Na obali rijeke vrba svila je grane
Krhka i lijepa, svakog mami nek' stane
I pomisli: "Kako je mudro ovo drvo"
Kraj izvora života uvijek najbliže, prvo
Par koraka dalje snažni hrast cvijeta
Gordošću svojom gleda sve strane svijeta
Ponosan, neuništiv, otima sunčeve zrake
Grane su mu moćne, visoke i jake
Nježna ga vrba zavodi ljepotom
Prepušta visine, kontrolu nad životom
Ona sluša priče što šapuće joj rijeka
I dobro i zlo, uvijek spremno čeka
Ponosni je hrast siguran u sebe
Od promjena i vjetra srce ga ne zebe
Ne boji se oblaka što najavljuju kiše
Njegov cilj je nebo, sve više i više
Zajedno su začuli moćni krik oluje
Orkanske vjetrove, snažne riječne struje
Vrba se povila, pleše s vjetrom, živi
Hrast jauče i škripi, stablo mu se krivi
San o visinama oluja iz korijena isčupa
Skrši krute grane, strgne cvijet iz pupa
U tren gordog hrasta nikad više nije
Dok vrba rijeku ljubi, prelijepa ko' prije
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar