Čarolija,
čista čarolija! Čim smo tragovima ceste napustili bespuća ravnice, koja
je jecala, pusta iza nas i ušli pod prve krošnje drveća stare, mudre
šume, osjetio sam kako koračam stazama nekog drugog svijeta,
praiskonskog, zasađenog u mojoj duši od samog njenog postanka. Ogromna
debla moćnog hrasta okruživala su zemljani put kojim smo tiho koračali,
bojeći se narušiti moć koja je pulsirala
svakim listom, stablom, korjenom koji je tu, utkan u zemlju voljom
stvaranja i činilo se kako grane streme jedna k drugoj, čineći iznad
naših glava prelijepi krov od krošanja.
- Vidiš - rekao je starac
podigavši glavu i prateći tragove sunčanih zraka što su krošnje činile
krunama od svjetlog zelenila - i šume imaju dušu. Nikada, niti jedno
stablo, iako ne zasađeno rukom čovjeka, neće okretati svoju krošnju od
ceste. Uvijek će najvišim granama stremiti jedno k drugom. U zagrljaju
koji niti vrijeme, niti čovjek ne može nikada zauvijek razdvojiti. Iako
se čini mračnom i moćnom, čuma je u svakom svom godu ljubav. Ljubav
stvoritelja koji ništa ne kreira uzalud i mrtvo. Svuda, svuda je život!
- Znam - klimnuo sam glavom, osjećajući pulsiranje života svuda uokolo -
nekako sam oduvijek volio šume, kao neki čarobni svijet iz bajke koji
je stvoren kako bi mu se divjeli.
- Istina - nasmijao se starac,
udahnuvši u pluća slatkasti zrak koji se širio svuda uokolo, od sitnog
šipražja u podnožju stabala, do zagasito zelene mahovine koja je grlila
stabla sa sjeverne strane - Šume su jedan od najstarijih života na
zemlji. Stvoren davno prije nas, stvoren kao priprema za ljudska bića
koja će jednom doći i trebati kisik u svakom trenutku svog postojanja.
Pluća planeta koja donose postojanje, za svakog od nas! Čak i za
stvorenja koja su se skrila našim nailaskom. Život je uvijek tu, čak i
kada ga ne vidimo. A šume su njegovi gospodari!
- Slažem se -
odgovorio sam potvrdno, pokušavajući stišati trapavost vlastitih koraka
čija je buka otjerala šumska stvorenja - naš korjen postojanja prepleten
je s korjenjem šuma. jer bez njih, niti nas, niti divnih stvorenja koja
su ovdje kako bi život činila čarobnim, ne bi bilo. Ova ogromnost i moć
podsjeća me na monumentalnost oceana.
- Jest - potvrdio je starac
dok mu je zraka svjetlosti utkala nešto nestvarno u desno oko - riječ je
o potpuno istoj sili postojanja, samo u drugom obliku. Svi mi, povezani
smo nevidljivim nitima života i jedni bez drugih ne možemo, čak i kada
mislimo da nije tako. Činili li nas betom i hladnoća grada sretnijim,
životnijim, sigurnijim? Čini li nas povezanijim i budi li u nama
divljenje?
- Ne - odlučno sam odgovorio, sjetivši se prometnih gužvi
i namrštenih lica koja žure u samo njima poznatom smjeru - Sve što je
neprirodno otuđuje nas, razdvaja, čini nesretnim. Jer naši korjeni nisu u
asfaltu, betonu i mržnji. Naši korjeni isprepliću se sa korjenjem šuma,
korjenjem života. Isto kao s dubinama oceana.
- Baš tako - potvrdio
je starac i krenuo dalje sigurnim korakom - ako uništimo ono što je
stvoreno za naš dolazak, uništit ćemo sami sebe. I kao prvo, uništit
ćemo čaroliju!
Autor: Darko Balaš
