Slijediti sne....

U kojem smjeru krenuti kada crno je sve?
I broji li neka tajna sila zaludne korake?
Ima li svrhe uopće produžiti dalje?
Tko je taj moćnik koji nas na poslanje šalje?

Niti jedna staza nikada uzaludna nije
U nama je kompas, ugrađen davno prije
Krivi smjer uvijek k njemu nas vraća
Slušajmo srce, neka više patnjom ne plaća

Ljubav je odgovor na svako teško pitanje
I u najcrnjoj noći ona duši nosi svitanje
U srcu je zapisana, čeka, uči i traje
Ako oslušnemo sebe, uvijek pravi smjer daje

Tko je taj moćnik? Naravno, mi sami
Odabiremo svjetlo ili se priklanjamo tami
I uvijek je naše poslanje jedino voljeti
Oprostimo, drugima, sebi, manje će boljeti

U kojem smjeru krenuti kada crno je sve?
Uvijek za srcem, uvijek za sobom, slijediti sne

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika 5....

Čarolija, čista čarolija! Čim smo tragovima ceste napustili bespuća ravnice, koja je jecala, pusta iza nas i ušli pod prve krošnje drveća stare, mudre šume, osjetio sam kako koračam stazama nekog drugog svijeta, praiskonskog, zasađenog u mojoj duši od samog njenog postanka. Ogromna debla moćnog hrasta okruživala su zemljani put kojim smo tiho koračali, bojeći se narušiti moć koja je pulsirala svakim listom, stablom, korjenom koji je tu, utkan u zemlju voljom stvaranja i činilo se kako grane streme jedna k drugoj, čineći iznad naših glava prelijepi krov od krošanja.
- Vidiš - rekao je starac podigavši glavu i prateći tragove sunčanih zraka što su krošnje činile krunama od svjetlog zelenila - i šume imaju dušu. Nikada, niti jedno stablo, iako ne zasađeno rukom čovjeka, neće okretati svoju krošnju od ceste. Uvijek će najvišim granama stremiti jedno k drugom. U zagrljaju koji niti vrijeme, niti čovjek ne može nikada zauvijek razdvojiti. Iako se čini mračnom i moćnom, čuma je u svakom svom godu ljubav. Ljubav stvoritelja koji ništa ne kreira uzalud i mrtvo. Svuda, svuda je život!
- Znam - klimnuo sam glavom, osjećajući pulsiranje života svuda uokolo - nekako sam oduvijek volio šume, kao neki čarobni svijet iz bajke koji je stvoren kako bi mu se divjeli.
- Istina - nasmijao se starac, udahnuvši u pluća slatkasti zrak koji se širio svuda uokolo, od sitnog šipražja u podnožju stabala, do zagasito zelene mahovine koja je grlila stabla sa sjeverne strane - Šume su jedan od najstarijih života na zemlji. Stvoren davno prije nas, stvoren kao priprema za ljudska bića koja će jednom doći i trebati kisik u svakom trenutku svog postojanja. Pluća planeta koja donose postojanje, za svakog od nas! Čak i za stvorenja koja su se skrila našim nailaskom. Život je uvijek tu, čak i kada ga ne vidimo. A šume su njegovi gospodari!
- Slažem se - odgovorio sam potvrdno, pokušavajući stišati trapavost vlastitih koraka čija je buka otjerala šumska stvorenja - naš korjen postojanja prepleten je s korjenjem šuma. jer bez njih, niti nas, niti divnih stvorenja koja su ovdje kako bi život činila čarobnim, ne bi bilo. Ova ogromnost i moć podsjeća me na monumentalnost oceana.
- Jest - potvrdio je starac dok mu je zraka svjetlosti utkala nešto nestvarno u desno oko - riječ je o potpuno istoj sili postojanja, samo u drugom obliku. Svi mi, povezani smo nevidljivim nitima života i jedni bez drugih ne možemo, čak i kada mislimo da nije tako. Činili li nas betom i hladnoća grada sretnijim, životnijim, sigurnijim? Čini li nas povezanijim i budi li u nama divljenje?
- Ne - odlučno sam odgovorio, sjetivši se prometnih gužvi i namrštenih lica koja žure u samo njima poznatom smjeru - Sve što je neprirodno otuđuje nas, razdvaja, čini nesretnim. Jer naši korjeni nisu u asfaltu, betonu i mržnji. Naši korjeni isprepliću se sa korjenjem šuma, korjenjem života. Isto kao s dubinama oceana.
- Baš tako - potvrdio je starac i krenuo dalje sigurnim korakom - ako uništimo ono što je stvoreno za naš dolazak, uništit ćemo sami sebe. I kao prvo, uništit ćemo čaroliju!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika 4....

Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuškati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo, spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati.
- More je kao život - rekao je starac i sam prestavši veslati kako niti jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju, pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor.
- Istina - složio sam se u potpunosti - uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.
- Jest - potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh - stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u slijedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom.
Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mlječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula.
- Valja nam poći - rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane - sprema se oluja.
I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta što se mogao gotovo fizički osjetiti. Sa juga, odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more.
- Konstantna izmjena - osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti - jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.
Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri.
- Veslajmo natrag - rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi - vratit ćemo se kada prođe oluja.
Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed.
- Jest, vratit ćemo se - složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru - želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bi živjeli, kako bi postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bi učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim.
Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu.
- Jest - rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka - i mi smo oluja!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika 3....

Prah, suhi prah na vrelim dlanovima, koji se poput života prosipa kroz uzdrhtale prste i postaje još samo jedan, neprepozonatljivi dio pustinje. Užareno grotlo potpuno narandžaste sunčeve kugle pred zalazak, još uvijek je tonulo daleko ispred nas, iza oceana nijemih dina što su se gubile u daljini.
- Još samo jedan korak - jedva je istisnuo starac, dok su krupne kapi znoja putovale kanalima njegova izborana lica i završavale slanoćom na potpuno ispucalim usnama. - još samo jedan korak
Jedva sam protisnuo jedan pogled kroz oči opaljene cijelodnevnim blijeskom i ugledao narandžasto more koje se prostire svuda uokolo. Čak su i zrnca pjeska koja su mi klizila niz prste poprimila istu boju. Smrt! Svuda pustoš i smrt, a još jedan korak činio se tako beskrajno teškim i uzaludnim. Iako je sunce zalazilo, lagani povjetarac još je disao vrelinom i nosio sitne oblake kristala u moje lice. Poljubac pustinje. Predivan u čarobnom zalasku i isto tako smrtonosan.
- Uzalud - protisnuo sam nekako, dok su mi suze odnosile i poslijednji dio životne tekućine iz stisnutih očiju koje su ih pokušale zadržati i nestajale niz kosinu pješčane padine. Kap u pješčanom moru, beznačajna i uzaludna - čemu se mučiti dalje?
Smijeh starca, iako isprekidan hropotom iscrpljenosti, odjeknuo je niz pustoš i pretvorio smrtonosnu klopku u svježinu mora koje zapljuskuje naše umorne noge kao iznenadni nalet plime. Još je dugo putovao niz pješčane planine i činio ih ne više tako zlokobnim. Smrt i ljepota. Zajedno u zagrljaju milenija. Tek sam sada to vidio, kada je smijeh odagnao crne misli i natjerao me još jednom osmotriti obzor što se kupao u nadrealnom spajanju sunca i pustinje. Veličanstveno, okupano beskrajnom svjetlošću pred smiraj. Smiraj još jednog ili poslijednjeg dana. Potpuno svejedno. Mora će završiti ljepotom!
- Pogledaj iza sebe - rekao je starac, zastao na tren i prkosno podigao glavu - što vidiš?
-Ništa, dovraga ništa - urliknuo sam ispaćeno - ništa osim smrti i uzaludnog puta.
- Pogledaj bolje - ponovi starac s blagim osmijehom - što je iza nas?
- Tragovi, samo naši tragovi u beskraju i ništa više, tragovi koje će zamesti vjetar.
- Istina - klimnu starac glavom - tragovi su prolazni, no netko će ih uvijek slijediti i učiti iz njih. Pogledaj bolje.
Napregao sam svu snagu koja mi je preostala i daleko tamo, na mjestu gdje je tamna crta noći već skoro zakrila plaštom zaborava vrelinu pješčanog užasa, ugledao sam dvije jedva vidljive siluete. Ljudi! Netko ide za našim tragovima!
- Ljudi - urliknuo sam svom snagom - netko nas slijedi.
-Tako je - klimnu starac glavom, potpuno mirno - niti jedan korak nije uzaludan, niti sami ne znamo tko će ih jednom pratiti. Sada se okreni naprijed i pogledaj pažljivo.
- Zar ih ne bi trebali pričekati? - pobunio sam se ljut na samoga sebe što nisam vidio ništa drugo do straha - možda imaju vode
- Oni slijede naše tragove - progunđa starac i pogleda me prijekorno - oni su duboki i jasni, no ponekad, čovijek mora pronaći tragove koji su jedva vidljivi, skriveni drugima. Pogledaj bolje!
Napregnuo sam pogled koliko sam god mogao, dok se sve mutilo u kolopletu slabosti i još jednom zurio u pjesak pred sobom. I doista, jedva vidljivi, pred nama su bili tragovi neke sitnje životinjice koji su poput putokaza vijugali uz pješčanu dinu i nestajali iza njenog vrha.
- Iako se tako ne čini na prvi pogled - rekao je starac i krenuo za tragovima - čak i pustinja uvijek obiluje životom koji uvijek pronađe pravi put. Na nama je samo da ga slijedimo. Jedino je potrebno vidjeti ga, čak i kada se čini uzaludnim.
Slijedio sam starca, oblizujući usne slanošću vlastitih suza i otežalog jezika, te poput zombija koračao dalje uz dinu, prateći pogledom taj mali trag nade koji mi se činio širokim poput autoceste. Dok smo se posljednjim snagama uspinjali uz dinu, sunce je potonulo u smiraj i blaga svježina sumraka pomilovala je naša umorna lica. I tada, na vrhu pješčanog brežuljka, ugledao sam vitka tijela palmi kako prkose ništavilu i ponosno se uzdižu prema prvim zvijezdama koje su se kao biseri novog života palili na dotad vrelom nebu.
- Oaza - urliknuo sam svim plućima i potrčao niz dinu kao da umor nije niti postojao - život!
Starac je još uvijek stajao na vrhu dine, miran i monumentalan kao ocrtana sjena pobjednika na poraženom sivilu pustinje. Opet se nasmijao
- Jest, život - složio se i polako krenuo za mnom - život nikada ne nestaje. Samo mu pažljivo treba pronaći tragove. U danu, noći, sreći, nevolji, blatu ili pustinji. A tragovi su uvijek u očima koje nauče gledati. Bez predrasuda!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika 2...

Dah starca, iako miran i kratak, gubio se u pjenastim oblacima i sjedinjavao se sa krajobrazom monumentalnih planina u okruženju, ovjenčanih srebrno - bijelim kapama vječnog snijega. Krik orla odjeknuo je divljinom i pojačan odjecima okolnih planina činio se pobjedom života, nekako iskonski dubok u svojoj slobodi.
- Pogledaj - rekao je starac, potajno se smješkajući mojoj nesigurnosti kada sam bacio strašljiv pogled u ponor pred nama - cijeli svoj život htio si doći na vrh. Zašto se sad bojiš baciti pogled na ono što je ispod?
- Hm - odgovorio sam nesigurno, još uvijek pokušavajući svladati osjećaj hladnoće i nelagode - kada smo se penjali nekako nisam niti razmišljao o ničemu drugom do stići do vrha. Nikada nisam niti pomislio kako je na vrhu ovako hladno i usamljeno. I tako daleko od toplih dolina kojima koračaš bez napora.
- Misliš li kako orao brine o onome što je ispod, boji li ga se?
- Ne - odgovorio sam, diveći se ljepoti i sigurnosti ptice koja je jednostavno proslavljala postojanje i moćnim krikom poručivala svijetu: "JA jesam, ja postojim", bez razmišljanja o tome čuje li je netko ili ne - on je siguran, gospodar visina i daleko od svih nevolja svijeta.
- Pa i ti si na vrhu, daleko od svih - nasmija se starac dok mu je pogled blještao svjetlošću pojačanom nezemaljskom bjelinom planinskih vrhunaca - zar to nije bio cilj tvoga putovanja? Zaboravi ciljeve, zaboravi sve, jednostavno se divi postojanju, za to ti nisu potrebni vrhovi, niti drugi. Budi slobodan!
Tek tada, kada sam shvatio što mi želi reći, kada sam odbacio namjeru, strahove, hladnoću i strah, bacio sam potpuno novi pogled na kamene litice koje su nas okruživale i bile nijemi svjedoci milenija i svih onih koji su ih pokušali osvojiti. Oni su dolazili i odlazili, no litice su ostale, slobodne, prelijepe i nepromjenjljive. Liticama i orlu ne treba potvrda drugih litica i orlova, ne trebaju im riječi ohrabrenja i podrške, ne treba im odobravanje njihovog vlastitog postojanja. Niti ciljevi kojima će stremiti. Oni jednostavno jesu.
- Tek sada vidim svu ovu ljepotu u pravom svjetlu- priznao sam starcu koji je klimnuo glavom - tek kada sam i sam slobodan, kada samo postojim, ovdje, na vrhu samoga sebe. Jer i ja sam planina.
- Baš tako - složio se starac, protegnuvši se cijelim tijelom i pozdravio litice i orla dubokim pogledom poštovanja - ljepotu možemo uočiti, tek kada uočimo vlastitu i shvatimo kako je ona samo dio sveukupne ljepote. Bez ikakvog razmišljanja. Tek tada smo slobodni!
Kriknuli smo obojica, ispunjeni srećom postojanja, iz sveg glasa i iz dubine vlastitih duša, a urlik našeg zajedničkog krika zaplesao je po kamenim licima litica koje su nam odgovorile odjekom naših vlastitih glasova. Orao nas je pozdravio moćnim zamahom širokih krila.
Jer, svi smo mi jedna ljepota!

Autor: Darko Balaš

Razgovori putnika.....

- Kako je moćna ova rijeka - rekao sam starcu, dok se suton poput plašta spuštao na široku deltu i pješčane obale rijeke, koja je u svojoj širini izgledala nepregledna kao i ocean koji je tako čvrsto ljubila kroz milenije. Vatrenocrvena sunčeva kugla lagano je zamirala za obzor, čineći prizor potpuno nadrealnim, kao da se sve što postoji spojilo u jednu paletu života. Sjedili samo na obali, starac i ja, kao i puno puta ranije i jednostavno promatrali, bez riječi osupnuti ljepotom koja nam je darovana kada je u dalekim dubinama vremena, spremana samo za nas. Rijeka se uljenila, postala moćna i široka, mudra i beskrajna, sve do trenutka dok tu mudrost nije predala moru. Nešto me natjeralo da progovorim, nešto me natjeralo da glasom potvrdim vlastito postojanje, naglasim svu veličanstvenost života kojoj svjedočim. I ja sam dio toga. Starac se samo nasmijao, klimnuo glavom, dok je ispod naborane kože svjetlio neuništivi plamen njegovih očiju punih nedokučive tajanstvenosti i znanja.
- Jest, moćna je - potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila - no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.
- Je li tako i s ljudima? - upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.
- Jest - kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost - potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.
- Istina - potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja - nakon suza sve je čišće i lakše.
- Naravno - nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti - ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.
Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo samnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se divjeti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.
- Svi mi - rekao je starac, osjetivši moju spoznaju - svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru....

Autor: Darko Balaš

Čudo...

U svima nama stanuju čuda
Leteći sagovi što nose nas posvuda
Aladinova svjetiljka i moćni duh plavi
Duboko su u nama, skriveni u glavi

Čarolija je tu, samo korak daleko
Izbrišimo granice, zakoračimo prijeko
Sružimo zidove kule od straha
Zaslužujemo život, divljenje bez daha

Ne ići nikuda, a putovati do raja
Na krilima mašte, pune zvjezdanog sjaja
Čovjeku je stvaranje rođenjem dano
Putem ga zaboravi, postane mu strano

Kuda ćemo krenuti, ovisi o nama
U zemlje pune svjetlosti il' gdje vlada tama
No, čudo kreacije u svakom se krije
Ostvarimo snove, jest, to se smije!

Autor: Darko Balaš

Fantastična priča....

Kamo se skrilo ono dobro u nama?
Je li istina kako svuda je tama?
Hladnoća, prezir i sreća za "bolje"
Možemo li voljeti, imamo li volje?

Možemo li dignuti glave i vidjeti si oči?
Je li nas strah ili nas pasivnost koči?
Skrećemo li pogled kukavno u stranu?
Prolaznici s maskom u besmislenom danu

Trčimo, skačemo, niti sami ne znamo kuda
Je li čovjek svjetlo ili smješna dvorska luda
Što će biti na kraju kada svedemo račune?
Hoćemo li propustiti život, biti starac koji kune?

Prilika za ljubav rađa se svakoga dana
Pređimo preko zamjerki, pređimo preko mana
Otkrijmo dobro u svima, bez pompe i kiča
Život nije muka, već fantastična priča!

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 11...

Srušili su svijet jednim udarcem mača, neki sumorni ljudi bez duše, neki izgubljeni putnici što su odlučili izliti sav svoj bijes rođen u samoći, na sve ono što je ljubav. Jeziva tišina odzvanjala je ruševinama nekada velebnog grada punog svjetlosti i razdraganog, dječjeg smjeha, što se mješao s užurbanim koracima ljudi i odjekom teškog čekića kovača koji nikada nije mogao zadovoljiti sve potrebe progresa. Nestale su kule od bijelog kamena što su se kupale na suncu i bacale svjetlo na nasmješena i ponosna lica građana koji su dubinom srca voljeli svoj grad. I voljeli slobodu.
No, zvijer zavisti nikada ne spava, ratniče, ona čuči na usamljenim i mračnim mjestima, uvijek čekajući onaj tren kada će utrnuti svjetlo, zadovoljiti svoju glad za patnjom i udariti tamo gdje je radost. Došla je noću, prikrala se zaspalim ulicama i zamračila srca svih onih koji su usnuli, neoprezni i sigurni. Vatre su gorjele do zvijezda, vrisak se jezivo prolamao u noći, a smijeh djece, zamijenio je plač majki i preklinjanje za milost. Milost koje nije bilo. Zavist nema dušu, ona je neosjetljiva u svojoj usamljenosti i razara sve pred sobom. Na kraju, nakon smrtonosnog pira, ostale su samo ruševine. Kao što ostaju i iza svakog od nas kad se prepustimo zvijeri, kada zaboravimo tko smo i krenemo putem izgubljenih. Kada u svemu nalazimo loše, kada i u najvećoj ljepoti pronalazimo ružnoću, jer smo dopustili tmini koja se nalazi u svakom od nas, neka pobijedi svjetlo. I sve ono što gradimo ljubavlju, strpljivo i dugotrajno, nestane u jednom trenu ludila, kada ga pustimo s lanca kojim je vezan u nekim mračnim dubinama animalnog.
Izvuci taj svoj mač od svjetlosti, udahni duboko i oprosti sebi što ovaj put nisi stigao na vrijeme. Svi mi katkada zakasnemo, svi mi katkada pogriješimo i umjesto ljepote zateknemo ruševine. Ima i drugih gradova ratniče, ima i drugih ljudi koji čekaju tvoju riječ i tvoj mač od ljubavi, kako bi se zaštitili od zavisti, ljubomore i svega drugoga od čega je sačinjena tmina. Ne ona noćna, već ona koja zamrači ljudske umove.
Jednom, kada bude pravo vrijeme, iz ruševina niknut će novi život, jer rijeka ljubavi uvijek pronađe put i oživi mrtvilo, čak i na mjestima gdje se to čini potpuno nemogućim. Znaš ti to dobro. Upravo ovdje, na ovom sivilu, niknut će novi grad, a dječji smijeh vratit će se opet, kao da nikada nije ni nestao. Sve što je potrebno ljudska je duša i nju ništa ne može uništiti. Dok god postoje oni koji će se boriti za njeno svjetlo. Dok god postojiš!
Za svjetlost, za ljubav!

Autor: Darko Balaš

Zagrljaj je svet....

Zagrljaj nas spaja
Od postanka do kraja
Zona bez straha
Mjesto slobodna daha

Naša veza sa dubinom
Onom toplom, ljudskom, finom
Mjesto zaštite i sjaja
Samo predvorje raja

Luka bez oluje
Bljesak mirne, morske struje
Svjetlo rasuto po moru
Beskraj, što rađa zoru

Zagrlimo oca, brata
Otvorimo zaključana duše vrata
Zagrlimo sestru i majku
Dodirom ispričajmo bajku

Prijatelju, ženi, strancu
Ne budimo sputani na lancu
Zagrljaj je poseban i svet
Zagrlimo sebe, zagrlimo svijet

Autor: Darko Balaš

U majčinom krilu....

Još onda davno, kada je svijet bio mlad i lane se družilo s čovjekom bez straha, prilazilo mu kao bratu i jelo iz ruke, bili smo drukčiji nego danas. Voljeli smo majku koja nam je dala život u obilju, voljeli svako njeno stvorenje kao veličanstvenu kreaciju nenadmašnog umjetnika, poznavali tajne koje je za naše zdravlje i dugovječnost posijala svuda oko nas. I, na kraju, voljeli smo sebe. Kao dijete koje se rađa i dolazi na svijet, bez kompromisno plačući i bez kompleksa javljajući kako je tu, kako postoji i kako to zaslužuje. Bez straha, bez zavisti, bez ljubomore. Tada smo razumjeli, ono što smo danas zaboravili, bombardirani informacijama onog 1 posto svjetskog stanovništva što posjeduje jednako kao i drugih 99; za svakoga ima dovoljno. Samo malo područje Australije dovoljno je za svih preko 7 milijardi duša koje grcaju u prevari. A potrebna je samo ljubav, ona nevinost koju smo imali kada je svijet bio mlad i kada smo se voljeli. Bez histerije kako ćemo biti povrijeđeni i prevareni.
O da, imamo mi to i danas, ljubav nije nestala, samo ako otvorimo oči i srca, samo ako pobjedimo našeg najvećeg neprijatelja; neznanje i usudimo se ponovno biti sretni. Jer znanje, iskonsko znanje koje nosimo u dubini duše jedini je štit protiv straha od nepoznatog, protiv nelagode prema onima koji su drukčiji, protiv notorne laži kako nam je majka neprijatelj. Ona samo sve pokušava vratiti u ravnotežu. Možemo li mi sami sebe vratiti u ravnotežu, možemo li voljeti?
Samo ako to odaberemo, ako odaberemo sebe, ne ono što nam govore da jesmo.
Nikada nismo prestali biti sigurni. U majčinom krilu!

Autor: Darko Balaš

Mi krećemo dalje....

Udri, tuci, bacaj oluje živote!
Mi ostavljamo stope ljepote
Trag vječnosti što zauvijek čeka
Putokaz i staza za svakog čovjeka

Ovdje smo kratko, no stope traju
Na zapadu, istoku, sjeveru, južnom kraju
Nema tog mjesta gdje nećemo stići
Korak po korak, naprijed moramo ići

To je u nama, otkrivati puteve nove
Slijediti zvijezde, slijediti snove
Ostaviti spoznaju svima nek' znaju
Kad' se jednom zaputimo k raju

Udri, tuci, bacaj oluje živote!
Braća i sestre sve zvijeri krote
Mi krećemo dalje, ka konačnom cilju
Snovima svojim promijeniti zbilju

Autor: Darko Balaš

S vjetrom u kosi...

Oko nas buka, beton, kakofonija i strah
Mašina profita melje nas u prah
Zaboravili smo brzo tko smo nekada bili
Kroz mračno doba sve su nam skrili

Učinili neka lutamo bez znanja
Otkinuli dušu što bivala je manja
Naučili nas neka preziremo zemlju majku
Na sve koji su drukčiji, podigli hajku

No, klica istine preživi i najteže zime
Skrila se kroz povijest, dozivala nam ime
Čujemo je negdje na rubu svakog jutra
Čovječe, sjeti se, stvori novo sutra

Znanja se vraćaju, u stvari nikad nestala nisu
Znaju to šume, planine, ponosne ptice u visu
Oslušnimo samo, rijeka odgovore nosi
Mi djeca smo prirode, s vjetrom u kosi

Autor: Darko Balaš

Zaboravljena priča....

Sunce je izlazilo uvijek sa istom misijom, uvijek bacilo čarobnu pregršt svjetlosti na prelijepi raj, stvoren kako bi u njemu život bio proslavljan i vrednovan kao najveća svetinja. Jer on to i jest, dar svakom živom biću kao najveća nagrada u hladnim dubinama svemira. I u tim dubinama vakuuma, plavo-zeleni brod života što je stvoren za udobnost i uživanje svojih putnika. Stvoren za slobodu, nevjerojatnom imaginacijom i preciznošću prirode, pripremljen za razumijevanje, istraživanje duhovnosti i divljenje ljepotama koje je ta umjetnica stvaranja razasula posvuda. Kolijevka za rađanje svih nas, majka koja nikada ne zaboravlja svoju djecu. Ljubav!
Trčali smo goli i slobodni u parku stvorenom samo za nas, radovali se poput male djece, istražujući svaki kutak čarobnih dolina što su fascinirale daljinama, uživali u predivnoj simfoniji ptica koje su skladale glazbu nošenu vjetrom niz krošnje moćnih šuma što pretvaraju otrov u nektar života našim plućima. I šume su šumjele životom, stoljetna stabla čvrstim su korijenjem stvarala zaklon od iznenadnih oluja i prostirale se zaštitom do moćnih padina planinskih visova, obasjanih svjetlošču sunca, koje se noću pretvaraju u nevjerojatne dragulje, pod srebrnom svjetlošću mjeseca. Svirali smo melodije ljubavi na predivnim proplancima kraj bisernih izvora i ogledali svoju vlastitu ljepotu u ljepotama kristalnih površina jezera.
Rijeke su žuborile užurbanošću, nezaustavljive u svom vijugavom, pobjedničkom putovanju do morskih pučina i donosile vodu života svakome na koga su naišle i pozdravljale su pjesmom svog toka, sve one koji su tražili mudrost. Jer i sam život je poput rijeke, nekada buči u punoj snazi, a nekada se nezaustavljivom lukavošću provlači između naizgled, nepremostivih prepreka. Putovale su sigurno, noseći nas do zlatnih žala obala koje su bacale pogled u daljinu, diveći se nemjerljivoj širini i monumentalnoj ljepoti morskih pučina.
Tu, zastali smo i oslušnuli još jednom, začuli krik galeba koji pozdravlja novo jutro i ljubili se proslavljajući postojanje. Nekada, u dalekim dubinama vremena.
I tada smo znali, ćutili kako je sve stvoreno s razlogom, toplo ljeto i oštra zima, tankonoga srna i moćni urlik lava, igrali se u kolijevci koja je otvoreno nudila sve ono što nam je bilo potrebno za sreću. Otkrivali smo svoje nevjerojatne moći, razumjeli kako i mi stvaramo samo snagom misli, energiju pretvaramo u materiju i imamo u sebi dio moći tvorca koji je i zamislio cijelu priču u želji spoznaje samoga sebe kroz nas. Razumjeli smo kako planine nisu mrtve stijene, već muzeji povjesti i života, razumjeli kako nam riječna korita nose vodu za naše žetve i disali zajedno sa šumamam u jednom moćnom udisaju koji se zove život.
Svaka biljka imala je svoju svrhu, kopriva za zdravlje, Aronija za eliksir mladosti i zaštitu od svih bolesti i kukuruz i pčenica za prehranu. Razumjeli smo čarobnu moć biljke zaštitnice, živjeli u skladu sa svim poklonima prirode, njegovali konoplju kao biljku stvorenu za čovjeka, od koje smo gradili nevjerojatne stvari. Gradili smo kamene građevine koje će trajati tisućljećima i biti centri skupljanja svemirskih i zemaljskih energija, za život bez bolesti i bez straha. Živjeli smo stotinama godina u mudrosti i istraživanju i najtajnijih dubina zemlje, ljudskog duha i samog svemira. Živjeli od prirode, u skladu s prirodom i u skladu sa samima sobom.
A tada smo odlučili sve zaboraviti. Tada se probudila zavist i posjedovanje, majka više nije bila kolijevka, već neprijatelj kojeg treba pokoriti. Zaboravljene su kopriva i Aronija, zaboravljena mudrost i šum morskih valova, posječene šume s kojima smo nekada zajedno disali. Počeli smo stvarati mašine, moćna oružja i građevine, ne kako bi zaštitili i pomogli jedni drugima, već kako bi vladali! Postali smo prebahati, poželjeli moć bogova i uništili sami sebe. Počela je poznata povijest u kojoj se događaji pamte ratovima, ljudi slave osvajanjima, a uspjeh mjeri materijalnim bogatstvom. Muškarci su nadjačali žene, zaboravili smo biti djeca i počeli smo ubijati ne samo prirodu oko nas, već i same sebe. Derozija monumentalne mudrosti, isključivanje ljubavi iz egzistencijalnih pitanja i potpuni zaborav kako je sve oko nas stvoreno za nas; traje sve do danas. Tko je kriv za zaborav? Tko je kriv što se život sa stotina godina sveo na osamdesetak, tko je kriv što u svemu vidimo samo strah i neprijatelje? Krivi smo sami! Čovjek ne zna cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.
I kako to uvijek biva, napokon se ponovno budimo, opet čujemo pjev ptice i šum valova, nanovo budimo život u zaboravljenim šumama i na kraju krajeva, budimo za ljubav i vlastita srca. Divimo se planinskim vrhuncima ukrašenim monumentalnim kapama vječnog snijega i polako se počinjemo prisjećati tko smo to mi doista. Ponovno, negdje na rubu duša, čujemo pjesmu dubina vremena koja nam kazuje kako smo moćna bića stvorena kako bi trajala i stvorena kako bi sam Bog kroz nas spoznavao samoga sebe. Otkrivamo konoplju, otkrivamo koprivu i otkrivamo Aroniju, zaštitnicu života. I na kraju, krajeva otkrivamo sami sebe. Internet nas je povezao, informatička industrija učinila kako jezici više ne smiju biti prepreka međusobnom razumjevanju, sve više je onih koji se bude iz tisućljetnog sna. Konačno počinjemo razumijevati i činjenicu kako razvoj tehnologije, bez razvoja duhovnosti i spoznaje, može voditi samo u propast. Propast koju smo već jednom prošli! I živimo, maštamo i tragamo opet. I sve nas je više.
Zaboravljena priča nanovo živi!

Autor: Darko Balaš

Ptica što k beskraju leti....

 Samo jedan mali, vedri komadić neba
Dovoljan je za sreću, sve je što treba
Kada je hladno il' kada su ljetnje vrućine
Nebo je prelijepo, za prolaznost ne brine

Zar smo zaboravili k njemu podići glavu?
Zar smo zaboravili prepoznat ljepotu pravu?
Dok brigama pognutih leđa buljimo u tlo
Namjesto radosti, očekujemo očaj i zlo

Stremimo ka nebu jer tamo je sloboda
Svaka ptica to zna, kad se daljinama poda
I mi možemo letjeti, samo ako maštati znamo
Zažmirimo, pustimo, duša uvijek zna kamo

Jer ona je ptica što k beskraju leti
Zbilja ju koči, zloba joj šteti
Za divljenje stvorena je, bez razlike, svaka
Čeka u nama, komadić neba traži, ne boji se mraka

Autor: Darko Balaš

Jednom...

Jednom, svanut će nova zora
Siguran sam, jednom doći mora!
Nebo i zemlju spoit će duga
Čovjek u čovjeku prepoznat će druga

Jednom, smjeh će carevat namjesto rata
Nebo otvoriti vrata od zlata
Svatko će činiti samo što voli
Nestat će zavisti, nestat će boli

Jednom, odrast ćemo i postati djeca
Smilovat se strancu kad' očajan jeca
Shvatiti kako svi smo sestre i braća
Sretni, kao putnik koji kući se vraća

Jednom, razumjet ćemo mladost duha
I nitko neće bit bez ljubavi i kruha
Svi smo mi djeca, koja vratit će se sebi
Bez toga, sve ovo, smisla imalo ne bi

Jednom, samilost i radost u srca će doći
Odabrat ćemo svjetlo, reći zbogom noći

Autor: Darko Balaš

Tvoje vrijeme.....

Sve počinje iznova, novi dan kreće
Hoću li napokon doći do sreće?
Hoću li voljeti, biti voljen, živjeti lagano
Ili ću nositi križ, kroz vrijeme mi dano?

Otkloni sumnje putniče sudbine
Pobijedi strah, neka svaka strepnja mine
Ovo je napokon tvoje vrijeme
Zaputi se naprijed, bez zadrške, bez dileme

Možda ćeš se i splesti na putu
Možda ćeš i steći novu ranu, duboku, ljutu
Al' prolaze rane kao i sve što svjetlo nije
Ustat ćeš mudriji, snažniji no prije

Sve je pred tobom, tvoji najluđi snovi
Kad nemožeš dalje, svoje JA dozovi
Jer svako je jutro rađanje novo
Ustani se, kreni dalje i zapamti ovo:

Tvoje pravo jest imati sve što poželiš
Znaj, sretan si kad s drugima dijeliš
Materija i duhovnost stvoreni od iste su sile
Jedno su, dva pola energije, uvijek su bile

Autor: Darko Balaš

Karusel....

Što nas čini ljudima? Je li to kuća, obitelj i beskrajno zeleni travnjak iz američkog sna? Je li to paradigma: "U muci se poznaju junaci"? Odreći se materijalnog, prezirati ga i posvetiti se isključivo unutarnjoj potrazi za nepoznanicom što to mi doista jesmo i koja nam je svrha dolaska na ovaj predivni, plavi planet? Ili steći što više; novca, moći, poštovanja i ustvrditi negdje duboko u dubini svog ega kako smo bolji od drugih? Stremiti van ili stremiti unutra? Ne, ne mislim kako nas ijedna od tih stvari čini ljudima. Jer, crta progresije, samospoznaje, znanja i mudrosti nikada nije pravocrtna i usmjerena prema gore, više mi naliči na krug koji se koncentrično vrti dok ne svladamo neku lekciju koju smo sami sebi zadali nekada davno kada smo željeli što brže odrasti i postati netko. Bilo tko bitan!
Zašto si ne priznamo da smo pomalo od svega i da su upravo oni obični dani u kojima zavidimo, trenutci u kojima mislimo kako smo bolji od drugih, upravo ono što nam je trebalo kako bi spoznali tko smo doista. Kako smo puno više od toga! Bez tame, niti svjetla ne bi bilo jer ga ne bi mogli uporediti nisačim. A onda oni divni trenutci spoznaje, uspjesi, velike ljubavi, ostvareni snovi i iznenadni osjećaji kako smo nešto trebali proći kako bi bili baš to što jesmo!
Jer jednom kada čovjek spozna veličinu tko je doista, ta veličina ga nikada ne napušta, jedino ostaje zaboravljena ako to sami sebi dopustimo. Mi smo bića svjetlosti i bića tame. Mi smo Bogovi i mi smo prosjaci. Sve ono što u netkom razdoblju svog života odaberemo. Što nas čini ljudima? Slobodna volja! Dozvola svemira koji nas je stvorio neka odaberemo: hoćemo li postati najveličanstvenija verzija sebe ili nakupina drhtavog straha koja optužuje sve druge samo ne sebe za neostvarene snove. Iznova i iznova, svake godine, svakog dana i svake minute, odabir je isključivo na nama. Zatvoriti neki krug i krenuti dalje ili ponoviti još jednu vrtnju.
Što nas čini ljudima? Karusel nas samih. Blješteći poniji na kojima jašemo puni osmijeha i svjetlosti ili tužni krugovi usamljenika pognutih leđa. Kako god bilo, kartu smo kupili sami. Rođenjem. I na nama je kako ćemo ju potrošiti. Jer postojali su ljudi koji su postali najveća verzija sebe ne odustajući od života niti u koncentracijskim logorima smrti i postojali su ljudi koji su kleli sudbinu u kraljevskim apatrmanima na vrhu zgrada čija je namjera dotaknuti i samo nebo. Odabir. U svakom krugu karusela. Čovjek!

Autor: Darko Balaš

Novogodišnja....

Godine lete, godine plove
Odlaze stare, dolaze nove
Putevi odlaze, dolaze novi
Vrijeme nas stiže, polako lovi

Sve teži su koraci puta
Sve kraća svaka minuta
Sve otvrdnutiji umovi i duše
Prevare i izdaje iluzije sruše

Kažemo, mudri smo, oprezniji
Od života sve trijezniji
Mjerimo dvaput, odsjecamo lako
No, sve do nedavno, nije bilo tako

Pozovimo radost, pozovimo dijete!
Ono ne mjeri, ne pamti štete
Tu je, čeka, skriveno u nama
Ono je svjetlost, ne postoji tama

Ostavimo godine i muku iza sebe
Djete se smije, srce ga ne zebe
Rodimo se nanovo u godinu novu
Poslušajte, klinci nas zovu!

Autor: Darko Balaš