Sanjao sam san koji dopire duboko iz unutrašnjosti mog bića, sanjao sam san ljubavi. U tom snu duga spoznaje nadvila se svojom ljepotom iznad svih proloma oblaka nepovjernja i razočaranja, u tom snu svi su otvorili oči i okrenuli lica jedni drugima, lica koja je osmijeh ispunio svjetlošću koja je napokon izbrisala zgrčenu masku straha i koji je bio temelj konačnog prepoznavanja što to mi doista jesmo. Napokon smo se doista pogledali očima istine bez teških naočala predrasuda, zamjeranja, natjecanja i ljutnje, a duga neizbrisive ljepote završavala je i ponovno se rađala svojom nebeskom paletom boja u svakom, otvorenom oku stvarajući most odobravnja i napokon, napokon razumijevanje. U tom snu doista smo se slušali upijajući svako različito mišljenje kao bogatstvo nove spoznaje i novog pogleda na istu ideju zajedničkog napretka, u tom snu imali smo strpljenja uvidjeti kako naš problem nije prepreka zajedništvu već mogućnost povezivanja kada ga podjelimo s drugima, bez straha od odbijanja i nerazumijevanja, bez samozavaravanja da je najveći i jedini na planetu. U tom snu već je u djetetu prepoznat onaj njegov jedinstveni talenat sa kojim se svi rađamo i bio njegovan i usmjeravan, da bi svako to predivno stvorenje sazrijevanjem i brušenjem bisera umjetnosti doprinjelo zajedničkom napretku svih kroz posao koji voli. I bilo poštovano i prepoznato kao biće svjetlosti koje će dugi razumijevanja pridodati i svoj osobni pečat. I na kraju, odrastanjem, postati čovjekom otvorenih očiju za ljepotu svih drugih. Lijepo je sanjati, zar ne?
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar