Plačimo zajedno....

Ima nešto što smo zaboravili, ima nešto što nas čini ljudima, a dupustili smo neka to isčezne negdje gdje ga više ne možemo pronaći. Zaboravili smo radost. Onaj osjećaj kada cupkamo od ushićenja i poput djece smijemo se toliko glasno, tako kako bi nas čuo i sam zvjezdani svod. I zaboravili smo kako Božansko ushićenje i ostvarenje snova prate i biseri, ugrađeni u naše oči kako bi stvarali srebrne potoke sreće. Jer suze ne prate samo tugu i pročišćenje duše, one su i vrhunski izraz istinske i nepomućene radosti. Kada smo zadnji put plakali od sreće? Je li to bilo kada su naši prijatelji ostvarili životne ciljeve, je li to bilo kada smo zadnji put potpuno oprostili onome tko nas je povrijedio? Jako smo dobro naučili lekciju iz odrastanja i predrasuda, a zaboravili najjednostavniju, onu s kojom dolazimo na svijet. Proslavljati život radošću nakon prvog urlika plača!
istina, dolazimo vrišteći, no vrlo brzo vrisak zamjenjuje osmijeh, znak svakog djeteta.
Danas je to sramotno, nositi žig djeteta utisnut u osmijehu, radovati se sreći drugoga i proslavljati život. Dosadno i glupo, nije vrijedno niti jedne riječi, objave na društvenim mrežama ili vijesti u nekom od medija. Tako smo krhki i prolazni, za razliku od besmrtnika, ovdje smo gosti i baš ta činjenica čini naš život najvrijednijim bogatstvom u čitavom svemiru. Možda nas već sutra neće biti, možda već sutra poletimo zajedno s pticama nebeskim u neka druga kraljevstva, daleko iza granica realnosti. Ne čekajmo svršetak kako bi letjeli! To možemo i sada, to možemo u svakom trenutku!
Kroz radost, kroz proslavu postojanja koju prate te nebeske suze utkane na svima našim licima. Plačimo zajedno!

Autor: Darko Balaš