Zona sumraka...

 

Nebo je bilo osuto tisućama gusto rasutih zvijezda, a mjesec se činio nestvarno ogromnim dok je svojom beskrajnom puninom zauzimao čitavi sjeverni dio obzora. I tiha, plitka rijeka što je tiho protjecala uz obalu posutu gustom koprenom mlade trstike, dodatno je osvjetljavala mirnu, rano-ljetnju noć magičnim, srebrnim odsjajem. Duboka trava prerije već je bila posuta sićušnim kapljicama predjutarnje rose i unosila svježinu u oprezom raširene nosnice male skupine ljudi koja se nečujno šuljala k obali čineći se neprirodnim duhovima iz nekog drugog svijeta zalutalim u nedirnutu ljepotu prirode. Neobična svjetlost noći punog mjeseca otežavala im je zadatak i kretali su se u bezglasnom kontinuitetu strpljivih puzaja sve dok im gole ruke nisu osjetile oštrinu stabljika trstike, a srebrnkasta svjetlost rijeke na tren osvijetlila ozbiljna, bakrena lica. Iznenada, s druge obale, kakofonija cviljenja masovnih, drvenih točkova teških kola i zveckanje metalnih oklopa, nasilno je razbila idilu tišine koju je mala grupa tako duboko štovala u samim tkanjima svojih duša i najavila nadolazeću oluju koja se nadvija nad svim što je preda njom. Stotine Konkvistadora srca ispunjena hladnoćom i gramzljivošću za zlatom dolazili su uz rijeku potpuno nesvjesni male grupe ljudi koja ih proučava. Sobom su nosili oružje i smrt. Mala grupa, sada se činila beskrajno nezaštićenom i beznačajnom.

-Što učiniti Srebrna Lisice?- upitao je mladi, ponosni čovjek, očito vođa skupine, starca pored sebe čije je lice nosilo ozbiljnost desetljeća mudrosti. I on je bio miran i tih, očiju uprtih u pridošlice na drugoj obali.

-Dobio si sva izvješća naših najboljih izviđača, vjeće mudrih izabralo je tebe za našeg poglavicu, a ptice i zvjeri davno su ti donijele vijesti o strancima koji neznaju čitati njihove duhove i ne mare za poruke prirode-tiho je rekao starac okrenuvši se mladiću- sve podatke koje si mogao dobiti već imaš. Naši najbolji ljudi bit će uz tebe što god odlučio, ali sudbina cijelog našeg naroda i teret odgovornosti samo je na tebi. Hladnoću i posljedice odluke vođa nosi sam, sve drugo samo su znakovi na putu, putu kojim moraš krenuti bez obzira kakav bio njegov kraj. To je moć i odgovornost poglavice. Kročiti stazama kojim se nitko ne usuđuje.

-Ja...strah me je-iskreno je priznao mladi čovjek duboko uzdahnuvši. Teret je stisno njegova ponosna ramena. Starac se osmjehnuo, a mjesec se prelijevao u njegovim otvorenim očima.

-To je dobro-odvratio je starac- i vođa je ljudsko biće, no koristeći poruke koje dobija i vjernost ljudi koji ga slijede on pobjeđuje strah i ispunjava pjesme budućih generacija. On svladava samoga sebe i donosi odluku. Niti jedna odluka nije bez rizika, a samo hrabro srce može ga prihvatiti i krenuti dalje.

-Neka te veliki duh čuva Srebrna Lisice-rekao je mladić ponosno, sada odlučan i miran-neka bubnjevi prenesu poruku da napadamo u zoru. Nema čovjeka bez straha, no vođa usprkos njemu ide naprijed.

U istom trenutku kada je starac dao znak rukom, iz daljine se začuo duboki zov bubnjeva.

-Gospodine Katiću, gospodine Katiću- nervozno je ponavljala Sandra, drmajući mladog čovjeka zavaljenog u pokretni stolac iza spartanski urednog radnog stola, očiglednog znaka da je novi menadžer u poduzeću-svi vas već čekaju u konferencijskoj dvorani. I cijeli vaš tim je tamo. Tjednima su naporno radili da prikupe sve podatke o partneru, a izvješća ste mogli već vidjeti u našoj bazi podataka. Tvrtka je uložila milijun kuna u sustav potpore odlučivanju koji ste mogli konzultirati u ovoj polustanoj pauzi. Sudbina cijelog našeg odjela u vašim je rukama, a vi ste zaspali!

Mladi čovjek se osmjehnuo, poravnao rub savršeno skrojenog sakoa i mirno ustao iz stolice. Kakav čudan san! Donio mu je nevjerojatnu mirnoću, nakon što je pozvao polusatnu pauzu tresući se od straha koji je njegov prodajni tim odmah prepoznao. Mogao je vidjeti nemoć i u njihovim očima, izmješan s željom da budu na drugom mjestu. Partneri su bili zabrinuti i tmurni, unaprijed osuđujući ovoga neiskusnog tipa za propast cijeloga projekta.

-Ne brinite Sandra, sve je proučeno i analizirano-rekao je mladić mirno-nema čovjeka bez straha, no vođa usprkos njemu ide dalje.

Sandra je zastala zbunjeno. Što se dogodilo? To više nije onaj izgubljeni čovjek kojem je prognozirala još samo jedan mjesec u tvrtki kada propadne posao s klijentima koji čekaju u konferencijskoj dvorani. Otkuda toliko ponosa i mirnoće u njegovom glasu i kako je moguće da se čovijek promjeni u pola sata? Možda se prevarila. Mladi čovjek ostavio ju je njenim dvojbama dok je sigurnim korakom brzo prevalio put do konferencijske dvorane i uspravno ušao kroz vrata. Dočekale su ga uplašene oči vlastita tima i nadmeni pogledi klijenata.

-Oprostite na čekanju gospodo-rekao je uz osmijeh- nadam se da smo svi skupa mogli razmisliti o sitnicama koje nas razdvajaju od konačnog dogovora. Naša tvrtka i moj tim bit će vam siguran partner koji se ne ustručava krenuti stazama kojima se nitko ne usuđuje. Znanje i odlučnost mojih ljudi, u kombinaciji s vašim resursima i proizvodnjom osiguranje je uspješnosti našeg zajedničkog proizvoda koji ćemo lansirati na tržište. Znam da u usporedbi s konkurencijom izgledamo poput uplašene skupine indijanaca pred moći španjolskoga carstva, no opstanak naša oba poduzeća ovisi o našem dogovoru i našoj hrabrosti. Imajmo srca postati veliki. Napadamo!

I dok su se namrgođena lica njegovog prodajnog tima preobličavala u ikone ozarenosti, gospodin Katić uputio je siguran, upitan pogled k partnerima koji su se iznenada uspravili u dotad dosadnim stolcima i po prvi put doista pomislili da s ovim poletnim timom i njegovim vođom doista mogu uspjeti. Katić je stajao čvrsto i sigurno. Negdje tamo, daleko u daljini, mogao se zakleti da čuje prigušeni tutanj bubnjeva.
Autor: Darko Balaš