U majčinom krilu....

Još onda davno, kada je svijet bio mlad i lane se družilo s čovjekom bez straha, prilazilo mu kao bratu i jelo iz ruke, bili smo drukčiji nego danas. Voljeli smo majku koja nam je dala život u obilju, voljeli svako njeno stvorenje kao veličanstvenu kreaciju nenadmašnog umjetnika, poznavali tajne koje je za naše zdravlje i dugovječnost posijala svuda oko nas. I, na kraju, voljeli smo sebe. Kao dijete koje se rađa i dolazi na svijet, bez kompromisno plačući i bez kompleksa javljajući kako je tu, kako postoji i kako to zaslužuje. Bez straha, bez zavisti, bez ljubomore. Tada smo razumjeli, ono što smo danas zaboravili, bombardirani informacijama onog 1 posto svjetskog stanovništva što posjeduje jednako kao i drugih 99; za svakoga ima dovoljno. Samo malo područje Australije dovoljno je za svih preko 7 milijardi duša koje grcaju u prevari. A potrebna je samo ljubav, ona nevinost koju smo imali kada je svijet bio mlad i kada smo se voljeli. Bez histerije kako ćemo biti povrijeđeni i prevareni.
O da, imamo mi to i danas, ljubav nije nestala, samo ako otvorimo oči i srca, samo ako pobjedimo našeg najvećeg neprijatelja; neznanje i usudimo se ponovno biti sretni. Jer znanje, iskonsko znanje koje nosimo u dubini duše jedini je štit protiv straha od nepoznatog, protiv nelagode prema onima koji su drukčiji, protiv notorne laži kako nam je majka neprijatelj. Ona samo sve pokušava vratiti u ravnotežu. Možemo li mi sami sebe vratiti u ravnotežu, možemo li voljeti?
Samo ako to odaberemo, ako odaberemo sebe, ne ono što nam govore da jesmo.
Nikada nismo prestali biti sigurni. U majčinom krilu!

Autor: Darko Balaš