-
Kako je moćna ova rijeka - rekao sam starcu, dok se suton poput plašta
spuštao na široku deltu i pješčane obale rijeke, koja je u svojoj širini
izgledala nepregledna kao i ocean koji je tako čvrsto ljubila kroz
milenije. Vatrenocrvena sunčeva kugla lagano je zamirala za obzor,
čineći prizor potpuno nadrealnim, kao da se sve što postoji spojilo u
jednu paletu života. Sjedili samo na
obali, starac i ja, kao i puno puta ranije i jednostavno promatrali, bez
riječi osupnuti ljepotom koja nam je darovana kada je u dalekim
dubinama vremena, spremana samo za nas. Rijeka se uljenila, postala
moćna i široka, mudra i beskrajna, sve do trenutka dok tu mudrost nije
predala moru. Nešto me natjeralo da progovorim, nešto me natjeralo da
glasom potvrdim vlastito postojanje, naglasim svu veličanstvenost života
kojoj svjedočim. I ja sam dio toga. Starac se samo nasmijao, klimnuo
glavom, dok je ispod naborane kože svjetlio neuništivi plamen njegovih
očiju punih nedokučive tajanstvenosti i znanja.
- Jest, moćna je - potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila - no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.
- Je li tako i s ljudima? - upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.
- Jest - kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost - potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.
- Istina - potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja - nakon suza sve je čišće i lakše.
- Naravno - nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti - ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.
Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo samnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se divjeti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.
- Svi mi - rekao je starac, osjetivši moju spoznaju - svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru....
Autor: Darko Balaš
- Jest, moćna je - potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila - no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.
- Je li tako i s ljudima? - upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.
- Jest - kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost - potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.
- Istina - potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja - nakon suza sve je čišće i lakše.
- Naravno - nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti - ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.
Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo samnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se divjeti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.
- Svi mi - rekao je starac, osjetivši moju spoznaju - svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru....
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar