Ja postojim!....

Želim slijediti put što sudbina ga ucrta odavno. Ponekad zastanem, skrenem, izgubim se u maglama želja i razočaranja, no, negdje tamo daleko, uvijek je svjetionik istine koji me vodi u pravom smjeru. Znam, kada mi se čini kako sam ostavljen i potpuno sam, znam, kada se srce raspe na milijun iskri koje bole kao sagorijevanje komete i kada očaj uzme moj um poput nemilosrdnog zloduha, uvijek je nešto tu, nevidljivo, ali monumentalno nazočno. I iznad svega. Jesam li to ja, anđeo, stvoritelj; nije uopće važno, jedino je bitno kako samoća ne postoji i kako nikada nisam prepušten stihijskim bujicama života. Čak i kada u to potpuno ne vjerujem. I kada nevjerujem u život, on vjeruje u mene i posloži knjigu priča baš onako kako je za mene najbolje.

 O da, katkad ne vidim tu širu sliku, ljuteći se i postavljajući ono vječno pitanje: "Zašto baš ja?", no na krilima mudrosti koju donosi protjecanje vremena, uvijek, ali baš uvijek sudbina mi dokaže kako je baš to što se dogodilo, bilo dobro ili loše, otvorilo novo, bolje poglavlje moga života. Tada, zastanem u čudu i ne mogu vjerovati kako je svatko od nas toliko važan, toliko poseban i stvoren jedino za ljubav. I stjecanje iskustva, prije nego, na kraju, prijeđemo granice svjetova i sve što jesmo ponovno predamo kući iz koje smo rođenjem i krenuli. Fantastično!
Isto kao i prelijepe niti prirode što tkaju strune života svuda oko nas, ako to želimo vidjeti, isto tako smo i mi neodjeljivi dio cjeline koja se naziva fantastičnost postojanja. Postojanja sa svrhom! Lice djeteta, topla riječ majke, poljubac voljene ili šapat rijeke što se vrtloži oko betonskih nosača mosta, uvijek me na to podsjeti.
Ja nisam sam! Ja postojim!

Autor: Darko Balaš

Vrti se svijet...

Sve dolazi i prođe
Prolaze ljudi, prolaze vođe
Vrti se svijet u zatvorenu krugu
Zaboravlja svjetlo i jutarnju dugu

Samo smo gosti na ovo zemlje malo
Ne vidimo istinu, nije nam stalo
Titanici tonu, tornjevi se ruše
Jel' ostalo nešto od ljudske duše?

Povijest se ponavlja, ne učimo ništa
Skocentrirani samo na svoja ognjišta
Vrti se svijet u zatvorenu krugu
Promjenimo ploču, odaberimo drugu

Onu, gdje sviraju samo vesele pjesme
I nitko nesretan biti ne sm'je
Okrenimo se samo,svjetlo u nama još nije prošlo
Ponovno djeca možemo biti, vrijeme je došlo

Onom Božanskom u nama život je svet
Nek' prolaze izgubljeni, nek' vrti se svijet

Autor: Darko Balaš

Hoćemo li?....

Hoćemo li neznanog ostaviti neka leži na cesti?
I pustiti neka zgažen sam putuje dalje
Ili ćemo stati, pomoći, plakati, kraj njega sjesti
Prošaptati tiho neka se ne boji, kako nas anđeo šalje

Hoćemo li jednostavno okrenuti glavu?
I nastaviti dalje jer nas neka obveza čeka
Ili ćemo pružiti ruku, pokazati tvorcu kako je bio u pravu
Kad kao produžetak sebe, stvarao je čovjeka

Hoćemo li ostati hladni za sve one koji pate?
Izgovorom kako niti nama nije puno bolje
Ili ćemo dopustiti samilosti i dobroti neka se vrate
Shvatiti, kako je za to potrebno samo malo volje

Hoćemo li jednom biti sestre i braća?
Koji poštuju druge, pomažu kad nevolja stigne
Ili ćemo i dalje dopustiti nek' onaj najslabiji plaća
Gurnuti ga nogom, umjesto pomoći neka se digne

Hoćemo li napokon odlučiti voljeti sebe i ljude?
Ili ostati prazne ljušture, što jedne drugima sude

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 9....

Vatre! Vatre na dalekim vrhuncima brda koja su okovala dolinu i malo jezero u zamku bez izlaza. Krijesnice koje navješćuju promjenu dok se poigravaju narandžastim odsjajem nasuprot potpuno tamnom nebu koje su zastrli nevidljivi oblaci. I obrisi ljudi i konja, nepomičnih, gotovo groteksno mirnih u krugovima svjetlosti koji bezglavo plešu oko ognjeva. I sve je mirno, onaj tren kada sve zastane nabijeno elektricitetom očekivanja, poput pume koja se kreće laganim korakom prije munjevitog napada, poput predaha kada zemlja duboko udahne, očekujući iznenadni udar oluje. Brda su puna neprirodne tišine, čak su i rijetke, noćne ptice potpuno utihnule.
A ti čuješ bilo svoje vlastite duše kako bubnja cijelim tvojim bićem! Neprijatelj je svuda uokolo ratniče! Još samo koji minut pod zastavama što se vijore na nevidljivim krilima vjetra i cijelo okruženje eksplodirat će urlicima, njiskom konja i borbenim pokličima koji odjekuju planinama u noći. Čekaš taj trenutak, jednom kada akcija krene, više nećeš razmišljati o posljedicama, već ćeš samo djelovati, precizno i točno, kao što to rade svi ratnici od postanka vremena. Isto je tako i u životu. Većina ljudi potroši život u napetom očekivanju, bojeći se što donosi slijedeći minut. Zaboravljaju sada, u konstantnom razmišljanju o neizvjesnoj budućnosti koju većina smatra neprijateljem, tajnovitim i beskrajno opasnim. Neprijateljem koji u većini slučajeva niti ne postoji. Možda su i tvoji neprijatelji rijetki, uvećani do čudovišnih razmjera dalekim odsjajem vatri i tako bliskim pipcima ledenog straha što ti klizi niz kičmu. O da, dobro ga znaš, oduvijek je tu kada treba krenuti u nepoznato, uvijek se prikrade kada nečemu što ne poznaš i ne možeš kontrolirati predaš svu svoju pozornost. Poput metalnog okova, čini ti preteškim svaki novi korak ka promjeni.
Udahni duboko, kao što to čini i zemlja pred oluju i odbaci ledene okove straha daleko u ponor svoje vlastite slabosti. Vrlo dobro znaš kako se i neprijatelj boji, jer ubojito je oružje ratnika s dušom, a njegov mač od svjetlosti ne boji se niti jedne tmine. Isto kao i dan, noć je tvoja prijateljica, samo trenutno odsustvo svjetla koje će zorom nestati. Isto kao i nepotrebni strah u trenutku kada krene akcija. Vatre se sad čine smješnima, a neprijatelji kao da oklijevaju držeći se što bliže njihovoj toplini i sigurnosti. Iznenada, svjetlost munje zabila se u tminu oblaka i rascijepila ih na malene otočiće mraka koji bježe pred nadolazećom plimom energije. Zajedno s odjekom što je pobjednički zatutnjio nadjačavajući pucketanja vatri i zavladao brdima, kiša se sručila u slapovima koje je iznjedrilo samo nebo. Pogasila je vatre kao bezopasne ugarke koji pokušavaju trajati još malo. Neprijatelji su nestali pod maglenim plaštem pljuska života.
I treba tako! Ništa ne može stajati na putevima istine kada ratnik s dušom posegne za njom. Istine kako je nepobjediv!

Autor: Darko Balaš

U orlovu gnijezdu....

Kralj na nebu, svjedok vremena
Daleko, iznad prljavih bara
Slobodan, bez uzda i bremena
Sam svojim krilima vjetrove stvara

Ništa ne uzmiče tom pogledu s visine
Nit prolazne sudbine priječe mu let
Kad se iznad svih malenih vine
Spozna koliko život je predivan i svet

Tad, zaorit će se krik što i zvijezde ga čuju
Monumentalan, zapis davnina
Orlovi jedino prostranstva štuju
Dok kraljuju, prelijepi, iznad najviših planina

Ja putujem s njim, ćutim kako prepreka nema
I znam, letom moćnim dohvatit ću zvijezdu
Ne bojim se, čak i kad oluja se sprema
Siguran sam gore, daleko, u orlovu gnijezdu

Autor: Darko Balaš

Na put...na put!

Na put.. na put, preko sumnji i straha
Gotovo nije dok u tijelu je daha
Vrhovi su visoki jedino u nama
Prije rađanja, pred zoru, najgušća je tama

Tvoj san te zove: "Odluči se, kreni!"
Sve što želiš skriveno je u meni
Na put..na put, jer život je putovanje
Zaslužuješ vrhove i ništa manje

Možda se staza gubi u daljini
Daljina je lažna, s očiju koprenu skini
Uporni stižu do samog kraja svijeta
Pozdravljaju vjetar, oluja im ne smeta

Svi smo mi rođeni za nebeske visine
Svatko tko posegne, svoju zvijezdu skine
Život bez misije je život bez cilja
Ono u što vjerujemo, naša je zbilja

I zato kreni, bio crven, bijel, crn ili žut
Tvoja te sudbina čeka, na put...na put!

Autor: Darko Balaš

Nek' teku ceste...

 

 

Jurimo, pitam se: "U susret čemu"?
Svatko u srcu nosi dilemu
Stati na tren, il' k beskraju poći?
Hoće li nam životi u jurnjavi proći?

Nek' teku ceste, i bez nas to mogu
Putniče stani, odmori umornu nogu
Okreni se, shvati, život je izvan utabane staze
Tu te ne pretječu bezumni, ne žure, ne gaze

Nek' svi koji žele hitaju daljini
Ti svrati pored puta, čist zrak osjeti, fini
I udahni svježinu duboko u pluća
Cesta je zakrčena, prljava i vruća

Laganim korakom ususret sudbini kreni
Netko se rađa, netko umire, a netko ženi
Duboko unutra znaj, svi oni mogu bez tebe
Bezumne se jurnjave čuvaj, misli na sebe

Autor: Darko Balaš

Začin svim jelima...

Hipotetična situacija. Zamislite dvojicu profesionalaca kuhinje na samo za njih organiziranom natjecanju u visoko-profesionalnom odmjeravanju snaga, sa sucima beskrajno istančana ukusa koji na nepcima osjećaju svaki promil viška ili manjka nekog od ključnih sastojaka, koji sa nevjerojatnom preciznošću mogu utvrditi kemijske elemente namirnica i što je najvažnije, svi, naravno, imaju različite ukuse. Teška publika, zar ne? Neopterećeni zahtjevnošću situacije, dvojica starih majstora sklona svakoj vrsti izazova, potpuno uvjereni u svoje vješine iskovane u tisućama znojnih sati u vrelini kuhinje, s stotinama recepata koje bi vam mogli napamet izrecitirati iznenada probuđeni u gluho doba noći, hrabro se bacaju na posao. Vještine su im slične, uvjeti za rad potpuno jednaki, a sastojci koje moraju upotrijebiti u ovom virtualnom obračunu strogo su i nadgledano istovrsni. Nema reakcije znojnih dlanova potaknute neiskusnim, neistreniranim umovima, ruke su sigurne i precizno brze u baratanju posuđem i hranom, pokreti tijela rapsodija su okretnosti i snalažljivosti. U maniri vrhunskih umjetnika zadatak završavaju na vrijeme, a aranžman zgotovljenih jela mogao bi krasiti naslovnu stranicu priznatih, svjetskih časopisa. Ipak, pobjeđuje samo jedan.
Znate li odgovor zašto? On je upotrijebio začin svim jelima. Ljubav. Čovjek iznad svega voli svoj posao, pristupa mu kao najdražem partneru i prijatelju, životnom saputniku bez kojega bi sve drugo potpuno izgubilo smisao. Svaki zamah žlicom, svaki pomno odabrani sastojak, slijevaju se u savršenu formu protkanu emocijama i rezultiraju neupitnom pobjedom. Sve što je zasnovano na strahu u konačnici neumitno propada, dok energija koju generira ljubav svladava i naizgled neslomljive prepreke.
Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je razlog tisućama sati provedenih u istraživanju i učenju, na njenim krilima leži osmijeh i u situacijama neugodnih konflikata na predugim sastancima, ona premošćuje ponor između tupog očaja još jednog izgubljenog posla i volje da se pokuša ponovo. Ljubav prema onome što radimo, najjači je osobni motivator svih nas, koji će zakonom svemirske sigurnosti neizostavno biti prepoznat od strane onih s kojima radimo i živimo, a oni će isključivo u tom slučaju pronaći snagu učiniti djela koja nadilaze njihove vlastite mogućnosti. Tako se rađaju vrhunski rezultati. Sve drugo samo je šarena laža i loš nadomjestak iskonske motivacije. Izmislili smo tisuću recepata za uspješnost, analizirali i nadograđivali milijune rješenja za milijune različitih situacija, razbijali glave pokušavajući predvijeti sve nepredvidljive događaje, a odgovor na bilo koji problem oduvijek je bio vjerni pratitelj naših srca, tako lak i uvijek tako nedostižan u kaosu izgubljenosti koja je danas pečat naših osobnih i poslovnih života.
I kao što bi rekao nesretno preminuli vođa glasovite liverpool-ske skupine The Beatles, legendarni John Lenon: "All you need is love!"

Autor: Darko Balaš

Neprilagođeni....

Još uvijek postoje heroji, vitezovi i magija. Oni su tu, skriveni u našim srcima, zakopala ih je lavina bešćutnosti kojom nas zasipaju svakoga dana. Neprilagođeni. Tko ne zadovolji ukuse mase, biva odbačen poput nepotrebne krpe i mora se skrivati u vlastitm hodnicima usamljenosti. Zašto? Je li loš čovjek? Je li čudovište koje noćima opsjeda postelje mladih dama i u mračnom kutku prljave ulice strpljivo čeka neopreznu žrtvu? Ne, samo je drukčiji od drugih. Ne uklapa se u statističke podatke u koje nas pokušavaju sve zajedno ukalupiti ne bi li postali brojevi s kojima je lakše računati, oduzimati, zbrajati, množiti nas ili depopulirati i dijeliti. Odvojiti žito od kukolja, ili kukolj od žita. Poput Spartanaca bacati niz litice sve one koji su imali tu nesreću roditi se drukčiji i zauvijek ih skloniti s pogleda onih koji definiraju kriterije savršenosti. Poput kulta mladosti gdje manekenka od jedva navršenih dvadeset godina glumi u promotivnom spotu za otklanjanje bora.
Neprilagođeni. Svi oni na koje civilizacija može uprijeti svojim nemilosrdnim prstom i proglasiti ih nepoželjnima. O ne, heroji nisu nestali, oni su baš ti neprilagođeni koji odbacuju kriterije koje su nametnuli drugi i slijede glas duboko unutra koji im precizno poput radara govori kojim putem krenuti. Oni odbacuju kakofoniju medija, mišljenja, mudraca, knjiga, hipnotičkih kutija televizora i slušaju sebe, onog čovjeka koji je još uvijek tu, negdje duboko unutra. I slijede riječi Martina Luthera Kinga koje pozivaju na sanjanje o boljem svijetu, svijetu u kojem svi imamo jednake šanse. Biti ljudi. Ne neizanteresirane i hladne mašine koje prolaze kraj čovjeka kojemu je pozlilo na ulici, ne potpuni luđaci koji povlače oružje zbog parkirališnog mjesta, ne đubrad koja nikada ne drži dvoju riječ. Biti ljudi.
U svijetu kaosa koji nas okružuje oni su heroji koji podižu svoj glas, oni su vitezovi koji će zastati pomoći onima u nevolji i poput Artura i njegovih vitezova tražiti sveti gral svoje vlastite egzistencije. Dignuti glavu prema zvijezdama i postaviti ono vječno pitanje: "Zašto sam ovdje? I kamo idem?" Jer upravo je u tim pitanjima magija života, upravo se u njima krije naša misija. Otkriti tko smo, upoznati samoga sebe i prepoznati Božju kreaciju kojoj ništa nije nemoguće.
I s ponosom ću reći: "Da, to smo mi, neprilagođeni"!

Autor: Darko Balaš

Prvi korak.....

Još samo jedan običan dan....
Jedan od onih što ništa ne daje
Ne, za onoga tko živi svoj san
U kome žudnja još uvijek traje

Svakim korakom ostvarenju je bliži
Kada se čini kako stalo je sve
Prijatelju, kao bisere svoje misli niži
Jednom, past će na plodno tle

Odbaci strah, sumnju i boli
Postani najbolja verzija sebe
Znaj, netko nevidljiv te bezuvjetno voli
Pomiče planine, samo za tebe

Svatko se sa svojom misijom rađa
I svi tražimo puteve ispunjenja
Netko je precizan, netko slabije gađa
Neka u tebi nikad ne nestane htijenja

Možemo to, postati bolji
Kad shvatimo kolika je vjere snaga
Prepreke nema našoj čeličnoj volji
Učinimo prvi korak preko kućnog praga

Autor: Darko Balaš

Budi promjena....

Ah, što ti je čovjek, krv i prašina
Naoko prazan, biološka mašina
No, mašine ne plaču, suze ne teku
Njih riječi ne bole, rane ne peku

Uče nas hladnoći, kontroli veselja
Kako trnovit je put ostvarenja želja
No, ja samo želim ljubiti i biti
Ne mogu biti što nisam, ne mogu se kriti

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu
Zapjevajmo zajedno, promijenimo planetu
Sloboda duboko iz same duše kreće
Svatko je kovač svoje vlastite sreće

Ja dižem glavu, opraštam i volim
Priznajem greške, darujem i molim
Jedan je glas, no odjekuje daleko
Ne pozna granice, putuje prijeko

Do glasova drugih, što čekaju znake
Kako bi zaorile arije, sudbonosne, jake
Čovjek je toplina, ne hladna mašina
Sazdan od svjetla, ne samo krv i prašina

Autor: Darko Balaš

Temelj ljudskog roda....

Preko polja na klasju trag jutra
Ono svrhu ima, tiho podiže glave
Priroda živi, ona ne čeka sutra
Zlaćane stabljike svaki tren slave

Sviju se vjetru, suncu uspravno streme
One jednostavno jesu, samo postoje
Ne zanimaju ih svađe nit' dileme
Za njih vrijeme ne postoji, sate ne broje

Slušaju tihu melodiju zemljane žile
Što od pamtivijeka svaki postanak nosi
Jedna uz drugu, sve su se sestrice zbile
Diveć' se zajedno jutarnjoj rosi

Sve one ne pitaju, već odavno znaju
Od korijena, do jesenjeg, rumenog ploda
Tu su da život čovjeku nanovo daju
Svjež miris kruha, temelj ljudskog roda

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 8....

Čarobne kapi jutarnje rose donose svježinu novoga dana za sve one koji duboko u biću znaju kamo krenuti. Zrak je čist i neokaljan, pun obećanja potpuno novog daha, onog koji ispuni pluća udisajem života. Tren je to potpune tišine, onaj nevjerojatni sekund ponovnog rađanja koji svi koji to osjete, proslavljaju od samog početka stvaranja. Jer sve što postoji nikada ne umire zauvijek, nikada ne nestaje, samo se smiruje do prvih zraka jutarnjeg sunca.
Zatvori oči, udahni zrak punim plućima ratniče i popuni svijest spoznajom kako i ti krećeš novom stazom koju ćeš isplesti zajedno s nevidljivim nitima sudbine. Za sada, sve što se čuje, tihi su udarci kapljica života koje napajaju tlo Božjim suzama sreće bez kojih ništa osim pustinje ne bi postojalo. Zajedno s otkucajima tvoga bila. Šuma to zna, sva bića šume to znaju i odaju počast postojanju kratkim predahom prije nego krenu svatko svojim stazama. Njima ne trebaju putokazi, njima ne trebaju savjeti i znanost, ona to jednostavno znaju. Kamo krenuti. Svakoga jutra.
Otvori oči! Čak i jato nepoznatih ptica čije obrise nazireš iznad krošnji drveća okupanog jutarnjom svjetlošću, uvijek u istom trenutku promjene smijer, bez dogovaranja i bez besciljnog traganja i buke. One znaju! Znaju kamo krenuti! I ne postavljaju pitanja zašto. One vjeruju znacima stvoritelja, one čuju tihi govor života koji prožima sve one koji ga žele čuti. Jer nitko na ovome svijetu, ali baš nitko ne ostaje sam i izgubljen. Samo ako zastane na tren, oslušne, začuje tihu pjesmu vlastitog srca i melodiju života koja uvijek govori koji je put najbolji za nas. Odvojili smo se od tišine, odvojili smo se od svojih srca i zaboravili kako je jedini putokaz koji treba slijediti onaj što je oduvijek ugrađen u nama samima. Oslušni ratniče, čuj tihu melodiju vlastitog srca i ono će te uputiti uvijek u pravom smjeru. I nemoj je nikada zaboraviti, nemoj dozvoliti da ti ju otmu isprazni zvuci bez ritma, buka i neznanje.
Iznenada, sveti tren tišine je isčeznuo i novi dan krenuo je dalje sa svojim karakterističnim zvucima. I u obližnjem selu začula se buka užurbanosti, odjeknuo je zvonak udarac čekića o nakovanj kojim kovač demonstrira svoju moć nad prirodom, začuo se plač djeteta. Buka civilizacije. Kako u njoj čuti Božju pjesmu koju svim silama želi istisnuti? Treba udahnuti duboko i pratiti znake, oni su uvijek tu, oko nas, skriveni sljepoćom naše vlastite duše. Kreni ratniče, ti znaš kako moraš pronaći put do rijeke koja će te odvesti do nekog drugog sela, neke druge stvarnosti. Jedva primjetna slomljena grančica što se njiše nošena plesom jutarnjeg povjetarca, iznenadna zraka sunca koja osvijetli gotovo nevidljiv trag srne kraj obližnjeg drveta, potmula i jedva čujna pjesma vodopada u daljini. I sve to baš u trenutku kada ti je trebao putokaz. Sinkronicitet. Znakovi stvoritelja, razasuti na putu tvoje sudbine. Samo ako naučiš gledati i čuti. I samo jedan osjećaj koji je ključ otvaranja vrata sigurnosti. Povjerenje. Jest, sve na ovome svijetu događa se s razlogom, jest, postoji nevidljiva ruka koja svojom dobrotom uvijek pokazuje u pravom smjeru baš kada je najviše trebamo. Nisi sam ratniče. Zakorači sigurno, imaj povjerenja u silu koja te vodi i pronaći ćeš rijeku koju si tražio.
Ta rijeka, tvoj je život!

Autor: Darko Balaš

Mi nismo mali....

 

Čak i najmanji može promijeniti sve
Ako vjeruje duboko u svoje sne
Nebo je uvijek na strani htijenja
Ništa sigurno nije, sve se mijenja

Zato, ustrajmo na pravom putu
Čekajmo i vjerujmo u svoju minutu
Ona će doći, nikog zaboravit neće
Sami biramo svoju stazu do sreće

Neka nas ne plaše sjene i mrak
Otvorimo srca, slušajmo, otkrijmo znak
U očima neba svi smo jednaki, isti
Ostanimo ljudi, ponosni i čisti

Nevidljiva ruka kroz magle nas vodi
Duša je beskrajna, teži slobodi
Moćna, jer potječe iz drugog svijeta
Svaka je svjetlost, dio jednoga, sveta

Stoga, nema razloga za strah
Život je čudo od kojeg zastaje dah
Mi nismo jadni, napušteni, mali
Anđeli i svemir sebe su nam dali

Autror: Darko Balaš

Pred vratima raja...

Ne, više nikada neću biti onaj stari
Otkad te odvedoše nebeski čuvari
Granice svjetova prešla si sama
Nestala je rijeka što je tekla među nama

Izgubljen, tragove tražim, al' odgovora nema
Ćutim duboko kako nevrijeme se sprema
Al' ni jedna kiša iz mene ne može te sprati
Znam, čuješ me, znam kako ćeš znati

U sebi gušim krik ljutnje na Boga
Utjehu tražim od bilo koga
I sudbinu kunem što mi te ote prerano
Vrištim unutra: "Zašto je ovo baš nama dano!"

No, podarila si zvijezdama čarobni dio svog sjaja
Pod njima, odradit ću svoje poslanje do kraja
I nositi tvoj dodir sve do posljednjeg daha
Više ničeg se ne bojim, gospodar sam straha

Svjedočit ću ljubav, jer ti si mi ju dala
Osmjehom svojim, dotaknut vječnost si znala
I znam da me pratiš na svakoj postaji puta
Uspravnim držiš mi korak, nek' nikad ne luta

Znam kako vrijeme ne teče, tamo gore, daleko
Jednom, svi moramo zakoračiti preko
Duše koje se vole, svemir zauvijek spaja
Sve je mirno, jer ti me čekaš, pred vratima raja

Autor: Darko Balaš

Tračak svjetla....

Lutamo sami kroz magleni dan
Pogledi nam zamišljeni, dah se gubi
Svatko putem drugim traži svoj san
Postoji li netko tko nas iskreno ljubi?

Možda bi se trebali u magli dotaći
Stati na tren i udahnuti duboko
Jedni druge moramo pronaći
Ugledati duše koje krije ljudsko oko

Neka nam osmijeh svjetionik bude
Tračak svjetla u magli što tišti
On otvara srca i povezuje ljude
Dok' svak' od nas samoćom vrišti

Bogatiji, korak krenut ćemo dalje
I magla više neće biti tako pusta
Kad duša duši iskrenu toplinu šalje
Težina, predat' će se, koliko god gusta

Autor: Darko Balaš

Kad se male ruke slože....

Jeste li čuli za čovjeka po imenu Imhotep? Ne, ne onaj zli čarobnjak stasa ugodna ženskim očima od 9-99 iz mlakih, ljetnjih, holywood-skih uspješnica Mumija 1-2, već persona čiji se uspješno obavljeni posao u najmanju ruku može izjednačiti s čistom, primjenjenom magijom. Tada, u sam osvit civilizacije, ljeta gospodnjeg 2686. prije Krista na ponosni tron staro-egipatskog kraljevstva i uz blagoslov boga sunca Ra zasjeo je faraon Zoser, utjelovjenje boga Horusa na zemlji i sam božansko biće, voljeni vođa i vrhovni sudac. Svidjelo se ovo njemu, ljudski ego nije niti do danas značajnije evoluirao, pa je čovjek odlučio da i nakon smrti obavlja sve ove zahtjevne funkcije i naravno, bude na raspolaganju kako svome narodu, tako i bogovima. Načinit će fantastičan pothvat! Konstruirat će građevinu koja će mu biti direktan kanal sa sazvježđima s kojih su bogovi došli u tamnim dubinama vremena i ujedno podsjetnik tisućama budućih generacija kako je njihov voljeni vođa zauvijek s njima i prati njihove živote u milenijumima koji dolaze.
Hm, grandiozna ideja još grandiozniog ega, no nimalo lak zadatak. Što mu treba? Sumerani su mu u naslijeđe ostavili način udruživanja ljudi koji danas zovemo organizacija i koja služi da bi se ostvarili pothvati koje individua nikada ne bi mogla svladati sama. Odlično, ljudi i pogrbljenih leđa nikada ne manjka, no treba mu netko na koga se može osloniti i tko će usmjeravati njegovu bogovima danu želju u smjeru realizacije. Treba mu pravi vođa čija će snalažljivost, intuicija, predanost poslu i odgovornost biti siguran temelj za ostvarenje dotad nezamisliva cilja. Tko je za to bolji nego njegov vjerni savjetnik Imhotep čija je inteligencija nadaleko poznata, a liječničke vještine legendarne?! I tako, praotac svih menadžera, vjerni savjetnik i osoba od povjerenja uspješno je zgotovila posao. Rezultat je vidljiv i danas kao što to svjedoči slika objavljena ispred ovoga teksta. Rodilo se vođenje i zajedništvo u ostvarivanju ciljeva. Motiviranje ljudi zbog osvajanja visina koje sami nisu mogli niti zamisliti.
Na svu sreću, puno se toga promijenilo od razdoblja simpatičnog nam Imhotepa, motivacijske tehnike koje menadžeri danas primjenjuju u modernim organizacijama oslanjaju se na poticanje osobnosti, ne više na strahu od kazne, projekti su manje grandiozni i vremenski dohvatljiviji, leđa su uspravljenija. No, osnovni pricip ostao je isti. Kako čovjek može ostvariti djela koja nadilaze i njegove najsmjelije snove? Puno udruženih ruku i umova, ravnopravnih u iznošenju ideja i vođenih sposobnim pojedincima koji planiraju, organiziraju, vode i kontriliraju, sposobno je izgraditi piramide, istraživačke flote jedrenjaka, izgraditi utvrde i gradove, poslati čovjeka na Mjesec, učiniti računalo dostupno svakom čovjeku i izvući zemlju iz dugogodišnjeg recesijskog ponora.
Možemo li kao moderni ljudi naučiti nešto od starog, dobrog Imhotepa? Naravno, ako čovjek prvenstveno ima zadovoljavajuću količinu samopouzdanja i hrabrosti, voljan je biti uporan i predan, zna prenijeti energiju svoje karizme na najbliže suradnike i pravilno ih motivirati, niti spomenik koji će trajati tisuće godina nije nedostižan. Učenje, predanost, vjera u sebe i svoje ljude temeljne su vrline zajedništva.
Aleksandar Makedonski, legendarni, makedonski vojskovođa koji je proširio Helenizam duboko na istok i povezao nebrojene civilizacije, pod čijim je sandalama bio tada cijeli, poznati svijet i koji je tada imao samo 26 godina, rekao je :"Ništa nije nemoguće za onoga tko pokuša."

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 7...

Zbog čega postojimo i kamo idemo? Pitanje je to koje pulsira svakim srcem u potrazi za istinom i dvojba je to koju ne može ukloniti niti jedna zabluda ili prevara svijeta zaborava koji su potiho, ali vrlo lukavo prevukli preko naših spuštenih očiju. Uvijek u žurbi, uvijek u potrazi za ispunjenjem ili nekom obvezom, zaboravili smo tko smo to mi doista i oči nam više ne traže zvjezdano nebo kako bi mu se jednostavno divjeli što je tu, što postoji, već tragaju za koracima sreće koji se uvijek gube negdje u tmini. Hladna je ta tmina ratniče, hladna je jer nosi zaborav na misiju zbog koje si stvoren. Pozivaju te kako bi se zaustavio, zabavljaju te kako bi zaboravio i prijete ti kako bi se predao strahu. Strahu koji je okovao sve one koji su zaboravili i pognuli glave.
Ne postavljaj pitanja, ne prosuđuj, ne razmišljaj svojim umom, već slijepo slijedi tuđe putokaze, osuđuj bez dokaza i nemaj vremena za razmišljanje. Ionako ne možeš ništa promijeniti. Možda i ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti samoga sebe, odbaciti koprenu magle neznanja i pozvati druge ratnike neka ti se pridruže na trnovitom putu. I bit će Vas sve više, jer jednom, kada se pokrene mali kamenčić lavine, ona će se pretvoriti u plimu svjetlosti koja će zapljusnuti cijeli svijet. I napokon donijeti istinu. Kako smo svi mi ratnici s dušom, svi stvoreni sa istom željom duboko zakopanom ispod naslaga zaborava. Ugledati svjetlost! U svakom dijelu dana i noći, u svakoj grančici drveta, u igri djeteta i na kraju, u kutku oka svakog čovjeka.Jer niti jedno oko nije tamno, ono će uvijek tragati i za najmanjom česticom svjetlosti, čak i kada toga nismo niti svjesni.
Mi nismo izgubljeni, jer svjetlo ne može biti izgubljeno, ono je bljesnulo na samom početku stvaranja i razlilo se milijardama kilometara prostora i završilo svoj put u svakoj duši. Baš u toj duši za koju tvrde kako ne postoji, kako je izmišljotina čovjekovog straha od smrti i težnje ka besmrtnosti. Strah i samo strah, uvijek strah kako bi zaboravili, kako bi se predali, kako bi prestali tragati za istinom. Istinom kako smo svjetlo stvoreno za osvjetljavanje puta svima onima koji su zalutali, svjetlo koje štiti toplinu zagrljaja, svjetlo koje razara sve tmine neznanja. Pogledaj u svako oko čovjeka na kojeg naiđeš ratniče, ugledat ćeš tamo odraz svog vlastitog svjetla i prepoznati prijatelja, sestru i brata. Svi potječemo sa jednog te istog izvora ljubavi.
A kada naiđeš na tminu, izvuci mač od ljubavi i sasjeci je u korijenu nevjerojatnom snagom oprosta i pomozi onom koji traga neka pronađe samoga sebe. Tu je on, nije nestao, jednostavno se prepustio i zaboravio. Tako ćeš pronaći i samoga sebe, jer je jedina iskrena radost u darivanju, jedina iskrena sreća u buđenju svjetlosti. Znaju to svi, negdje duboko u kutcima svojih vlastitih srca.
Podigni ruke visoko, otrgni pogled od tla, podigni glavu ka nebeskom svodu i ugledat ćeš nebeski izvor života. I krikni glasno neka te čuju svi oni koji traže, neka se odjek tvog glasa stopi sa svjetlošću buđenja novog jutra. Ono je tu, samo jedno dizanje glave daleko!

Autor: Darko Balaš