četvrtak, 22. studenoga 2012.

Voljeti nju bilo je lako

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmijeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza  strogih pravila i  neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjljive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrijednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima.  Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

2 komentara:

  1. prekrasna ljubav..pomalo nastvarna ali divna...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Za čovjeka dječačkog srca nema nestvarnih ljubavi. Jer njegovo je srce divno, a pjesma je stara koliko i samo postojanje. Lako je prepoznati istinu, samo treba oslušnuti srce, ono uvijek zna.

      Izbriši