Ja postojim!....

Želim slijediti put što sudbina ga ucrta odavno. Ponekad zastanem, skrenem, izgubim se u maglama želja i razočaranja, no, negdje tamo daleko, uvijek je svjetionik istine koji me vodi u pravom smjeru. Znam, kada mi se čini kako sam ostavljen i potpuno sam, znam, kada se srce raspe na milijun iskri koje bole kao sagorijevanje komete i kada očaj uzme moj um poput nemilosrdnog zloduha, uvijek je nešto tu, nevidljivo, ali monumentalno nazočno. I iznad svega. Jesam li to ja, anđeo, stvoritelj; nije uopće važno, jedino je bitno kako samoća ne postoji i kako nikada nisam prepušten stihijskim bujicama života. Čak i kada u to potpuno ne vjerujem. I kada nevjerujem u život, on vjeruje u mene i posloži knjigu priča baš onako kako je za mene najbolje.

 O da, katkad ne vidim tu širu sliku, ljuteći se i postavljajući ono vječno pitanje: "Zašto baš ja?", no na krilima mudrosti koju donosi protjecanje vremena, uvijek, ali baš uvijek sudbina mi dokaže kako je baš to što se dogodilo, bilo dobro ili loše, otvorilo novo, bolje poglavlje moga života. Tada, zastanem u čudu i ne mogu vjerovati kako je svatko od nas toliko važan, toliko poseban i stvoren jedino za ljubav. I stjecanje iskustva, prije nego, na kraju, prijeđemo granice svjetova i sve što jesmo ponovno predamo kući iz koje smo rođenjem i krenuli. Fantastično!
Isto kao i prelijepe niti prirode što tkaju strune života svuda oko nas, ako to želimo vidjeti, isto tako smo i mi neodjeljivi dio cjeline koja se naziva fantastičnost postojanja. Postojanja sa svrhom! Lice djeteta, topla riječ majke, poljubac voljene ili šapat rijeke što se vrtloži oko betonskih nosača mosta, uvijek me na to podsjeti.
Ja nisam sam! Ja postojim!

Autor: Darko Balaš