Naša priča...

Kamo pobjeći kada se zidovi uruše na našu nejaku hrabrost, jutra se smrznu u ledenom zagrljaju magle i cijeli život čini se samo kao odrađivanje neke nepravedne kazne, koju nam je rođenjem dosudio nekakav nevidljivi sudac, koji izgleda kako nije volio baš nas!? Kome se okrenuti kada ostanemo sami, u danu punom sjena prošlosti i sivilu sadašnjosti, koji teče neovisno o nama, nekako uvijek odnoseći sobom baš ono što smo tako grčevito željeli!?
Je li jedan Kristofor Kolumbo imao takvih dana kada se pun nade i neke tihe strepnje zaputio ka nepoznatim obalama za koje je vjerovao kako su bogata žala Indije? Je li jedan Aleksandar Veliki u svojoj plahoj mladosti i viziji ujedinjena svijeta u jednu kulturu, imao dana kada se činilo kako je sve daleko i nemoguće? Je li Nelson Mendela tiho strepio u svojoj, klaustrofobičnoj zastvorskoj ćeliji, izgubivši vjeru kako će njegova duga borba srušiti nemilosrdne kule apartheid-a, koji razdvaja boju kože, srca i na kraju živote? Ja vjerujem kako jesu.
No, iako se katkada čini kako je cijeli svijet protiv nas i kako ne možemo učiniti apsolutno ništa, kako bi promjenili kaznu s početka priče, naša priča, naša misija struji dalje, čak i kada je ni mi sami ne vidimo. Dani dvojbe, dani straha neumitno će proći, kao što su neumitne izmjene godišnjih doba, kao što je neumitan ples razmjene dana i noći.
Niti jedna velika priča, nije velika svakoga dana, ona se tka cijelog našeg života, naravno, ako i dalje živi i nekom skrivenom dijelu našeg srca. I ništa ne može zaustaviti ili uništiti našu priču. Čak ni dan besmisla. Jer mi smo rođeni kako bi bili glavni junaci samo naše priče koja je uvijek, ali uvijek vrijedna pričanja kada ju sagledamo nakon duže vremenske distance.
I kamo pobjeći kada izgubimo hrabrost za našu priču?
Na tajno mjesto, skriveno svima drugima. Mjesto kamo se možemo povući kada god poželimo i iz njega krenuti kada god to odaberemo. To mjesto smo mi sami. I ono Božansko u nama. Svjetlost i predivne livade stvaranja i života. Darovani kako bi pobijedili besmisao.

Autor: Darko Balaš

Putovanje...

Noćas ću preći granicu
Napokon, stigao sam na zadnju stanicu
Pozdravljam vas voljeni, vrijeme je poći
Sada, nakon svega, kući ću doći

Tu svjetlo me čeka, čarolija, nova putovanja
I nakon prelaska duša i dalje sanja
Na mjestu kamo krećem samo dobrota postoji
Ne plačite, radujte se, prijatelji moji

Jer kraja nema, samo prijelaz u avanture nove
Odlazim, sretan sam, svjetlo me zove
Ponijet ću i Vas, sve beskrajne radosti svoje
One su stvarne, ljubavi zauvijek postoje

Jednom, opet ćemo se držati za ruke
U svjetlosti, radosti, kad' prestanu sve muke
Svaka duša svom tvorcu se vraća
Postoji jedino ljubav, srce to shvaća

Autor: Darko Balaš

Gospa Istina....

Jednom, kad' svojim putem pođeš
Nijem i dalek, kraj mene prođeš
Sjeti se, prijatelju, kako smo čekali jutra
Maštali, zajedno, o novom sutra

Svi putuju istom stazom do spasa
Neki uz urlike, neki bez glasa
Jedno vrijeme putevi upored vode
Jednom se razdvoje, svaki drugamo ode

To život je, cesta bez kraja
Katkada tmurna, katkada prepuna sjaja
Svi namjernici zajedno putovati uče
Pod sunčevim sjajem ili skriveni od tuče

Ne zaboravi, prijatelju, naše putovanje
Jedni drugima dar smo, i ništa manje
I ljubav i ljutnja naši su kormilari
Ne zaboravi, gospa Istina nikad ne stari

Autor: Darko Balaš

Duša....

Jeste li ikada bili u kući koja je puna duhova prošlosti i u kojoj više nema dječjeg smijeha, potihog plača u rubu sobe, čak ni svađe koja odzvanja hodnicima? Što je bio prvi utisak kada ste zakoračili u prostor koji je izgradio čovjek, a tamo više ne boravi? Hladnoća. Ledena, beživotna hladnoća bez duše. Samo prazna ljuštura čijim prostorom odzvanja neprirodna tišina. Znam, naježili ste se i pobjegli, ostavljajući za sobom to mjesto, gdje ništa ne postoji. No, nova obitelj, nakon nekog vremena useljava u napuštenu kuću i ona ponovno živi, ponovno postaje mjesto topline, života i nove nade. Zgrade nisu zaštita čovjeku, već je čovjek zaštita zgradama.
Za sve ono što volimo, za sve ono što dotaknemo svjetlošću svojih duša, za sve ono na što prenesemo djelić sebe, nastaje novi život.
Da, pogodili ste! I stvari imaju dušu. Tu dušu im udahnemo mi, čarobnjaci postojanja, poput duha života koji je poklonjen Pinokiu, poput čarobne želje jednog dječaka koja je udahnula život plišanom medvjediću po imenu Ted.
I kada se vratimo u kuću koja je sve do maloprije bila mrtva i hladna, vidjet ćemo, zapravo osjetit ćemo život cijelim svojim bićem.
Mi smo ti koji poklanjaju život, točno na isti način kako je on jednom poklonjen nama, jer sve u što uložimo svoju ljubav oživi, postaje posebno i nikada više samo mrtva, hladna stvar. Tolika je moć svjetlosti u čovjeku.
Imaju li stvari dušu? Naravno, mi im ju udahnemo. Imaju li životinje dušu? Samo se zagledajte u oči tužnog psića koji je izgubio gospodara. Imaju li biljke dušu? Pustite svome cvijeću neku od Mozart-ovih simfonija i vidjet ćete što će se dogoditi. Ono će prepoznati genijalnost i rasti s veseljem. Pogledajte dva reda drveća koja rastu uz betonsku stazu kojom ih je odvojio čovjek. Primjetit ćete kako drveće krošnjama pokušava nadvisiti stazu i primaći se granama jedno drugom. Čak će i debla naginjati prema stazi. Pogledajte čudesnost nedirnute prirode kako je savršena u svojoj ljepoti. Slučajno? Bez duše? Nikada!
Mi sami i sve oko nas je život i svjetlo, samo ako to želimo vidjeti!

Autor: Darko Balaš

Ti nisi sam....

Čuješ li glas sa vrhova planina?
Još uvijek smo tu, još uvijek nas ima!
Živimo sa vjetrom, padamo niz kišu
Mi smo ti što gorke suze ti brišu

Čovječe, ti nisi sam, podigni glavu
Lažu te, varaju, nisu u pravu
Uz tebe stoji nebeska sila
Od stvaranja svijeta uz ljude je bila

Čuješ li šum kojim govore šume?
Oslušni im šapat, opet povjeruj u me
Odbaci buku, potraži tišine
Uz tebe sam, ostajem, dok svemir ne mine

I ti i ja i anđeli smo jedno
Djelimo ono što je jedino vrijedno
Svjetlo i ljubav koji pobijediše tamu
Ni jednu dušu ne ostavljamo samu

Autor: Darko Balaš

Kopriva....

Kraj puta stoji, neugledna i sama
Daleko od prekrasnih, uglednih dama
Trnje joj prijeti, svi drugi je guše
Istrpjet će poplave, preživjeti suše

Čovjek ju obilazi, životinje bježe
Ne nudi listove privlačne i svježe
Skrila se u tami, raskošna nije
Rijetko se raduje, još rijeđe smije

Kraj nje rijeka radosti ne teče
Prijatelja nema, nezvanog gosta opeče
Štiti svoje blago duboko unutra
Preživjeti želi, trajati i sutra

No, čarobna je, iako vješto to skriva
Tko korisiti ju, izliječen biva
Kraljica zdravlja, bez glamura i ruha
Prijateljica čovjeku, vrijednija od kruha

Autor: Darko Balaš

Plačimo zajedno....

Ima nešto što smo zaboravili, ima nešto što nas čini ljudima, a dupustili smo neka to isčezne negdje gdje ga više ne možemo pronaći. Zaboravili smo radost. Onaj osjećaj kada cupkamo od ushićenja i poput djece smijemo se toliko glasno, tako kako bi nas čuo i sam zvjezdani svod. I zaboravili smo kako Božansko ushićenje i ostvarenje snova prate i biseri, ugrađeni u naše oči kako bi stvarali srebrne potoke sreće. Jer suze ne prate samo tugu i pročišćenje duše, one su i vrhunski izraz istinske i nepomućene radosti. Kada smo zadnji put plakali od sreće? Je li to bilo kada su naši prijatelji ostvarili životne ciljeve, je li to bilo kada smo zadnji put potpuno oprostili onome tko nas je povrijedio? Jako smo dobro naučili lekciju iz odrastanja i predrasuda, a zaboravili najjednostavniju, onu s kojom dolazimo na svijet. Proslavljati život radošću nakon prvog urlika plača!
istina, dolazimo vrišteći, no vrlo brzo vrisak zamjenjuje osmijeh, znak svakog djeteta.
Danas je to sramotno, nositi žig djeteta utisnut u osmijehu, radovati se sreći drugoga i proslavljati život. Dosadno i glupo, nije vrijedno niti jedne riječi, objave na društvenim mrežama ili vijesti u nekom od medija. Tako smo krhki i prolazni, za razliku od besmrtnika, ovdje smo gosti i baš ta činjenica čini naš život najvrijednijim bogatstvom u čitavom svemiru. Možda nas već sutra neće biti, možda već sutra poletimo zajedno s pticama nebeskim u neka druga kraljevstva, daleko iza granica realnosti. Ne čekajmo svršetak kako bi letjeli! To možemo i sada, to možemo u svakom trenutku!
Kroz radost, kroz proslavu postojanja koju prate te nebeske suze utkane na svima našim licima. Plačimo zajedno!

Autor: Darko Balaš

Prevara....

Znate li zašto starimo? Znam, reći ćete mi metabolizam, kemijski procesi u organizmu i rok trajanja tijela koji nam je davno jednom odredio netko koga nazivamo stvoriteljem. Sastavni dio života, neizbrisiva činjenica s kojom se svi jednom, prije ili kasnije moramo pomiriti. Unosimo nezdravu hranu i nezdrave emocije, svi što prije želimo odrasti, čak smo i djeci oteli djetinjstvo i čim prije ih pretvorili u mašine za zarađivanje novca. Nitko to ne priznaje, no smrtno smo uplašeni života, a kamoli smrti. Odustajemo od svojih snova i starimo, prvo iznutra, a kasnije izvana jer sve što nosimo u očima, odraz je naše vlastite duše. Starimo zato jer smo stvoreni kako bi starjeli. Znam, reći ćete mi kako sam budala što držim tog dječaka u sebi, reći ćete mi kako sam sanjar koji nikada ne stoji čvrsto nogama na zemlji. Na zemlji u kojoj ćemo svi završiti. Vjerujte mi, ja bih se malo od nje odvojio, malo poletio na krilima mašte i aterirao u nekim svjetovima bez straha, pa makar to trajalo samo jedan tren. Ima vremena za zemlju.
Starimo zato jer smo samo male točke u golemom svemiru koje su prolazne, zlobne i nemoćne pred vjetrovima prolaznosti.
A ja ću povikati: Laž! Prokleta laž!
Znate li zašto starimo? Iz jednog jedinog razloga. Jer stare i svi oko nas, naši roditelji, prijatelji, grupe koima smo pripadali, države, kontinenti i narodi. ugurali su nas u statistiku pripadanja i nakon ubjeđivanja prihvatili smo kako i mi moramo stariti s njima. Laž. Ljudsko tijelo nije napravljeno samo za osamdesetak godina, stvoreno je od zvjezdane prašine koja je vječna, duša u nama nikada ne može ostarjeti, umrijeti i nestati. Starost i prolaznost su dobro prodane laži. Mi možemo puno puno više i puno puno duže. Čak i biblija govori o tome. I Noa je živio preko 900 godina. On nije bio Bog, već samo čovjek. Kao vi i ja. A ako je mogao on, možemo i mi, samo ako isključimo taj prekidač pripadanja. Ne moramo starjeti ako stare svi oko nas, ne moramo ništa. Moramo jedino slijediti svoje snove. Zauvijek....

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 10....

Škripe zubima, vrište i stenju. Kukaju kako je cijeli svijet protiv njih, a nisu učinili niti koraka, ostali su zarobljenici svojih vlastitih strahova i davno odustali od vjere, jer je vjera preteška, a zakletva preveliki teret. I stalno te preispituju, traže odgovore, otimaju energiju i drže se po strani kada naiđe oluja. Jer lako je vrištati na sunčevoj svjetlosti kada nema opasnosti i glas se daleko čuje, no nevjerojatno je teško začuti svoj vlastiti glas kada se odupire ledenim naletima vjetra i poput bumeranga se vraća natrag, poput šamara na otovrenom licu. I upravo je vjera ta koja glasu daje snage kada se suprotstavlja orkanima i kada uprkos svemu putuje tamo kamo mu zabranjuju poći. A snaga vjere je neuništiva, čak i kada ju lome vjetrovima i zasipaju snjegovima zaborava i lažne bjeline. Zašto? Zato što život, vjera i istina uvijek pronađu put jer su poput strijele koja uvijek pogaša svoj cilj. Ugrađeni su poput kamena temeljca u dušu svakog čovjeka i svi to jako dobro znaju, pogotovo kada strašljivo pognu glave i zaborave tko su jer su dopustili vjetru nek' ih raznese. Mnogi su se i skrili, skrili se od samih sebe.
Jer čovjek je rođen kako bi posegao za zvijezdama, stvoren kako bi prkosio vjetru i skovan od zvjezdanog materijala kojeg niti jedan plamen ne može rastočiti. Životinje slabe, planine se ruše i pucaju, mora presušuju, no čovjek nastavlja dalje, svakim danom pun nove nade jer je za nadu i stvoren, iskovan samom ljubavlju stvoritelja, negdje na početku vremena.
Znaš ti to dobro ratniče, ne preziri slabe, oprosti nevjernicima i sam zaurlaj u vjetar ratni kliktaj pobjede. I budi uvjeren kako će ga čuti cijeli svijet. Slabe ćeš ohrabriti, hrabrima dati novu snagu, a kukavice još više postidjeti. Oprosti im. Oni više niti ne žive, oni vode ratove sa samima sobom i u svakom vide prijetnju i neprijatelja. A to više nije život, to više nije avantura zbog koje smo svi zajedno rođeni. Vjera se raspršila na vjetru.
Grohotom se nasmij, napuni široka pluća neiscrpnim dahom života i pronesi snagu vjere gdje god te čizme odnesu. Još uvijek ima nade, još uvijek ima onih koji će se svrstati pod tvoju zastavu ljubavi i poručiti maglama i olujama kako se više ne boje. I magle i oluje su prolazni, vjetrovi prije ili kasnije utihnu, no vjera i mač ljubavi gore svjetlošću koja je putokaz svima onima koi su se zagubili na putu. Kreni i povedi sve koji žele. Odapni strijelu ljubavi daleko do samoga neba.
Ti to možeš. Ti si ratnik s dušom....

Autor: Darko Balaš

Život je školjka.....

Život je školjka
Što krije biser teško dohvatljiv
U svima nama nastanila se boljka
Teret na duši, nikome shvatljiv

   
Moramo li pakao proći
Kako bi biser dohvatili rukom
Do dobrog teško je doći
Radom, zalaganjem i teškom mukom

Je li to istina ili laž svijeta?
Moramo li nositi križeve života?
Zašto nam je jedino muka sveta?
Zašto je jedino u patnji ljepota?

Tako su nas učili djedovi i bake
Kako se do bisera teško roni
Sreća nam bježi iza okuke svake
Uvijek su krivi neki nevidljivi "Oni"

Istina nije, sami smo krivi
Što ne znamo cijeniti kreaciju Boga
Za ostvarenje snova čovjek živi
Vjerujmo u se i u bližnjeg svoga

Autor: Darko Balaš

Svjetlo posvuda....

Gospode, što se to događa u svijetu
Želimo li napokon uništiti planetu
Kao što smo godinama uništavali jedni druge
Umjesto sreće, donosili imperije, razaranja, tuge

Svatko je kovač svoje vlastite sreće
Dok se svi ne promijenimo iznutra, ništa neće
Naš dom je zajednički, on pripada svima nama
Ako odbacimo svjetlo, nastat će vječna tama

Glad, sukobi, na ulici maske bez lica
Nestat će kitova, vukova, ljudi i ptica
Zar je strah taj koji će trijunfirati na kraju?
Svi znamo kako jedino srca odgovore znaju

Ljubav bez pitanja, predrasuda, ljubav bez laži
Svak od nas jedino to u dubini duše traži
Zavolimo sve, pogledajmo nebo, stvorimo čuda
Namjesto tame i straha, donesimo svjetlo posvuda

Autor: Darko Balaš

U potrazi....

Uvijek, ali baš uvijek, ako ne onaj mali glasić u nama što nikada nije zadovoljan, onda naša obitelj, američki filmovi, prelijepa lica mladosti što nas gledaju s naših obožavanih tv prijemnika kojima smo zamijenili stvarne prozore u svijet, govorit će nam, ne otvoreno, nego podsvjesno, sitnim, sublimiranim porukama, ponavljat će i ponavljat do iznemoglosti: "Ti nisi dovoljno dobar!" I mi ćemo uložiti sve kako bi ispunili očekivanja. Cijeli život nećemo biti dovoljno dobri, jer se to od nas očekuje.Ako imamo samo jedno dijete, željet ćemo drugo, naravno idealno bi bilo muško i žensko kao što to nalaže američki san koji nam prodaju kroz sve vrste proizvoda i na svakom koraku. Ako imamo srednju školu, govorit će nam kako trebamo na fakultet, ako imamo fakultet; magisterij je neizostavan, a ako imamo magisterij, svakako će nam reći kako bi doktorat bio poželjan. I mi ćemo usmjeriti svu svoju energiju u to, zaboravljajući zgažene, zaboravljajući gladne, ubijene i na kraju, zaboravljajući i same sebe.
I tog predivnog poslijepodneva, kada nam za tu prigodu urešeni profesor, naravno uz ceremoniju kako bi se naglasila svečanost trenutka, preda komad papira koji je zamjena za sve silne godine uloženog truda i nepovratno potrošenih sati našeg života, osjetit ćemo kako smo na vrhu svijeta. Misija je ispunjena! I kada se budemo vozili sa ukusnog ručka u kojem je sudjelovala cijela, ponosna i zadovoljna obitelj, samo na tren pogledat ćemo najnovije vijesti na zaslonu našeg pametnog telefona koji će jedva dočekati podsjetiti nas tko smo. Najnovija je vijest kako je baš naše struke previše i kako bi pametno bilo napraviti prekvalifikaciju. Prokleti bili! A što je sa svim mojim silnim godinama kako bih bio dovoljno dobar?
Odbacit ćemo tu neugodnu pomisao koja će nas bocnuti ledenim ubodom ravno u srce i ponosno i dalje primati čestitke sa svih strana, objaviti slike na nekoj od društvenih mreža, dobiti pokoji telefonski poziv. No, nakon nekoliko dana sve će se nastaviti kao da se uopće ništa nije dogodilo, netko će nas upozoriti na višak kilograma, drugi kako bi trebalo naučiti još koji jezik, treći kako trebamo zarađivati više. Povratak u "mašinu" bit će vrlo brz i neugodan, sve dok ne budemo vidjeli pravu istinu.
Mi smo STVORENI savršeni, baš takvi kakvi jesmo. Nitko grani drveta neće govoriti kako je predebela ili pretanka, ona će jednostavno biti, jednostavno krasiti naše dvorište bez i jedne izgovorene riječi. Drvo se neće uzdizati kako bi bilo veće od susjednog drveta, ono će jednostavno biti, nikada savršeno u proporcijama, nikada odjenuto u najposebnije ruho, no jednostavno, uvijek prelijepo. I nećemo mu suditi, niti mi, niti itko drugi. Šumu nećemo prekorijevati što je izrasla lijevo ili desno od korita rijeke, jednostavno ćemo u njoj uživati. I kada bi bila posađena ljudskom rukom u pravilnim kolonama nikada nam ne bi bila toliko lijepa kao prirodna, samo naoko nasumice razbacana uokolo. Isto tako i poljana prepuna cvijeća s prelijepim tragovima zelenih brdašaca u daljini. Jato ptica nećemo tjerati neka tvori savršeni letni poredak, no s divljenjem ćemo prema njemu podići pogled. No, brzo ćemo zaboraviti na istinu koja nas okružuje, okrenuti se samima sebi i tiho si prošaptati: "Još samo ovo i bit će sve u redu!" Potraga se nastavlja.
I zato dosta! Stanimo, pogasimo sve glasove osim svog vlastitog, usudimo se pogledati u ogledalo i kratko si namignimo. Uz dvije riječi koje si tako rijetko uputimo: "Volim te!"

Autor: Darko Balaš