Vidjeh zvjezdu sinoć, kada je sunce skrilo svoje svjetlo za obzorjem od duge i kada je umorni putnik zastao na tren da odmori dušu koja traga za ispunjenjem. Pojavila se iznenada, nevjerojatni svjetionik ljepote, baš tamo na obrubu pogleda gdje se tama noći spaja s narandžasto crvenom trakom odsjaja sunčevog lica koje tone u san. Zvjezda je to vodilja, poruka je to nebesa i orjentir vječnosti koji bdije nad lutanjima svih nas, čineći se toliko bliskom da ju možemo dotaknuti vrhom ispruženog prsta. Znao sam tada, negdje duboko u svom biću da ona tu nije slučajno, baš sinoć kada sam ju tražio srcem i da mi šalje poruku stariju od samog postojanja. Kreni djete moje, ja čekam te ovdje iznad svih tama i strahova, samo podigni pogled prema meni, uoči mi neprolazni plamen koji gori iznad svih prevara svijeta i znaj da pratim svakog onog koji se usudi krenuti prema meni. Stajao sam skamenjen, pogleda zakovanog na taj rub neba gdje se spajaju noć i dan, a ona kraljuje sama čista i praiskonski snažna u svom srebrnom bljesku. Nikada je više neću zaboraviti, nikada više neću posumnjati da je tu, za mene, čak i kada joj je lice skriveno tamnom koprenom oblaka. Sada znam da nisam sam, sada znam da svatko od nas ima svoj svjetionik ljepote koji obasjava put duše koja je otvorena. Vidjeh sinoć vječnost kako pobjeđuje tamu, vidjeh sinoć nadu i beskraj ljepote kako prosipa nijemu podršku izravno po mom srcu. I znam da sam na pravom putu.
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar