Kamo
pobjeći kada se zidovi uruše na našu nejaku hrabrost, jutra se smrznu u
ledenom zagrljaju magle i cijeli život čini se samo kao odrađivanje
neke nepravedne kazne, koju nam je rođenjem dosudio nekakav nevidljivi
sudac, koji izgleda kako nije volio baš nas!? Kome se okrenuti kada
ostanemo sami, u danu punom sjena prošlosti i sivilu sadašnjosti, koji
teče neovisno o nama, nekako uvijek odnoseći sobom baš ono što smo tako grčevito željeli!?
Je li jedan Kristofor Kolumbo imao takvih dana kada se pun nade i neke tihe strepnje zaputio ka nepoznatim obalama za koje je vjerovao kako su bogata žala Indije? Je li jedan Aleksandar Veliki u svojoj plahoj mladosti i viziji ujedinjena svijeta u jednu kulturu, imao dana kada se činilo kako je sve daleko i nemoguće? Je li Nelson Mendela tiho strepio u svojoj, klaustrofobičnoj zastvorskoj ćeliji, izgubivši vjeru kako će njegova duga borba srušiti nemilosrdne kule apartheid-a, koji razdvaja boju kože, srca i na kraju živote? Ja vjerujem kako jesu.
No, iako se katkada čini kako je cijeli svijet protiv nas i kako ne možemo učiniti apsolutno ništa, kako bi promjenili kaznu s početka priče, naša priča, naša misija struji dalje, čak i kada je ni mi sami ne vidimo. Dani dvojbe, dani straha neumitno će proći, kao što su neumitne izmjene godišnjih doba, kao što je neumitan ples razmjene dana i noći.
Niti jedna velika priča, nije velika svakoga dana, ona se tka cijelog našeg života, naravno, ako i dalje živi i nekom skrivenom dijelu našeg srca. I ništa ne može zaustaviti ili uništiti našu priču. Čak ni dan besmisla. Jer mi smo rođeni kako bi bili glavni junaci samo naše priče koja je uvijek, ali uvijek vrijedna pričanja kada ju sagledamo nakon duže vremenske distance.
I kamo pobjeći kada izgubimo hrabrost za našu priču?
Na tajno mjesto, skriveno svima drugima. Mjesto kamo se možemo povući kada god poželimo i iz njega krenuti kada god to odaberemo. To mjesto smo mi sami. I ono Božansko u nama. Svjetlost i predivne livade stvaranja i života. Darovani kako bi pobijedili besmisao.
Autor: Darko Balaš
Je li jedan Kristofor Kolumbo imao takvih dana kada se pun nade i neke tihe strepnje zaputio ka nepoznatim obalama za koje je vjerovao kako su bogata žala Indije? Je li jedan Aleksandar Veliki u svojoj plahoj mladosti i viziji ujedinjena svijeta u jednu kulturu, imao dana kada se činilo kako je sve daleko i nemoguće? Je li Nelson Mendela tiho strepio u svojoj, klaustrofobičnoj zastvorskoj ćeliji, izgubivši vjeru kako će njegova duga borba srušiti nemilosrdne kule apartheid-a, koji razdvaja boju kože, srca i na kraju živote? Ja vjerujem kako jesu.
No, iako se katkada čini kako je cijeli svijet protiv nas i kako ne možemo učiniti apsolutno ništa, kako bi promjenili kaznu s početka priče, naša priča, naša misija struji dalje, čak i kada je ni mi sami ne vidimo. Dani dvojbe, dani straha neumitno će proći, kao što su neumitne izmjene godišnjih doba, kao što je neumitan ples razmjene dana i noći.
Niti jedna velika priča, nije velika svakoga dana, ona se tka cijelog našeg života, naravno, ako i dalje živi i nekom skrivenom dijelu našeg srca. I ništa ne može zaustaviti ili uništiti našu priču. Čak ni dan besmisla. Jer mi smo rođeni kako bi bili glavni junaci samo naše priče koja je uvijek, ali uvijek vrijedna pričanja kada ju sagledamo nakon duže vremenske distance.
I kamo pobjeći kada izgubimo hrabrost za našu priču?
Na tajno mjesto, skriveno svima drugima. Mjesto kamo se možemo povući kada god poželimo i iz njega krenuti kada god to odaberemo. To mjesto smo mi sami. I ono Božansko u nama. Svjetlost i predivne livade stvaranja i života. Darovani kako bi pobijedili besmisao.
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar