Što
nas čini ljudima? Je li to kuća, obitelj i beskrajno zeleni travnjak iz
američkog sna? Je li to paradigma: "U muci se poznaju junaci"? Odreći
se materijalnog, prezirati ga i posvetiti se isključivo unutarnjoj
potrazi za nepoznanicom što to mi doista jesmo i koja nam je svrha
dolaska na ovaj predivni, plavi planet? Ili steći što više; novca, moći,
poštovanja i ustvrditi negdje duboko u
dubini svog ega kako smo bolji od drugih? Stremiti van ili stremiti
unutra? Ne, ne mislim kako nas ijedna od tih stvari čini ljudima. Jer,
crta progresije, samospoznaje, znanja i mudrosti nikada nije pravocrtna i
usmjerena prema gore, više mi naliči na krug koji se koncentrično vrti
dok ne svladamo neku lekciju koju smo sami sebi zadali nekada davno kada
smo željeli što brže odrasti i postati netko. Bilo tko bitan!
Zašto si ne priznamo da smo pomalo od svega i da su upravo oni obični dani u kojima zavidimo, trenutci u kojima mislimo kako smo bolji od drugih, upravo ono što nam je trebalo kako bi spoznali tko smo doista. Kako smo puno više od toga! Bez tame, niti svjetla ne bi bilo jer ga ne bi mogli uporediti nisačim. A onda oni divni trenutci spoznaje, uspjesi, velike ljubavi, ostvareni snovi i iznenadni osjećaji kako smo nešto trebali proći kako bi bili baš to što jesmo!
Jer jednom kada čovjek spozna veličinu tko je doista, ta veličina ga nikada ne napušta, jedino ostaje zaboravljena ako to sami sebi dopustimo. Mi smo bića svjetlosti i bića tame. Mi smo Bogovi i mi smo prosjaci. Sve ono što u netkom razdoblju svog života odaberemo. Što nas čini ljudima? Slobodna volja! Dozvola svemira koji nas je stvorio neka odaberemo: hoćemo li postati najveličanstvenija verzija sebe ili nakupina drhtavog straha koja optužuje sve druge samo ne sebe za neostvarene snove. Iznova i iznova, svake godine, svakog dana i svake minute, odabir je isključivo na nama. Zatvoriti neki krug i krenuti dalje ili ponoviti još jednu vrtnju.
Što nas čini ljudima? Karusel nas samih. Blješteći poniji na kojima jašemo puni osmijeha i svjetlosti ili tužni krugovi usamljenika pognutih leđa. Kako god bilo, kartu smo kupili sami. Rođenjem. I na nama je kako ćemo ju potrošiti. Jer postojali su ljudi koji su postali najveća verzija sebe ne odustajući od života niti u koncentracijskim logorima smrti i postojali su ljudi koji su kleli sudbinu u kraljevskim apatrmanima na vrhu zgrada čija je namjera dotaknuti i samo nebo. Odabir. U svakom krugu karusela. Čovjek!
Autor: Darko Balaš
Zašto si ne priznamo da smo pomalo od svega i da su upravo oni obični dani u kojima zavidimo, trenutci u kojima mislimo kako smo bolji od drugih, upravo ono što nam je trebalo kako bi spoznali tko smo doista. Kako smo puno više od toga! Bez tame, niti svjetla ne bi bilo jer ga ne bi mogli uporediti nisačim. A onda oni divni trenutci spoznaje, uspjesi, velike ljubavi, ostvareni snovi i iznenadni osjećaji kako smo nešto trebali proći kako bi bili baš to što jesmo!
Jer jednom kada čovjek spozna veličinu tko je doista, ta veličina ga nikada ne napušta, jedino ostaje zaboravljena ako to sami sebi dopustimo. Mi smo bića svjetlosti i bića tame. Mi smo Bogovi i mi smo prosjaci. Sve ono što u netkom razdoblju svog života odaberemo. Što nas čini ljudima? Slobodna volja! Dozvola svemira koji nas je stvorio neka odaberemo: hoćemo li postati najveličanstvenija verzija sebe ili nakupina drhtavog straha koja optužuje sve druge samo ne sebe za neostvarene snove. Iznova i iznova, svake godine, svakog dana i svake minute, odabir je isključivo na nama. Zatvoriti neki krug i krenuti dalje ili ponoviti još jednu vrtnju.
Što nas čini ljudima? Karusel nas samih. Blješteći poniji na kojima jašemo puni osmijeha i svjetlosti ili tužni krugovi usamljenika pognutih leđa. Kako god bilo, kartu smo kupili sami. Rođenjem. I na nama je kako ćemo ju potrošiti. Jer postojali su ljudi koji su postali najveća verzija sebe ne odustajući od života niti u koncentracijskim logorima smrti i postojali su ljudi koji su kleli sudbinu u kraljevskim apatrmanima na vrhu zgrada čija je namjera dotaknuti i samo nebo. Odabir. U svakom krugu karusela. Čovjek!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar