Staza k vječnosti...

Protekle su godine stazama od slutnji
Poneke u radosti, a poneke u ljutnji
Jer čovjek je ptica što k vječnosti leti
Ponekad uz pjesmu, ponekad u sjeti

No, staza ne čeka nikog, putuje u sutra
Kroz magle i svjetlost, kroz noći i jutra
Sve putnike sudbe uvijek naprijed nosi
Ponekad tiho, ponekad s vjetrom u kosi

Možda se sretnemo jednom, na putu
Stvorimo zauvijek koje trajat će minutu
Stazi to ne smeta, ona kroti vrijeme
Ne brinu je sreće, ne skreću dileme

Zato, drug mi budi, suputnik i nada
Nek' staza odmiče, zaustavimo sada
Jednom, kad lutanja napokon nas spoje
Ljepše je k vječnosti krenuti u dvoje

Autor: Darko Balaš