Još jedna kap kiše na dlanu. Hladna je poput sudbine,
osjetiš je kao proročanstvo koje nebo šalje iz nekih skrivenih svjetova,
dalekih, a opet tako monumentalno neizbježnih. Sve je utihnulo, samo kiša.
Nježna, neizbježna, miješa se sa tvojim suzama koje teku kao produžetak duše
koji je napustio tijelo, odbacio okove materijalnog i odlučio živjeti svoj
vlastiti život. Sve što jesi istječe tim slanim potocima što se slijevaju niz
tvoje lice i čine kišu djelom tvog vlastitog bića. I ratnici s dušom
plaču, a tada čitav svemir zastane, u tom jednom trenutku potpune predaje.
Duboka je rana Ratniče, ona unutarnja, nezacijeljena. No, ovaj moment potpune predaje ispire ju zajedno s tim kapima srebra koje primaš otvorenim dlanovima poput vode potpunog pročišćenja. Nisu sve suze na zlo, a niti sve kiše. I ti se rađaš ponovno, jer feniks nikada ne umire, nikada ne nestaje ta energija koja izvire iz samog središta svemira da bi se materijalizirala u tom tvom srcu koje svojom svjetlošću sagori sve tame. I zavida sve rane. Ne bori se, ne opiri, sve što je isteklo posvetit će tvoj pakt sa samim sobom. Pakt potpisan negdje u tajnovitim dubinama prije samog postanka. Pakt da ćeš voljeti. Bez obzira na sve.
Podižeš glavu visoko negdje prema zvjezdama za koje znaš da ih ne mogu skriti samo prividne koprene oblaka, tako trenutne, tako prolazne, tako lažne. Ne postoje oblaci, ne postoje kiše, niti rane koje se katkada čine ne podnošljivo preteškim. Postoji jedino ljubav. Zavjetovana, očišćena, osvježena tom mješavinom kiše i tvojih vlastitih suza. Njihova svježina što ti teče otvorenim licem i kaplje u podignute dlanove samo je dar nevjerojatne magije postojanja.
Kada stane, onaj unutarnji feniks ponovno će zamahnuti svojim neuništivim krilima od života i plamen će gorjeti u tvojim otvorenim očima više nego ikada prije. Jer uvijek, ali baš uvijek, postoje vremena čišćenja i vremena ponovnog rađanja. Neumitna, potpuna i tako sudbinski svrhovita. Ti znaš svrhu, znaš tajnu.
Umiranje, da bi se rodio još potpuniji. Za energiju stvaranja, za ljubav...
Duboka je rana Ratniče, ona unutarnja, nezacijeljena. No, ovaj moment potpune predaje ispire ju zajedno s tim kapima srebra koje primaš otvorenim dlanovima poput vode potpunog pročišćenja. Nisu sve suze na zlo, a niti sve kiše. I ti se rađaš ponovno, jer feniks nikada ne umire, nikada ne nestaje ta energija koja izvire iz samog središta svemira da bi se materijalizirala u tom tvom srcu koje svojom svjetlošću sagori sve tame. I zavida sve rane. Ne bori se, ne opiri, sve što je isteklo posvetit će tvoj pakt sa samim sobom. Pakt potpisan negdje u tajnovitim dubinama prije samog postanka. Pakt da ćeš voljeti. Bez obzira na sve.
Podižeš glavu visoko negdje prema zvjezdama za koje znaš da ih ne mogu skriti samo prividne koprene oblaka, tako trenutne, tako prolazne, tako lažne. Ne postoje oblaci, ne postoje kiše, niti rane koje se katkada čine ne podnošljivo preteškim. Postoji jedino ljubav. Zavjetovana, očišćena, osvježena tom mješavinom kiše i tvojih vlastitih suza. Njihova svježina što ti teče otvorenim licem i kaplje u podignute dlanove samo je dar nevjerojatne magije postojanja.
Kada stane, onaj unutarnji feniks ponovno će zamahnuti svojim neuništivim krilima od života i plamen će gorjeti u tvojim otvorenim očima više nego ikada prije. Jer uvijek, ali baš uvijek, postoje vremena čišćenja i vremena ponovnog rađanja. Neumitna, potpuna i tako sudbinski svrhovita. Ti znaš svrhu, znaš tajnu.
Umiranje, da bi se rodio još potpuniji. Za energiju stvaranja, za ljubav...
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar