Vjetar...

Postoji samo jedan božanski vjetar koji posjeduje životnu energiju koja će nam otvoreno pomoći da u potpunosti raširimo krila našeg bića i poletimo ususret vječnosti, ususret drugima i ususret samima sebi. Ovaj vjetar ne mogu zauzdati duboki klanci poniženja niti njegov tijek mogu pomutiti vrtložne oluje straha. On dolazi snagom koja je rođena na onom iskonskom mjestu s kojega smo svi potekli i uvijek pronalazi put kroz tamu neznanja. Osjetit ćemo ga kada bude najpotrebniji, čut ćemo huk njegovog dolaska čak i kada se čini da je zauvijek nestao u nekim, nama nedodirljiviim daljinama. Čut ćemo ga, jer su naša krila stvorena da bi letjela zajedno s njim i on to zna. Zato uvijek puše k nama i prije ili kasnije mi ćemo se susresti i zajedno proslavljati njegovo ime; kroz nove susrete, nove predjele kamo ćemo otputovati u zajedničkoj igri i kroz spoznaju da nikada i nismo bili odvojeni. Jer taj vjetar je dio nas, on je uvijek imao nas kao svoj krajnji cilj. Ljubav je taj vjetar.

Autor: Darko Balaš

Most...

 Na kojoj god obali bili, sve one su refleksija vaših vlastitih očiju. I cijeli svijet koji doživljavate potpuno je drukčiji i noviji od svih ostalih jer je ljepota satkana od milijardu varijacija doživljavanja svakog od nas kada putjemo u naizgled, samo svojem obliku. Svi različiti, a opet svi isti, svatko od nas obojat će puteve kojima kroči onom svojom, posebnom bojom koju osjeća duboko unutra, a opet, bit će dio bogate palete prirode i svemira kada se udruže u nevjerojatnu energiju koja slika zajednički portret postojanja. Jer svi su putevi isti čak i kada vode u sasvim različitom smjeru. Sve slike potpisuje ista ruka umjetničke inteligencije koja je u svakom od nas, iako po izražaju, formi i pristupu svaka od tih slika pripada svom pokretu i sve obale koje su samo prividno razdvojene spaja zajednički most. Taj most naziva se ljubav.

Autor: Darko Balaš

San...

Sanjao sam san koji dopire duboko iz unutrašnjosti mog bića, sanjao sam san ljubavi. U tom snu duga spoznaje nadvila se svojom ljepotom iznad svih proloma oblaka nepovjernja i razočaranja, u tom snu svi su otvorili oči i okrenuli lica jedni drugima, lica koja je osmijeh ispunio svjetlošću koja je napokon izbrisala zgrčenu masku straha i koji je bio temelj konačnog prepoznavanja što to mi doista jesmo. Napokon smo se doista pogledali očima istine bez teških naočala predrasuda, zamjeranja, natjecanja i ljutnje, a duga neizbrisive ljepote završavala je i ponovno se rađala svojom nebeskom paletom boja u svakom, otvorenom oku stvarajući most odobravnja i napokon, napokon razumijevanje. U tom snu doista smo se slušali upijajući svako različito mišljenje kao bogatstvo nove spoznaje i novog pogleda na istu ideju zajedničkog napretka, u tom snu imali smo strpljenja uvidjeti kako naš problem nije prepreka zajedništvu već mogućnost povezivanja kada ga podjelimo s drugima, bez straha od odbijanja i nerazumijevanja, bez samozavaravanja da je najveći i jedini na planetu. U tom snu već je u djetetu prepoznat onaj njegov jedinstveni talenat sa kojim se svi rađamo i bio njegovan i usmjeravan, da bi svako to predivno stvorenje sazrijevanjem i brušenjem bisera umjetnosti doprinjelo zajedničkom napretku svih kroz posao koji voli. I bilo poštovano i prepoznato kao biće svjetlosti koje će dugi razumijevanja pridodati i svoj osobni pečat. I na kraju, odrastanjem, postati čovjekom otvorenih očiju za ljepotu svih drugih. Lijepo je sanjati, zar ne?

Autor: Darko Balaš

Zvijezda...

Vidjeh zvjezdu sinoć, kada je sunce skrilo svoje svjetlo za obzorjem od duge i kada je umorni putnik zastao na tren da odmori dušu koja traga za ispunjenjem. Pojavila se iznenada, nevjerojatni svjetionik ljepote, baš tamo na obrubu pogleda gdje se tama noći spaja s narandžasto crvenom trakom odsjaja sunčevog lica koje tone u san. Zvjezda je to vodilja, poruka je to nebesa i orjentir vječnosti koji bdije nad lutanjima svih nas, čineći se toliko bliskom da ju možemo dotaknuti vrhom ispruženog prsta. Znao sam tada, negdje duboko u svom biću da ona tu nije slučajno, baš sinoć kada sam ju tražio srcem i da mi šalje poruku stariju od samog postojanja. Kreni djete moje, ja čekam te ovdje iznad svih tama i strahova, samo podigni pogled prema meni, uoči mi neprolazni plamen koji gori iznad svih prevara svijeta i znaj da pratim svakog onog koji se usudi krenuti prema meni. Stajao sam skamenjen, pogleda zakovanog na taj rub neba gdje se spajaju noć i dan, a ona kraljuje sama čista i praiskonski snažna u svom srebrnom bljesku. Nikada je više neću zaboraviti, nikada više neću posumnjati da je tu, za mene, čak i kada joj je lice skriveno tamnom koprenom oblaka. Sada znam da nisam sam, sada znam da svatko od nas ima svoj svjetionik ljepote koji obasjava put duše koja je otvorena. Vidjeh sinoć vječnost kako pobjeđuje tamu, vidjeh sinoć nadu i beskraj ljepote kako prosipa nijemu podršku izravno po mom srcu. I znam da sam na pravom putu.

Autor: Darko Balaš