Bez nje sva su jela bezukusna, bez nje sva su mjesta prazna, bez nje
svaki je korak usamljeno tumaranje po pustopoljini svijesti. Bez nje ne
bi proljeće rađalo novi život u oku dječaka, bez nje jesen bi bila samo
siva prethodnica zime bez plodova koje nosi u njedrima. Bez nje bili bi
ovdje samo kao kap prolaznosti u nemilosrdnom vihoru milenija, bez nje
ne bi bilo sjaja u oku prijatelja, bez nje bili bi samo sasušene grane
na prastarom drvetu besmisla. Bez nje ne bi ni postojali. Bez ljubavi...
Ona donosi svjetlo u oku, ona pobjeđuje vrijeme jer nikada ne može umrijeti,ona i zimu čini zelenom. Ona je dah stvaranja, utkan u svaki korijen samog postojanja, ona drvo besmisla transformira u prelijepog diva kojem se divi svemir i koji će svojom krošnjom od magije dotaknuti zvijezde. A svaka naša grana, isprepletena s drugim granama u igri dodira i podrške, učinit će ga još moćnijim. A to je vrijedno cijele priče. Zar ne?
Ona donosi svjetlo u oku, ona pobjeđuje vrijeme jer nikada ne može umrijeti,ona i zimu čini zelenom. Ona je dah stvaranja, utkan u svaki korijen samog postojanja, ona drvo besmisla transformira u prelijepog diva kojem se divi svemir i koji će svojom krošnjom od magije dotaknuti zvijezde. A svaka naša grana, isprepletena s drugim granama u igri dodira i podrške, učinit će ga još moćnijim. A to je vrijedno cijele priče. Zar ne?
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar