Srušili
su svijet jednim udarcem mača, neki sumorni ljudi bez duše, neki
izgubljeni putnici što su odlučili izliti sav svoj bijes rođen u samoći,
na sve ono što je ljubav. Jeziva tišina odzvanjala je ruševinama nekada
velebnog grada punog svjetlosti i razdraganog, dječjeg smjeha, što se
mješao s užurbanim koracima ljudi i odjekom teškog čekića kovača koji
nikada nije mogao zadovoljiti sve
potrebe progresa. Nestale su kule od bijelog kamena što su se kupale na
suncu i bacale svjetlo na nasmješena i ponosna lica građana koji su
dubinom srca voljeli svoj grad. I voljeli slobodu.
No, zvijer zavisti nikada ne spava, ratniče, ona čuči na usamljenim i mračnim mjestima, uvijek čekajući onaj tren kada će utrnuti svjetlo, zadovoljiti svoju glad za patnjom i udariti tamo gdje je radost. Došla je noću, prikrala se zaspalim ulicama i zamračila srca svih onih koji su usnuli, neoprezni i sigurni. Vatre su gorjele do zvijezda, vrisak se jezivo prolamao u noći, a smijeh djece, zamijenio je plač majki i preklinjanje za milost. Milost koje nije bilo. Zavist nema dušu, ona je neosjetljiva u svojoj usamljenosti i razara sve pred sobom. Na kraju, nakon smrtonosnog pira, ostale su samo ruševine. Kao što ostaju i iza svakog od nas kad se prepustimo zvijeri, kada zaboravimo tko smo i krenemo putem izgubljenih. Kada u svemu nalazimo loše, kada i u najvećoj ljepoti pronalazimo ružnoću, jer smo dopustili tmini koja se nalazi u svakom od nas, neka pobijedi svjetlo. I sve ono što gradimo ljubavlju, strpljivo i dugotrajno, nestane u jednom trenu ludila, kada ga pustimo s lanca kojim je vezan u nekim mračnim dubinama animalnog.
Izvuci taj svoj mač od svjetlosti, udahni duboko i oprosti sebi što ovaj put nisi stigao na vrijeme. Svi mi katkada zakasnemo, svi mi katkada pogriješimo i umjesto ljepote zateknemo ruševine. Ima i drugih gradova ratniče, ima i drugih ljudi koji čekaju tvoju riječ i tvoj mač od ljubavi, kako bi se zaštitili od zavisti, ljubomore i svega drugoga od čega je sačinjena tmina. Ne ona noćna, već ona koja zamrači ljudske umove.
Jednom, kada bude pravo vrijeme, iz ruševina niknut će novi život, jer rijeka ljubavi uvijek pronađe put i oživi mrtvilo, čak i na mjestima gdje se to čini potpuno nemogućim. Znaš ti to dobro. Upravo ovdje, na ovom sivilu, niknut će novi grad, a dječji smijeh vratit će se opet, kao da nikada nije ni nestao. Sve što je potrebno ljudska je duša i nju ništa ne može uništiti. Dok god postoje oni koji će se boriti za njeno svjetlo. Dok god postojiš!
Za svjetlost, za ljubav!
Autor: Darko Balaš
No, zvijer zavisti nikada ne spava, ratniče, ona čuči na usamljenim i mračnim mjestima, uvijek čekajući onaj tren kada će utrnuti svjetlo, zadovoljiti svoju glad za patnjom i udariti tamo gdje je radost. Došla je noću, prikrala se zaspalim ulicama i zamračila srca svih onih koji su usnuli, neoprezni i sigurni. Vatre su gorjele do zvijezda, vrisak se jezivo prolamao u noći, a smijeh djece, zamijenio je plač majki i preklinjanje za milost. Milost koje nije bilo. Zavist nema dušu, ona je neosjetljiva u svojoj usamljenosti i razara sve pred sobom. Na kraju, nakon smrtonosnog pira, ostale su samo ruševine. Kao što ostaju i iza svakog od nas kad se prepustimo zvijeri, kada zaboravimo tko smo i krenemo putem izgubljenih. Kada u svemu nalazimo loše, kada i u najvećoj ljepoti pronalazimo ružnoću, jer smo dopustili tmini koja se nalazi u svakom od nas, neka pobijedi svjetlo. I sve ono što gradimo ljubavlju, strpljivo i dugotrajno, nestane u jednom trenu ludila, kada ga pustimo s lanca kojim je vezan u nekim mračnim dubinama animalnog.
Izvuci taj svoj mač od svjetlosti, udahni duboko i oprosti sebi što ovaj put nisi stigao na vrijeme. Svi mi katkada zakasnemo, svi mi katkada pogriješimo i umjesto ljepote zateknemo ruševine. Ima i drugih gradova ratniče, ima i drugih ljudi koji čekaju tvoju riječ i tvoj mač od ljubavi, kako bi se zaštitili od zavisti, ljubomore i svega drugoga od čega je sačinjena tmina. Ne ona noćna, već ona koja zamrači ljudske umove.
Jednom, kada bude pravo vrijeme, iz ruševina niknut će novi život, jer rijeka ljubavi uvijek pronađe put i oživi mrtvilo, čak i na mjestima gdje se to čini potpuno nemogućim. Znaš ti to dobro. Upravo ovdje, na ovom sivilu, niknut će novi grad, a dječji smijeh vratit će se opet, kao da nikada nije ni nestao. Sve što je potrebno ljudska je duša i nju ništa ne može uništiti. Dok god postoje oni koji će se boriti za njeno svjetlo. Dok god postojiš!
Za svjetlost, za ljubav!
Autor: Darko Balaš
