Zbog
čega postojimo i kamo idemo? Pitanje je to koje pulsira svakim srcem u
potrazi za istinom i dvojba je to koju ne može ukloniti niti jedna
zabluda ili prevara svijeta zaborava koji su potiho, ali vrlo lukavo
prevukli preko naših spuštenih očiju. Uvijek u žurbi, uvijek u potrazi
za ispunjenjem ili nekom obvezom, zaboravili smo tko smo to mi doista i
oči nam više ne traže zvjezdano nebo
kako bi mu se jednostavno divjeli što je tu, što postoji, već tragaju za
koracima sreće koji se uvijek gube negdje u tmini. Hladna je ta tmina
ratniče, hladna je jer nosi zaborav na misiju zbog koje si stvoren.
Pozivaju te kako bi se zaustavio, zabavljaju te kako bi zaboravio i
prijete ti kako bi se predao strahu. Strahu koji je okovao sve one koji
su zaboravili i pognuli glave.
Ne postavljaj pitanja, ne prosuđuj, ne razmišljaj svojim umom, već slijepo slijedi tuđe putokaze, osuđuj bez dokaza i nemaj vremena za razmišljanje. Ionako ne možeš ništa promijeniti. Možda i ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti samoga sebe, odbaciti koprenu magle neznanja i pozvati druge ratnike neka ti se pridruže na trnovitom putu. I bit će Vas sve više, jer jednom, kada se pokrene mali kamenčić lavine, ona će se pretvoriti u plimu svjetlosti koja će zapljusnuti cijeli svijet. I napokon donijeti istinu. Kako smo svi mi ratnici s dušom, svi stvoreni sa istom željom duboko zakopanom ispod naslaga zaborava. Ugledati svjetlost! U svakom dijelu dana i noći, u svakoj grančici drveta, u igri djeteta i na kraju, u kutku oka svakog čovjeka.Jer niti jedno oko nije tamno, ono će uvijek tragati i za najmanjom česticom svjetlosti, čak i kada toga nismo niti svjesni.
Mi nismo izgubljeni, jer svjetlo ne može biti izgubljeno, ono je bljesnulo na samom početku stvaranja i razlilo se milijardama kilometara prostora i završilo svoj put u svakoj duši. Baš u toj duši za koju tvrde kako ne postoji, kako je izmišljotina čovjekovog straha od smrti i težnje ka besmrtnosti. Strah i samo strah, uvijek strah kako bi zaboravili, kako bi se predali, kako bi prestali tragati za istinom. Istinom kako smo svjetlo stvoreno za osvjetljavanje puta svima onima koji su zalutali, svjetlo koje štiti toplinu zagrljaja, svjetlo koje razara sve tmine neznanja. Pogledaj u svako oko čovjeka na kojeg naiđeš ratniče, ugledat ćeš tamo odraz svog vlastitog svjetla i prepoznati prijatelja, sestru i brata. Svi potječemo sa jednog te istog izvora ljubavi.
A kada naiđeš na tminu, izvuci mač od ljubavi i sasjeci je u korijenu nevjerojatnom snagom oprosta i pomozi onom koji traga neka pronađe samoga sebe. Tu je on, nije nestao, jednostavno se prepustio i zaboravio. Tako ćeš pronaći i samoga sebe, jer je jedina iskrena radost u darivanju, jedina iskrena sreća u buđenju svjetlosti. Znaju to svi, negdje duboko u kutcima svojih vlastitih srca.
Podigni ruke visoko, otrgni pogled od tla, podigni glavu ka nebeskom svodu i ugledat ćeš nebeski izvor života. I krikni glasno neka te čuju svi oni koji traže, neka se odjek tvog glasa stopi sa svjetlošću buđenja novog jutra. Ono je tu, samo jedno dizanje glave daleko!
Autor: Darko Balaš
Ne postavljaj pitanja, ne prosuđuj, ne razmišljaj svojim umom, već slijepo slijedi tuđe putokaze, osuđuj bez dokaza i nemaj vremena za razmišljanje. Ionako ne možeš ništa promijeniti. Možda i ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti samoga sebe, odbaciti koprenu magle neznanja i pozvati druge ratnike neka ti se pridruže na trnovitom putu. I bit će Vas sve više, jer jednom, kada se pokrene mali kamenčić lavine, ona će se pretvoriti u plimu svjetlosti koja će zapljusnuti cijeli svijet. I napokon donijeti istinu. Kako smo svi mi ratnici s dušom, svi stvoreni sa istom željom duboko zakopanom ispod naslaga zaborava. Ugledati svjetlost! U svakom dijelu dana i noći, u svakoj grančici drveta, u igri djeteta i na kraju, u kutku oka svakog čovjeka.Jer niti jedno oko nije tamno, ono će uvijek tragati i za najmanjom česticom svjetlosti, čak i kada toga nismo niti svjesni.
Mi nismo izgubljeni, jer svjetlo ne može biti izgubljeno, ono je bljesnulo na samom početku stvaranja i razlilo se milijardama kilometara prostora i završilo svoj put u svakoj duši. Baš u toj duši za koju tvrde kako ne postoji, kako je izmišljotina čovjekovog straha od smrti i težnje ka besmrtnosti. Strah i samo strah, uvijek strah kako bi zaboravili, kako bi se predali, kako bi prestali tragati za istinom. Istinom kako smo svjetlo stvoreno za osvjetljavanje puta svima onima koji su zalutali, svjetlo koje štiti toplinu zagrljaja, svjetlo koje razara sve tmine neznanja. Pogledaj u svako oko čovjeka na kojeg naiđeš ratniče, ugledat ćeš tamo odraz svog vlastitog svjetla i prepoznati prijatelja, sestru i brata. Svi potječemo sa jednog te istog izvora ljubavi.
A kada naiđeš na tminu, izvuci mač od ljubavi i sasjeci je u korijenu nevjerojatnom snagom oprosta i pomozi onom koji traga neka pronađe samoga sebe. Tu je on, nije nestao, jednostavno se prepustio i zaboravio. Tako ćeš pronaći i samoga sebe, jer je jedina iskrena radost u darivanju, jedina iskrena sreća u buđenju svjetlosti. Znaju to svi, negdje duboko u kutcima svojih vlastitih srca.
Podigni ruke visoko, otrgni pogled od tla, podigni glavu ka nebeskom svodu i ugledat ćeš nebeski izvor života. I krikni glasno neka te čuju svi oni koji traže, neka se odjek tvog glasa stopi sa svjetlošću buđenja novog jutra. Ono je tu, samo jedno dizanje glave daleko!
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar