Čudan je taj put sudbine, prepun skretanja koje vode u katkad nama potpuno neznanom smjeru. U trenutku kada pomislimo kako je svaki i najmanji putokaz znan našem srcu i kada ono sluti kamo će ga odvesti ples života, neki iznenadni preokret odvede ga u potpuno drugi kraj dotada neviđen i neistražen. I ponovno počinje otkrivanje, ponovno spoznavanje koliko je svaka nit našeg puta istkana čarobnim prstima stvoritelja koji spaja duše i srca koja su zauvijek mislila ostati razdvojena.
Treba obrisati s očiju prividnu koprenu površnosti i shvatiti kako svaki naš korak nije beznačajan i da uvijek vodi u smjeru koji je najbolji za naš daljnji razvoj. Svaki impuls, svaka i najmanja misao utkani su u te korake koji se katkad čine kao besciljno lutanje, no jedina je istina da su oni određeni našim najdubljim željama i najdubljim osjećajima. Jedino što ih čini nesigurnim je naša uvijek konstantna nevjera u fantastičnu kreaciju čiji smo sastavni dio i potreba za dramatizacijom jednostavne činjenice kako možemo ostvariti sve što poželimo.
Da, previše je fantastična ta istina i mi odbijamo vidjeti koliko možemo biti prelijepi i moćni baš onakvi kakvim smo stvoreni. Tisuće godina evolucije, borbe i zatvaranja očiju, čak i straha od preuzimanja odgovornosti za vlastitu sreću učinile su da se poput male djece igramo skrivanja s mogućnošću vlastitog ispunjenja i ostvarenja svih svojih snova. No, za ostvarenje baš tih snova, naših snova, mi smo i rođeni. I nizašta drugo. Samo za to. I jedini kompas koji vodi u tom smjeru naše je srce i ono nepogrešivo uvijek pokazuje u pravom smijeru, svaki put u koliziji s umom koji uvijek anlizira, procjenjuje i dovodi u sumnju. Ostavljamo kompas daleko u predsobljima dvojbi, strahova, nepovjerenja našeg uma koji je uvijek produkt okoline i tavorimo u sigurnosti neistraživanja puteva kojima smo trebali poći i samim tim umiremo. Umiremo jer se nismo usudili slijediti kompas koji nam uvijek nepogrešivo pokazuje put kroz oluju i sigurno utočište za ljubav zbog koje smo stvoreni. I na kraju, mirimo se sa mediokritetima i osrednjošću sluteći duboko u sebi kako naša misija nije ispunjena. O da, opravdavamo mi to stanje teškoćama života, ljudskom zlobom, čak i nenaklonošću proklete sudbine, no jedina je istina da smo se jednostavno bojali vjerovati kako za nas postoji ono što nam rođenjem i pripada. Sklanjamo pogled u stranu ne želeći priznati samima sebi da smo jednostavno bili kukavice. Tada, srce postaje odaja tajni u koju zakopavamo sve neostvarene snove, sve prelijepe osjećaje koje smo željeli a nismo se usudili osjećati ih i na lice navlačimo masku kao ključ koji još više zatvara našu odaju u koju više ne želimo pustiti nikoga. Naša tajna odaja prepuna je života, prepuna je nas samih, povredljivih, tako otvorenih i željnih, a u istoj mjeri i turobnih, razočaranih i povrijeđenih.
Da, napučena je ta naša skrivena prostorija svime onime što osjećamo najdublje i što sami sebi potiho šapćemo kako drugi nikada neće razumjeti. Ostajemo zauvijek skriveni, nepovrijeđeni i na kraju, nesretni. I sve zato što nismo razbili vrata te mračne odaje tajni, barem otškrinuli prozor prepun zvjezdanog sjaja, dohvatili kompas koji zauvijek boravi u njoj i sigurnim koracima zaputili se u smjeru koji pokazuje.
Jer jedino je tamo naš život, jedino na putu u kojem nas upućuje naše srce nepogrešivo vezano sa samom kreacijom stvoritelja.
Autor: Darko Balaš
Treba obrisati s očiju prividnu koprenu površnosti i shvatiti kako svaki naš korak nije beznačajan i da uvijek vodi u smjeru koji je najbolji za naš daljnji razvoj. Svaki impuls, svaka i najmanja misao utkani su u te korake koji se katkad čine kao besciljno lutanje, no jedina je istina da su oni određeni našim najdubljim željama i najdubljim osjećajima. Jedino što ih čini nesigurnim je naša uvijek konstantna nevjera u fantastičnu kreaciju čiji smo sastavni dio i potreba za dramatizacijom jednostavne činjenice kako možemo ostvariti sve što poželimo.
Da, previše je fantastična ta istina i mi odbijamo vidjeti koliko možemo biti prelijepi i moćni baš onakvi kakvim smo stvoreni. Tisuće godina evolucije, borbe i zatvaranja očiju, čak i straha od preuzimanja odgovornosti za vlastitu sreću učinile su da se poput male djece igramo skrivanja s mogućnošću vlastitog ispunjenja i ostvarenja svih svojih snova. No, za ostvarenje baš tih snova, naših snova, mi smo i rođeni. I nizašta drugo. Samo za to. I jedini kompas koji vodi u tom smjeru naše je srce i ono nepogrešivo uvijek pokazuje u pravom smijeru, svaki put u koliziji s umom koji uvijek anlizira, procjenjuje i dovodi u sumnju. Ostavljamo kompas daleko u predsobljima dvojbi, strahova, nepovjerenja našeg uma koji je uvijek produkt okoline i tavorimo u sigurnosti neistraživanja puteva kojima smo trebali poći i samim tim umiremo. Umiremo jer se nismo usudili slijediti kompas koji nam uvijek nepogrešivo pokazuje put kroz oluju i sigurno utočište za ljubav zbog koje smo stvoreni. I na kraju, mirimo se sa mediokritetima i osrednjošću sluteći duboko u sebi kako naša misija nije ispunjena. O da, opravdavamo mi to stanje teškoćama života, ljudskom zlobom, čak i nenaklonošću proklete sudbine, no jedina je istina da smo se jednostavno bojali vjerovati kako za nas postoji ono što nam rođenjem i pripada. Sklanjamo pogled u stranu ne želeći priznati samima sebi da smo jednostavno bili kukavice. Tada, srce postaje odaja tajni u koju zakopavamo sve neostvarene snove, sve prelijepe osjećaje koje smo željeli a nismo se usudili osjećati ih i na lice navlačimo masku kao ključ koji još više zatvara našu odaju u koju više ne želimo pustiti nikoga. Naša tajna odaja prepuna je života, prepuna je nas samih, povredljivih, tako otvorenih i željnih, a u istoj mjeri i turobnih, razočaranih i povrijeđenih.
Da, napučena je ta naša skrivena prostorija svime onime što osjećamo najdublje i što sami sebi potiho šapćemo kako drugi nikada neće razumjeti. Ostajemo zauvijek skriveni, nepovrijeđeni i na kraju, nesretni. I sve zato što nismo razbili vrata te mračne odaje tajni, barem otškrinuli prozor prepun zvjezdanog sjaja, dohvatili kompas koji zauvijek boravi u njoj i sigurnim koracima zaputili se u smjeru koji pokazuje.
Jer jedino je tamo naš život, jedino na putu u kojem nas upućuje naše srce nepogrešivo vezano sa samom kreacijom stvoritelja.
Autor: Darko Balaš
Tvorac je taj koji je odredio puteve naseg zivota, on nam dade zivot , daje nam i znakove da je tu , znakove koje mi na zalost ponekad neprepoznamo .Nase negativne misli nas vode u neke druge smjernice zivota, U odaju tajni ponekad nezelimo da zavirimo jer se plasimo tih tajni. Zivot je jedan , treba da ga postujemo, da postujemo sebe i druge i tad ce nam taj zivot biti mnogo laksi , a on Stvotitelj , Tvorac .Bog ,Alah .. on je jedan nazivamo ga samo raznim imenima..Ela
OdgovoriIzbrišiSlažem se draga moja. Kojim god imenom nazvali "to nešto" što se provlači kroz sve pore naših života, nazvali to bogom, alahom, spasiteljem, silom, energijom, svemirom, potrebno je zastati ponekad na tren, oslušnuti poruke koje su stalno tu i koje su tu da bi nas uputile u pravom smjeru, naravno, u skladu naših izbora. Ponekad je to teško u kakofoniji svakodnevnice jer ubrzani ritam života ne dozvoljava da napravimo tu stanku i osjetimo sebe i svijet oko sebe. Naravno, bez filtera predrasuda koje samo otupljuju pogled našeg unutarnjeg oka. Gledane u širem kontekstu, ako možemo biti toliko staloženu u tom trenutku ili nakon određenog, vremenskog perioda čak i negativne stvari koje se dogode i koje su prizvane našim mislima, obično tada otkriju svoje lice kao učitelji ili sasvim nešto suprotno od onoga konteksta koji smo im dali suženog pogleda. Nisu niti sve suze na zlo.
OdgovoriIzbriši