska svjetlost nade zabit će se neslomljivom oštricom volje u tminu i blještat će božanskom svjetlošću života kada sva druga svjetla nestanu. Jer, nitko u znanom svemiru ne može nam oduzeti nadu, nitko je ne može izbrisati iz nas čak ni pod prijetnjom eliminacije. Zašto? Jer nada je spoznaja da smo biće ljubavi, biće kreator stvoreno na lik onoga koji je s nadom u dobro eksplodirao ljubavlju i stvorio sve što postoji. On nam je ulio ovaj impuls da nas vodi kroz sve prepreke i sva bolovanja, on nam u svakom trenutku šapuće :"ništa nije nemoguće za onoga koji vjeruje" ugrađujući svoje monumentalne riječi u osjećaj nade koja kao prkos ispunjava naše biće kada se sve čini izgubljenim. Nedajte da nada umre u vama, zapravo možete je samo na trenutak zaboraviti, jer će se ona uvijek pojaviti poput pustinjskog cvijeta koji pomalja svoju glavicu ljepote nakon pješčane oluje i zauvijek proslavlja postojanje. Jer nada to i jest. Sam život.  

Autor: Darko Balaš