Dah
starca, iako miran i kratak, gubio se u pjenastim oblacima i
sjedinjavao se sa krajobrazom monumentalnih planina u okruženju,
ovjenčanih srebrno - bijelim kapama vječnog snijega. Krik orla odjeknuo
je divljinom i pojačan odjecima okolnih planina činio se pobjedom
života, nekako iskonski dubok u svojoj slobodi.
- Pogledaj - rekao je starac, potajno se smješkajući mojoj nesigurnosti kada sam bacio strašljiv pogled u ponor pred nama - cijeli svoj život htio si doći na vrh. Zašto se sad bojiš baciti pogled na ono što je ispod?
- Hm - odgovorio sam nesigurno, još uvijek pokušavajući svladati osjećaj hladnoće i nelagode - kada smo se penjali nekako nisam niti razmišljao o ničemu drugom do stići do vrha. Nikada nisam niti pomislio kako je na vrhu ovako hladno i usamljeno. I tako daleko od toplih dolina kojima koračaš bez napora.
- Misliš li kako orao brine o onome što je ispod, boji li ga se?
- Ne - odgovorio sam, diveći se ljepoti i sigurnosti ptice koja je jednostavno proslavljala postojanje i moćnim krikom poručivala svijetu: "JA jesam, ja postojim", bez razmišljanja o tome čuje li je netko ili ne - on je siguran, gospodar visina i daleko od svih nevolja svijeta.
- Pa i ti si na vrhu, daleko od svih - nasmija se starac dok mu je pogled blještao svjetlošću pojačanom nezemaljskom bjelinom planinskih vrhunaca - zar to nije bio cilj tvoga putovanja? Zaboravi ciljeve, zaboravi sve, jednostavno se divi postojanju, za to ti nisu potrebni vrhovi, niti drugi. Budi slobodan!
Tek tada, kada sam shvatio što mi želi reći, kada sam odbacio namjeru, strahove, hladnoću i strah, bacio sam potpuno novi pogled na kamene litice koje su nas okruživale i bile nijemi svjedoci milenija i svih onih koji su ih pokušali osvojiti. Oni su dolazili i odlazili, no litice su ostale, slobodne, prelijepe i nepromjenjljive. Liticama i orlu ne treba potvrda drugih litica i orlova, ne trebaju im riječi ohrabrenja i podrške, ne treba im odobravanje njihovog vlastitog postojanja. Niti ciljevi kojima će stremiti. Oni jednostavno jesu.
- Tek sada vidim svu ovu ljepotu u pravom svjetlu- priznao sam starcu koji je klimnuo glavom - tek kada sam i sam slobodan, kada samo postojim, ovdje, na vrhu samoga sebe. Jer i ja sam planina.
- Baš tako - složio se starac, protegnuvši se cijelim tijelom i pozdravio litice i orla dubokim pogledom poštovanja - ljepotu možemo uočiti, tek kada uočimo vlastitu i shvatimo kako je ona samo dio sveukupne ljepote. Bez ikakvog razmišljanja. Tek tada smo slobodni!
Kriknuli smo obojica, ispunjeni srećom postojanja, iz sveg glasa i iz dubine vlastitih duša, a urlik našeg zajedničkog krika zaplesao je po kamenim licima litica koje su nam odgovorile odjekom naših vlastitih glasova. Orao nas je pozdravio moćnim zamahom širokih krila.
Jer, svi smo mi jedna ljepota!
Autor: Darko Balaš
- Pogledaj - rekao je starac, potajno se smješkajući mojoj nesigurnosti kada sam bacio strašljiv pogled u ponor pred nama - cijeli svoj život htio si doći na vrh. Zašto se sad bojiš baciti pogled na ono što je ispod?
- Hm - odgovorio sam nesigurno, još uvijek pokušavajući svladati osjećaj hladnoće i nelagode - kada smo se penjali nekako nisam niti razmišljao o ničemu drugom do stići do vrha. Nikada nisam niti pomislio kako je na vrhu ovako hladno i usamljeno. I tako daleko od toplih dolina kojima koračaš bez napora.
- Misliš li kako orao brine o onome što je ispod, boji li ga se?
- Ne - odgovorio sam, diveći se ljepoti i sigurnosti ptice koja je jednostavno proslavljala postojanje i moćnim krikom poručivala svijetu: "JA jesam, ja postojim", bez razmišljanja o tome čuje li je netko ili ne - on je siguran, gospodar visina i daleko od svih nevolja svijeta.
- Pa i ti si na vrhu, daleko od svih - nasmija se starac dok mu je pogled blještao svjetlošću pojačanom nezemaljskom bjelinom planinskih vrhunaca - zar to nije bio cilj tvoga putovanja? Zaboravi ciljeve, zaboravi sve, jednostavno se divi postojanju, za to ti nisu potrebni vrhovi, niti drugi. Budi slobodan!
Tek tada, kada sam shvatio što mi želi reći, kada sam odbacio namjeru, strahove, hladnoću i strah, bacio sam potpuno novi pogled na kamene litice koje su nas okruživale i bile nijemi svjedoci milenija i svih onih koji su ih pokušali osvojiti. Oni su dolazili i odlazili, no litice su ostale, slobodne, prelijepe i nepromjenjljive. Liticama i orlu ne treba potvrda drugih litica i orlova, ne trebaju im riječi ohrabrenja i podrške, ne treba im odobravanje njihovog vlastitog postojanja. Niti ciljevi kojima će stremiti. Oni jednostavno jesu.
- Tek sada vidim svu ovu ljepotu u pravom svjetlu- priznao sam starcu koji je klimnuo glavom - tek kada sam i sam slobodan, kada samo postojim, ovdje, na vrhu samoga sebe. Jer i ja sam planina.
- Baš tako - složio se starac, protegnuvši se cijelim tijelom i pozdravio litice i orla dubokim pogledom poštovanja - ljepotu možemo uočiti, tek kada uočimo vlastitu i shvatimo kako je ona samo dio sveukupne ljepote. Bez ikakvog razmišljanja. Tek tada smo slobodni!
Kriknuli smo obojica, ispunjeni srećom postojanja, iz sveg glasa i iz dubine vlastitih duša, a urlik našeg zajedničkog krika zaplesao je po kamenim licima litica koje su nam odgovorile odjekom naših vlastitih glasova. Orao nas je pozdravio moćnim zamahom širokih krila.
Jer, svi smo mi jedna ljepota!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar