Sunce
je izlazilo uvijek sa istom misijom, uvijek bacilo čarobnu pregršt
svjetlosti na prelijepi raj, stvoren kako bi u njemu život bio
proslavljan i vrednovan kao najveća svetinja. Jer on to i jest, dar
svakom živom biću kao najveća nagrada u hladnim dubinama svemira. I u
tim dubinama vakuuma, plavo-zeleni brod života što je stvoren za
udobnost i uživanje svojih putnika. Stvoren
za slobodu, nevjerojatnom imaginacijom i preciznošću prirode,
pripremljen za razumijevanje, istraživanje duhovnosti i divljenje
ljepotama koje je ta umjetnica stvaranja razasula posvuda. Kolijevka za
rađanje svih nas, majka koja nikada ne zaboravlja svoju djecu. Ljubav!
Trčali smo goli i slobodni u parku stvorenom samo za nas, radovali se poput male djece, istražujući svaki kutak čarobnih dolina što su fascinirale daljinama, uživali u predivnoj simfoniji ptica koje su skladale glazbu nošenu vjetrom niz krošnje moćnih šuma što pretvaraju otrov u nektar života našim plućima. I šume su šumjele životom, stoljetna stabla čvrstim su korijenjem stvarala zaklon od iznenadnih oluja i prostirale se zaštitom do moćnih padina planinskih visova, obasjanih svjetlošču sunca, koje se noću pretvaraju u nevjerojatne dragulje, pod srebrnom svjetlošću mjeseca. Svirali smo melodije ljubavi na predivnim proplancima kraj bisernih izvora i ogledali svoju vlastitu ljepotu u ljepotama kristalnih površina jezera.
Rijeke su žuborile užurbanošću, nezaustavljive u svom vijugavom, pobjedničkom putovanju do morskih pučina i donosile vodu života svakome na koga su naišle i pozdravljale su pjesmom svog toka, sve one koji su tražili mudrost. Jer i sam život je poput rijeke, nekada buči u punoj snazi, a nekada se nezaustavljivom lukavošću provlači između naizgled, nepremostivih prepreka. Putovale su sigurno, noseći nas do zlatnih žala obala koje su bacale pogled u daljinu, diveći se nemjerljivoj širini i monumentalnoj ljepoti morskih pučina.
Tu, zastali smo i oslušnuli još jednom, začuli krik galeba koji pozdravlja novo jutro i ljubili se proslavljajući postojanje. Nekada, u dalekim dubinama vremena.
I tada smo znali, ćutili kako je sve stvoreno s razlogom, toplo ljeto i oštra zima, tankonoga srna i moćni urlik lava, igrali se u kolijevci koja je otvoreno nudila sve ono što nam je bilo potrebno za sreću. Otkrivali smo svoje nevjerojatne moći, razumjeli kako i mi stvaramo samo snagom misli, energiju pretvaramo u materiju i imamo u sebi dio moći tvorca koji je i zamislio cijelu priču u želji spoznaje samoga sebe kroz nas. Razumjeli smo kako planine nisu mrtve stijene, već muzeji povjesti i života, razumjeli kako nam riječna korita nose vodu za naše žetve i disali zajedno sa šumamam u jednom moćnom udisaju koji se zove život.
Svaka biljka imala je svoju svrhu, kopriva za zdravlje, Aronija za eliksir mladosti i zaštitu od svih bolesti i kukuruz i pčenica za prehranu. Razumjeli smo čarobnu moć biljke zaštitnice, živjeli u skladu sa svim poklonima prirode, njegovali konoplju kao biljku stvorenu za čovjeka, od koje smo gradili nevjerojatne stvari. Gradili smo kamene građevine koje će trajati tisućljećima i biti centri skupljanja svemirskih i zemaljskih energija, za život bez bolesti i bez straha. Živjeli smo stotinama godina u mudrosti i istraživanju i najtajnijih dubina zemlje, ljudskog duha i samog svemira. Živjeli od prirode, u skladu s prirodom i u skladu sa samima sobom.
A tada smo odlučili sve zaboraviti. Tada se probudila zavist i posjedovanje, majka više nije bila kolijevka, već neprijatelj kojeg treba pokoriti. Zaboravljene su kopriva i Aronija, zaboravljena mudrost i šum morskih valova, posječene šume s kojima smo nekada zajedno disali. Počeli smo stvarati mašine, moćna oružja i građevine, ne kako bi zaštitili i pomogli jedni drugima, već kako bi vladali! Postali smo prebahati, poželjeli moć bogova i uništili sami sebe. Počela je poznata povijest u kojoj se događaji pamte ratovima, ljudi slave osvajanjima, a uspjeh mjeri materijalnim bogatstvom. Muškarci su nadjačali žene, zaboravili smo biti djeca i počeli smo ubijati ne samo prirodu oko nas, već i same sebe. Derozija monumentalne mudrosti, isključivanje ljubavi iz egzistencijalnih pitanja i potpuni zaborav kako je sve oko nas stvoreno za nas; traje sve do danas. Tko je kriv za zaborav? Tko je kriv što se život sa stotina godina sveo na osamdesetak, tko je kriv što u svemu vidimo samo strah i neprijatelje? Krivi smo sami! Čovjek ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.
I kako to uvijek biva, napokon se ponovno budimo, opet čujemo pjev ptice i šum valova, nanovo budimo život u zaboravljenim šumama i na kraju krajeva, budimo za ljubav i vlastita srca. Divimo se planinskim vrhuncima ukrašenim monumentalnim kapama vječnog snijega i polako se počinjemo prisjećati tko smo to mi doista. Ponovno, negdje na rubu duša, čujemo pjesmu dubina vremena koja nam kazuje kako smo moćna bića stvorena kako bi trajala i stvorena kako bi sam Bog kroz nas spoznavao samoga sebe. Otkrivamo konoplju, otkrivamo koprivu i otkrivamo Aroniju, zaštitnicu života. I na kraju, krajeva otkrivamo sami sebe. Internet nas je povezao, informatička industrija učinila kako jezici više ne smiju biti prepreka međusobnom razumjevanju, sve više je onih koji se bude iz tisućljetnog sna. Konačno počinjemo razumijevati i činjenicu kako razvoj tehnologije, bez razvoja duhovnosti i spoznaje, može voditi samo u propast. Propast koju smo već jednom prošli! I živimo, maštamo i tragamo opet. I sve nas je više.
Zaboravljena priča nanovo živi!
Autor: Darko Balaš
Trčali smo goli i slobodni u parku stvorenom samo za nas, radovali se poput male djece, istražujući svaki kutak čarobnih dolina što su fascinirale daljinama, uživali u predivnoj simfoniji ptica koje su skladale glazbu nošenu vjetrom niz krošnje moćnih šuma što pretvaraju otrov u nektar života našim plućima. I šume su šumjele životom, stoljetna stabla čvrstim su korijenjem stvarala zaklon od iznenadnih oluja i prostirale se zaštitom do moćnih padina planinskih visova, obasjanih svjetlošču sunca, koje se noću pretvaraju u nevjerojatne dragulje, pod srebrnom svjetlošću mjeseca. Svirali smo melodije ljubavi na predivnim proplancima kraj bisernih izvora i ogledali svoju vlastitu ljepotu u ljepotama kristalnih površina jezera.
Rijeke su žuborile užurbanošću, nezaustavljive u svom vijugavom, pobjedničkom putovanju do morskih pučina i donosile vodu života svakome na koga su naišle i pozdravljale su pjesmom svog toka, sve one koji su tražili mudrost. Jer i sam život je poput rijeke, nekada buči u punoj snazi, a nekada se nezaustavljivom lukavošću provlači između naizgled, nepremostivih prepreka. Putovale su sigurno, noseći nas do zlatnih žala obala koje su bacale pogled u daljinu, diveći se nemjerljivoj širini i monumentalnoj ljepoti morskih pučina.
Tu, zastali smo i oslušnuli još jednom, začuli krik galeba koji pozdravlja novo jutro i ljubili se proslavljajući postojanje. Nekada, u dalekim dubinama vremena.
I tada smo znali, ćutili kako je sve stvoreno s razlogom, toplo ljeto i oštra zima, tankonoga srna i moćni urlik lava, igrali se u kolijevci koja je otvoreno nudila sve ono što nam je bilo potrebno za sreću. Otkrivali smo svoje nevjerojatne moći, razumjeli kako i mi stvaramo samo snagom misli, energiju pretvaramo u materiju i imamo u sebi dio moći tvorca koji je i zamislio cijelu priču u želji spoznaje samoga sebe kroz nas. Razumjeli smo kako planine nisu mrtve stijene, već muzeji povjesti i života, razumjeli kako nam riječna korita nose vodu za naše žetve i disali zajedno sa šumamam u jednom moćnom udisaju koji se zove život.
Svaka biljka imala je svoju svrhu, kopriva za zdravlje, Aronija za eliksir mladosti i zaštitu od svih bolesti i kukuruz i pčenica za prehranu. Razumjeli smo čarobnu moć biljke zaštitnice, živjeli u skladu sa svim poklonima prirode, njegovali konoplju kao biljku stvorenu za čovjeka, od koje smo gradili nevjerojatne stvari. Gradili smo kamene građevine koje će trajati tisućljećima i biti centri skupljanja svemirskih i zemaljskih energija, za život bez bolesti i bez straha. Živjeli smo stotinama godina u mudrosti i istraživanju i najtajnijih dubina zemlje, ljudskog duha i samog svemira. Živjeli od prirode, u skladu s prirodom i u skladu sa samima sobom.
A tada smo odlučili sve zaboraviti. Tada se probudila zavist i posjedovanje, majka više nije bila kolijevka, već neprijatelj kojeg treba pokoriti. Zaboravljene su kopriva i Aronija, zaboravljena mudrost i šum morskih valova, posječene šume s kojima smo nekada zajedno disali. Počeli smo stvarati mašine, moćna oružja i građevine, ne kako bi zaštitili i pomogli jedni drugima, već kako bi vladali! Postali smo prebahati, poželjeli moć bogova i uništili sami sebe. Počela je poznata povijest u kojoj se događaji pamte ratovima, ljudi slave osvajanjima, a uspjeh mjeri materijalnim bogatstvom. Muškarci su nadjačali žene, zaboravili smo biti djeca i počeli smo ubijati ne samo prirodu oko nas, već i same sebe. Derozija monumentalne mudrosti, isključivanje ljubavi iz egzistencijalnih pitanja i potpuni zaborav kako je sve oko nas stvoreno za nas; traje sve do danas. Tko je kriv za zaborav? Tko je kriv što se život sa stotina godina sveo na osamdesetak, tko je kriv što u svemu vidimo samo strah i neprijatelje? Krivi smo sami! Čovjek ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.
I kako to uvijek biva, napokon se ponovno budimo, opet čujemo pjev ptice i šum valova, nanovo budimo život u zaboravljenim šumama i na kraju krajeva, budimo za ljubav i vlastita srca. Divimo se planinskim vrhuncima ukrašenim monumentalnim kapama vječnog snijega i polako se počinjemo prisjećati tko smo to mi doista. Ponovno, negdje na rubu duša, čujemo pjesmu dubina vremena koja nam kazuje kako smo moćna bića stvorena kako bi trajala i stvorena kako bi sam Bog kroz nas spoznavao samoga sebe. Otkrivamo konoplju, otkrivamo koprivu i otkrivamo Aroniju, zaštitnicu života. I na kraju, krajeva otkrivamo sami sebe. Internet nas je povezao, informatička industrija učinila kako jezici više ne smiju biti prepreka međusobnom razumjevanju, sve više je onih koji se bude iz tisućljetnog sna. Konačno počinjemo razumijevati i činjenicu kako razvoj tehnologije, bez razvoja duhovnosti i spoznaje, može voditi samo u propast. Propast koju smo već jednom prošli! I živimo, maštamo i tragamo opet. I sve nas je više.
Zaboravljena priča nanovo živi!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar