Još
uvijek postoje heroji, vitezovi i magija. Oni su tu, skriveni u našim
srcima, zakopala ih je lavina bešćutnosti kojom nas zasipaju svakoga
dana. Neprilagođeni. Tko ne zadovolji ukuse mase, biva odbačen poput
nepotrebne krpe i mora se skrivati u vlastitm hodnicima usamljenosti.
Zašto? Je li loš čovjek? Je li čudovište koje noćima opsjeda postelje
mladih dama i u mračnom kutku prljave
ulice strpljivo čeka neopreznu žrtvu? Ne, samo je drukčiji od drugih. Ne
uklapa se u statističke podatke u koje nas pokušavaju sve zajedno
ukalupiti ne bi li postali brojevi s kojima je lakše računati,
oduzimati, zbrajati, množiti nas ili depopulirati i dijeliti. Odvojiti
žito od kukolja, ili kukolj od žita. Poput Spartanaca bacati niz litice
sve one koji su imali tu nesreću roditi se drukčiji i zauvijek ih
skloniti s pogleda onih koji definiraju kriterije savršenosti. Poput
kulta mladosti gdje manekenka od jedva navršenih dvadeset godina glumi u
promotivnom spotu za otklanjanje bora.
Neprilagođeni. Svi oni na koje civilizacija može uprijeti svojim nemilosrdnim prstom i proglasiti ih nepoželjnima. O ne, heroji nisu nestali, oni su baš ti neprilagođeni koji odbacuju kriterije koje su nametnuli drugi i slijede glas duboko unutra koji im precizno poput radara govori kojim putem krenuti. Oni odbacuju kakofoniju medija, mišljenja, mudraca, knjiga, hipnotičkih kutija televizora i slušaju sebe, onog čovjeka koji je još uvijek tu, negdje duboko unutra. I slijede riječi Martina Luthera Kinga koje pozivaju na sanjanje o boljem svijetu, svijetu u kojem svi imamo jednake šanse. Biti ljudi. Ne neizanteresirane i hladne mašine koje prolaze kraj čovjeka kojemu je pozlilo na ulici, ne potpuni luđaci koji povlače oružje zbog parkirališnog mjesta, ne đubrad koja nikada ne drži dvoju riječ. Biti ljudi.
U svijetu kaosa koji nas okružuje oni su heroji koji podižu svoj glas, oni su vitezovi koji će zastati pomoći onima u nevolji i poput Artura i njegovih vitezova tražiti sveti gral svoje vlastite egzistencije. Dignuti glavu prema zvijezdama i postaviti ono vječno pitanje: "Zašto sam ovdje? I kamo idem?" Jer upravo je u tim pitanjima magija života, upravo se u njima krije naša misija. Otkriti tko smo, upoznati samoga sebe i prepoznati Božju kreaciju kojoj ništa nije nemoguće.
I s ponosom ću reći: "Da, to smo mi, neprilagođeni"!
Autor: Darko Balaš
Neprilagođeni. Svi oni na koje civilizacija može uprijeti svojim nemilosrdnim prstom i proglasiti ih nepoželjnima. O ne, heroji nisu nestali, oni su baš ti neprilagođeni koji odbacuju kriterije koje su nametnuli drugi i slijede glas duboko unutra koji im precizno poput radara govori kojim putem krenuti. Oni odbacuju kakofoniju medija, mišljenja, mudraca, knjiga, hipnotičkih kutija televizora i slušaju sebe, onog čovjeka koji je još uvijek tu, negdje duboko unutra. I slijede riječi Martina Luthera Kinga koje pozivaju na sanjanje o boljem svijetu, svijetu u kojem svi imamo jednake šanse. Biti ljudi. Ne neizanteresirane i hladne mašine koje prolaze kraj čovjeka kojemu je pozlilo na ulici, ne potpuni luđaci koji povlače oružje zbog parkirališnog mjesta, ne đubrad koja nikada ne drži dvoju riječ. Biti ljudi.
U svijetu kaosa koji nas okružuje oni su heroji koji podižu svoj glas, oni su vitezovi koji će zastati pomoći onima u nevolji i poput Artura i njegovih vitezova tražiti sveti gral svoje vlastite egzistencije. Dignuti glavu prema zvijezdama i postaviti ono vječno pitanje: "Zašto sam ovdje? I kamo idem?" Jer upravo je u tim pitanjima magija života, upravo se u njima krije naša misija. Otkriti tko smo, upoznati samoga sebe i prepoznati Božju kreaciju kojoj ništa nije nemoguće.
I s ponosom ću reći: "Da, to smo mi, neprilagođeni"!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar