Jeste
li ikada bili u kući koja je puna duhova prošlosti i u kojoj više nema
dječjeg smijeha, potihog plača u rubu sobe, čak ni svađe koja odzvanja
hodnicima? Što je bio prvi utisak kada ste zakoračili u prostor koji je
izgradio čovjek, a tamo više ne boravi? Hladnoća. Ledena, beživotna
hladnoća bez duše. Samo prazna ljuštura čijim prostorom odzvanja
neprirodna tišina. Znam, naježili ste se
i pobjegli, ostavljajući za sobom to mjesto, gdje ništa ne postoji. No,
nova obitelj, nakon nekog vremena useljava u napuštenu kuću i ona
ponovno živi, ponovno postaje mjesto topline, života i nove nade. Zgrade
nisu zaštita čovjeku, već je čovjek zaštita zgradama.
Za sve ono što volimo, za sve ono što dotaknemo svjetlošću svojih duša, za sve ono na što prenesemo djelić sebe, nastaje novi život.
Da, pogodili ste! I stvari imaju dušu. Tu dušu im udahnemo mi, čarobnjaci postojanja, poput duha života koji je poklonjen Pinokiu, poput čarobne želje jednog dječaka koja je udahnula život plišanom medvjediću po imenu Ted.
I kada se vratimo u kuću koja je sve do maloprije bila mrtva i hladna, vidjet ćemo, zapravo osjetit ćemo život cijelim svojim bićem.
Mi smo ti koji poklanjaju život, točno na isti način kako je on jednom poklonjen nama, jer sve u što uložimo svoju ljubav oživi, postaje posebno i nikada više samo mrtva, hladna stvar. Tolika je moć svjetlosti u čovjeku.
Imaju li stvari dušu? Naravno, mi im ju udahnemo. Imaju li životinje dušu? Samo se zagledajte u oči tužnog psića koji je izgubio gospodara. Imaju li biljke dušu? Pustite svome cvijeću neku od Mozart-ovih simfonija i vidjet ćete što će se dogoditi. Ono će prepoznati genijalnost i rasti s veseljem. Pogledajte dva reda drveća koja rastu uz betonsku stazu kojom ih je odvojio čovjek. Primjetit ćete kako drveće krošnjama pokušava nadvisiti stazu i primaći se granama jedno drugom. Čak će i debla naginjati prema stazi. Pogledajte čudesnost nedirnute prirode kako je savršena u svojoj ljepoti. Slučajno? Bez duše? Nikada!
Mi sami i sve oko nas je život i svjetlo, samo ako to želimo vidjeti!
Autor: Darko Balaš
Za sve ono što volimo, za sve ono što dotaknemo svjetlošću svojih duša, za sve ono na što prenesemo djelić sebe, nastaje novi život.
Da, pogodili ste! I stvari imaju dušu. Tu dušu im udahnemo mi, čarobnjaci postojanja, poput duha života koji je poklonjen Pinokiu, poput čarobne želje jednog dječaka koja je udahnula život plišanom medvjediću po imenu Ted.
I kada se vratimo u kuću koja je sve do maloprije bila mrtva i hladna, vidjet ćemo, zapravo osjetit ćemo život cijelim svojim bićem.
Mi smo ti koji poklanjaju život, točno na isti način kako je on jednom poklonjen nama, jer sve u što uložimo svoju ljubav oživi, postaje posebno i nikada više samo mrtva, hladna stvar. Tolika je moć svjetlosti u čovjeku.
Imaju li stvari dušu? Naravno, mi im ju udahnemo. Imaju li životinje dušu? Samo se zagledajte u oči tužnog psića koji je izgubio gospodara. Imaju li biljke dušu? Pustite svome cvijeću neku od Mozart-ovih simfonija i vidjet ćete što će se dogoditi. Ono će prepoznati genijalnost i rasti s veseljem. Pogledajte dva reda drveća koja rastu uz betonsku stazu kojom ih je odvojio čovjek. Primjetit ćete kako drveće krošnjama pokušava nadvisiti stazu i primaći se granama jedno drugom. Čak će i debla naginjati prema stazi. Pogledajte čudesnost nedirnute prirode kako je savršena u svojoj ljepoti. Slučajno? Bez duše? Nikada!
Mi sami i sve oko nas je život i svjetlo, samo ako to želimo vidjeti!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar