Uvijek,
ali baš uvijek, ako ne onaj mali glasić u nama što nikada nije
zadovoljan, onda naša obitelj, američki filmovi, prelijepa lica mladosti
što nas gledaju s naših obožavanih tv prijemnika kojima smo zamijenili
stvarne prozore u svijet, govorit će nam, ne otvoreno, nego podsvjesno,
sitnim, sublimiranim porukama, ponavljat će i ponavljat do iznemoglosti:
"Ti nisi dovoljno dobar!" I mi ćemo
uložiti sve kako bi ispunili očekivanja. Cijeli život nećemo biti
dovoljno dobri, jer se to od nas očekuje.Ako imamo samo jedno dijete,
željet ćemo drugo, naravno idealno bi bilo muško i žensko kao što to
nalaže američki san koji nam prodaju kroz sve vrste proizvoda i na
svakom koraku. Ako imamo srednju školu, govorit će nam kako trebamo na
fakultet, ako imamo fakultet; magisterij je neizostavan, a ako imamo
magisterij, svakako će nam reći kako bi doktorat bio poželjan. I mi ćemo
usmjeriti svu svoju energiju u to, zaboravljajući zgažene,
zaboravljajući gladne, ubijene i na kraju, zaboravljajući i same sebe.
I tog predivnog poslijepodneva, kada nam za tu prigodu urešeni profesor, naravno uz ceremoniju kako bi se naglasila svečanost trenutka, preda komad papira koji je zamjena za sve silne godine uloženog truda i nepovratno potrošenih sati našeg života, osjetit ćemo kako smo na vrhu svijeta. Misija je ispunjena! I kada se budemo vozili sa ukusnog ručka u kojem je sudjelovala cijela, ponosna i zadovoljna obitelj, samo na tren pogledat ćemo najnovije vijesti na zaslonu našeg pametnog telefona koji će jedva dočekati podsjetiti nas tko smo. Najnovija je vijest kako je baš naše struke previše i kako bi pametno bilo napraviti prekvalifikaciju. Prokleti bili! A što je sa svim mojim silnim godinama kako bih bio dovoljno dobar?
Odbacit ćemo tu neugodnu pomisao koja će nas bocnuti ledenim ubodom ravno u srce i ponosno i dalje primati čestitke sa svih strana, objaviti slike na nekoj od društvenih mreža, dobiti pokoji telefonski poziv. No, nakon nekoliko dana sve će se nastaviti kao da se uopće ništa nije dogodilo, netko će nas upozoriti na višak kilograma, drugi kako bi trebalo naučiti još koji jezik, treći kako trebamo zarađivati više. Povratak u "mašinu" bit će vrlo brz i neugodan, sve dok ne budemo vidjeli pravu istinu.
Mi smo STVORENI savršeni, baš takvi kakvi jesmo. Nitko grani drveta neće govoriti kako je predebela ili pretanka, ona će jednostavno biti, jednostavno krasiti naše dvorište bez i jedne izgovorene riječi. Drvo se neće uzdizati kako bi bilo veće od susjednog drveta, ono će jednostavno biti, nikada savršeno u proporcijama, nikada odjenuto u najposebnije ruho, no jednostavno, uvijek prelijepo. I nećemo mu suditi, niti mi, niti itko drugi. Šumu nećemo prekorijevati što je izrasla lijevo ili desno od korita rijeke, jednostavno ćemo u njoj uživati. I kada bi bila posađena ljudskom rukom u pravilnim kolonama nikada nam ne bi bila toliko lijepa kao prirodna, samo naoko nasumice razbacana uokolo. Isto tako i poljana prepuna cvijeća s prelijepim tragovima zelenih brdašaca u daljini. Jato ptica nećemo tjerati neka tvori savršeni letni poredak, no s divljenjem ćemo prema njemu podići pogled. No, brzo ćemo zaboraviti na istinu koja nas okružuje, okrenuti se samima sebi i tiho si prošaptati: "Još samo ovo i bit će sve u redu!" Potraga se nastavlja.
I zato dosta! Stanimo, pogasimo sve glasove osim svog vlastitog, usudimo se pogledati u ogledalo i kratko si namignimo. Uz dvije riječi koje si tako rijetko uputimo: "Volim te!"
Autor: Darko Balaš
I tog predivnog poslijepodneva, kada nam za tu prigodu urešeni profesor, naravno uz ceremoniju kako bi se naglasila svečanost trenutka, preda komad papira koji je zamjena za sve silne godine uloženog truda i nepovratno potrošenih sati našeg života, osjetit ćemo kako smo na vrhu svijeta. Misija je ispunjena! I kada se budemo vozili sa ukusnog ručka u kojem je sudjelovala cijela, ponosna i zadovoljna obitelj, samo na tren pogledat ćemo najnovije vijesti na zaslonu našeg pametnog telefona koji će jedva dočekati podsjetiti nas tko smo. Najnovija je vijest kako je baš naše struke previše i kako bi pametno bilo napraviti prekvalifikaciju. Prokleti bili! A što je sa svim mojim silnim godinama kako bih bio dovoljno dobar?
Odbacit ćemo tu neugodnu pomisao koja će nas bocnuti ledenim ubodom ravno u srce i ponosno i dalje primati čestitke sa svih strana, objaviti slike na nekoj od društvenih mreža, dobiti pokoji telefonski poziv. No, nakon nekoliko dana sve će se nastaviti kao da se uopće ništa nije dogodilo, netko će nas upozoriti na višak kilograma, drugi kako bi trebalo naučiti još koji jezik, treći kako trebamo zarađivati više. Povratak u "mašinu" bit će vrlo brz i neugodan, sve dok ne budemo vidjeli pravu istinu.
Mi smo STVORENI savršeni, baš takvi kakvi jesmo. Nitko grani drveta neće govoriti kako je predebela ili pretanka, ona će jednostavno biti, jednostavno krasiti naše dvorište bez i jedne izgovorene riječi. Drvo se neće uzdizati kako bi bilo veće od susjednog drveta, ono će jednostavno biti, nikada savršeno u proporcijama, nikada odjenuto u najposebnije ruho, no jednostavno, uvijek prelijepo. I nećemo mu suditi, niti mi, niti itko drugi. Šumu nećemo prekorijevati što je izrasla lijevo ili desno od korita rijeke, jednostavno ćemo u njoj uživati. I kada bi bila posađena ljudskom rukom u pravilnim kolonama nikada nam ne bi bila toliko lijepa kao prirodna, samo naoko nasumice razbacana uokolo. Isto tako i poljana prepuna cvijeća s prelijepim tragovima zelenih brdašaca u daljini. Jato ptica nećemo tjerati neka tvori savršeni letni poredak, no s divljenjem ćemo prema njemu podići pogled. No, brzo ćemo zaboraviti na istinu koja nas okružuje, okrenuti se samima sebi i tiho si prošaptati: "Još samo ovo i bit će sve u redu!" Potraga se nastavlja.
I zato dosta! Stanimo, pogasimo sve glasove osim svog vlastitog, usudimo se pogledati u ogledalo i kratko si namignimo. Uz dvije riječi koje si tako rijetko uputimo: "Volim te!"
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar