Škripe
zubima, vrište i stenju. Kukaju kako je cijeli svijet protiv njih, a
nisu učinili niti koraka, ostali su zarobljenici svojih vlastitih
strahova i davno odustali od vjere, jer je vjera preteška, a zakletva
preveliki teret. I stalno te preispituju, traže odgovore, otimaju
energiju i drže se po strani kada naiđe oluja. Jer lako je vrištati na
sunčevoj svjetlosti kada nema opasnosti i
glas se daleko čuje, no nevjerojatno je teško začuti svoj vlastiti glas
kada se odupire ledenim naletima vjetra i poput bumeranga se vraća
natrag, poput šamara na otovrenom licu. I upravo je vjera ta koja glasu
daje snage kada se suprotstavlja orkanima i kada uprkos svemu putuje
tamo kamo mu zabranjuju poći. A snaga vjere je neuništiva, čak i kada ju
lome vjetrovima i zasipaju snjegovima zaborava i lažne bjeline. Zašto?
Zato što život, vjera i istina uvijek pronađu put jer su poput strijele
koja uvijek pogaša svoj cilj. Ugrađeni su poput kamena temeljca u dušu
svakog čovjeka i svi to jako dobro znaju, pogotovo kada strašljivo pognu
glave i zaborave tko su jer su dopustili vjetru nek' ih raznese. Mnogi
su se i skrili, skrili se od samih sebe.
Jer čovjek je rođen kako bi posegao za zvijezdama, stvoren kako bi prkosio vjetru i skovan od zvjezdanog materijala kojeg niti jedan plamen ne može rastočiti. Životinje slabe, planine se ruše i pucaju, mora presušuju, no čovjek nastavlja dalje, svakim danom pun nove nade jer je za nadu i stvoren, iskovan samom ljubavlju stvoritelja, negdje na početku vremena.
Znaš ti to dobro ratniče, ne preziri slabe, oprosti nevjernicima i sam zaurlaj u vjetar ratni kliktaj pobjede. I budi uvjeren kako će ga čuti cijeli svijet. Slabe ćeš ohrabriti, hrabrima dati novu snagu, a kukavice još više postidjeti. Oprosti im. Oni više niti ne žive, oni vode ratove sa samima sobom i u svakom vide prijetnju i neprijatelja. A to više nije život, to više nije avantura zbog koje smo svi zajedno rođeni. Vjera se raspršila na vjetru.
Grohotom se nasmij, napuni široka pluća neiscrpnim dahom života i pronesi snagu vjere gdje god te čizme odnesu. Još uvijek ima nade, još uvijek ima onih koji će se svrstati pod tvoju zastavu ljubavi i poručiti maglama i olujama kako se više ne boje. I magle i oluje su prolazni, vjetrovi prije ili kasnije utihnu, no vjera i mač ljubavi gore svjetlošću koja je putokaz svima onima koi su se zagubili na putu. Kreni i povedi sve koji žele. Odapni strijelu ljubavi daleko do samoga neba.
Ti to možeš. Ti si ratnik s dušom....
Autor: Darko Balaš
Jer čovjek je rođen kako bi posegao za zvijezdama, stvoren kako bi prkosio vjetru i skovan od zvjezdanog materijala kojeg niti jedan plamen ne može rastočiti. Životinje slabe, planine se ruše i pucaju, mora presušuju, no čovjek nastavlja dalje, svakim danom pun nove nade jer je za nadu i stvoren, iskovan samom ljubavlju stvoritelja, negdje na početku vremena.
Znaš ti to dobro ratniče, ne preziri slabe, oprosti nevjernicima i sam zaurlaj u vjetar ratni kliktaj pobjede. I budi uvjeren kako će ga čuti cijeli svijet. Slabe ćeš ohrabriti, hrabrima dati novu snagu, a kukavice još više postidjeti. Oprosti im. Oni više niti ne žive, oni vode ratove sa samima sobom i u svakom vide prijetnju i neprijatelja. A to više nije život, to više nije avantura zbog koje smo svi zajedno rođeni. Vjera se raspršila na vjetru.
Grohotom se nasmij, napuni široka pluća neiscrpnim dahom života i pronesi snagu vjere gdje god te čizme odnesu. Još uvijek ima nade, još uvijek ima onih koji će se svrstati pod tvoju zastavu ljubavi i poručiti maglama i olujama kako se više ne boje. I magle i oluje su prolazni, vjetrovi prije ili kasnije utihnu, no vjera i mač ljubavi gore svjetlošću koja je putokaz svima onima koi su se zagubili na putu. Kreni i povedi sve koji žele. Odapni strijelu ljubavi daleko do samoga neba.
Ti to možeš. Ti si ratnik s dušom....
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar