Promatram tu ranu jesen, zakrivenu klobukom od kiše i misli mi teku,
nježno, polagano u neko novo proljeće što slutim duboko u cijelom biću.
Hvatam predah, uzimam odmor od vreline ljeta i polako sastavljam listu
osjećaja da ih utkam u dušu, sada kad sve se smiruje na uvijek istom
kotaču života. Kotaču što uvijek isponova vrti godinu u tom praiskonskom
ciklusu izmjene buđenja, tijeka, ubiranja plodova i smiraja na kraju.
I ja sam takav, isti kao i ta godina, i ja putujem uvijek iznova svladavajući stare lekcije i učeći neke nove. Sve je u redu, tako i treba biti, jer ništa na ovom svijetu ne traje viječno, a promjene dolaze i smjenjuju puteve jer kotač života nikada ne staje. On se vrti u tim svojom krugovima od želja i putuje dalje u neka nova proljeća i neke nove jeseni. Krećem se i ja s njim, a osjećaje ću ponijeti sa sobom neka me kao vijerni drug prate kamo god me krugovi kotača odnesu. Iako to ne mogu vidjeti, ćutim i da se ova plavetna kugla po kojoj koračam vrti u krugovima oko zlaćanog sunca, a ono opet dalje i dalje i tako u nedogled.
Život je kretanje, život nikad ne staje, čak ni pod jesenjom kišom.
I ja sam takav, isti kao i ta godina, i ja putujem uvijek iznova svladavajući stare lekcije i učeći neke nove. Sve je u redu, tako i treba biti, jer ništa na ovom svijetu ne traje viječno, a promjene dolaze i smjenjuju puteve jer kotač života nikada ne staje. On se vrti u tim svojom krugovima od želja i putuje dalje u neka nova proljeća i neke nove jeseni. Krećem se i ja s njim, a osjećaje ću ponijeti sa sobom neka me kao vijerni drug prate kamo god me krugovi kotača odnesu. Iako to ne mogu vidjeti, ćutim i da se ova plavetna kugla po kojoj koračam vrti u krugovima oko zlaćanog sunca, a ono opet dalje i dalje i tako u nedogled.
Život je kretanje, život nikad ne staje, čak ni pod jesenjom kišom.
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar