Naša priča...

Kamo pobjeći kada se zidovi uruše na našu nejaku hrabrost, jutra se smrznu u ledenom zagrljaju magle i cijeli život čini se samo kao odrađivanje neke nepravedne kazne, koju nam je rođenjem dosudio nekakav nevidljivi sudac, koji izgleda kako nije volio baš nas!? Kome se okrenuti kada ostanemo sami, u danu punom sjena prošlosti i sivilu sadašnjosti, koji teče neovisno o nama, nekako uvijek odnoseći sobom baš ono što smo tako grčevito željeli!?
Je li jedan Kristofor Kolumbo imao takvih dana kada se pun nade i neke tihe strepnje zaputio ka nepoznatim obalama za koje je vjerovao kako su bogata žala Indije? Je li jedan Aleksandar Veliki u svojoj plahoj mladosti i viziji ujedinjena svijeta u jednu kulturu, imao dana kada se činilo kako je sve daleko i nemoguće? Je li Nelson Mendela tiho strepio u svojoj, klaustrofobičnoj zastvorskoj ćeliji, izgubivši vjeru kako će njegova duga borba srušiti nemilosrdne kule apartheid-a, koji razdvaja boju kože, srca i na kraju živote? Ja vjerujem kako jesu.
No, iako se katkada čini kako je cijeli svijet protiv nas i kako ne možemo učiniti apsolutno ništa, kako bi promjenili kaznu s početka priče, naša priča, naša misija struji dalje, čak i kada je ni mi sami ne vidimo. Dani dvojbe, dani straha neumitno će proći, kao što su neumitne izmjene godišnjih doba, kao što je neumitan ples razmjene dana i noći.
Niti jedna velika priča, nije velika svakoga dana, ona se tka cijelog našeg života, naravno, ako i dalje živi i nekom skrivenom dijelu našeg srca. I ništa ne može zaustaviti ili uništiti našu priču. Čak ni dan besmisla. Jer mi smo rođeni kako bi bili glavni junaci samo naše priče koja je uvijek, ali uvijek vrijedna pričanja kada ju sagledamo nakon duže vremenske distance.
I kamo pobjeći kada izgubimo hrabrost za našu priču?
Na tajno mjesto, skriveno svima drugima. Mjesto kamo se možemo povući kada god poželimo i iz njega krenuti kada god to odaberemo. To mjesto smo mi sami. I ono Božansko u nama. Svjetlost i predivne livade stvaranja i života. Darovani kako bi pobijedili besmisao.

Autor: Darko Balaš

Putovanje...

Noćas ću preći granicu
Napokon, stigao sam na zadnju stanicu
Pozdravljam vas voljeni, vrijeme je poći
Sada, nakon svega, kući ću doći

Tu svjetlo me čeka, čarolija, nova putovanja
I nakon prelaska duša i dalje sanja
Na mjestu kamo krećem samo dobrota postoji
Ne plačite, radujte se, prijatelji moji

Jer kraja nema, samo prijelaz u avanture nove
Odlazim, sretan sam, svjetlo me zove
Ponijet ću i Vas, sve beskrajne radosti svoje
One su stvarne, ljubavi zauvijek postoje

Jednom, opet ćemo se držati za ruke
U svjetlosti, radosti, kad' prestanu sve muke
Svaka duša svom tvorcu se vraća
Postoji jedino ljubav, srce to shvaća

Autor: Darko Balaš

Gospa Istina....

Jednom, kad' svojim putem pođeš
Nijem i dalek, kraj mene prođeš
Sjeti se, prijatelju, kako smo čekali jutra
Maštali, zajedno, o novom sutra

Svi putuju istom stazom do spasa
Neki uz urlike, neki bez glasa
Jedno vrijeme putevi upored vode
Jednom se razdvoje, svaki drugamo ode

To život je, cesta bez kraja
Katkada tmurna, katkada prepuna sjaja
Svi namjernici zajedno putovati uče
Pod sunčevim sjajem ili skriveni od tuče

Ne zaboravi, prijatelju, naše putovanje
Jedni drugima dar smo, i ništa manje
I ljubav i ljutnja naši su kormilari
Ne zaboravi, gospa Istina nikad ne stari

Autor: Darko Balaš

Duša....

Jeste li ikada bili u kući koja je puna duhova prošlosti i u kojoj više nema dječjeg smijeha, potihog plača u rubu sobe, čak ni svađe koja odzvanja hodnicima? Što je bio prvi utisak kada ste zakoračili u prostor koji je izgradio čovjek, a tamo više ne boravi? Hladnoća. Ledena, beživotna hladnoća bez duše. Samo prazna ljuštura čijim prostorom odzvanja neprirodna tišina. Znam, naježili ste se i pobjegli, ostavljajući za sobom to mjesto, gdje ništa ne postoji. No, nova obitelj, nakon nekog vremena useljava u napuštenu kuću i ona ponovno živi, ponovno postaje mjesto topline, života i nove nade. Zgrade nisu zaštita čovjeku, već je čovjek zaštita zgradama.
Za sve ono što volimo, za sve ono što dotaknemo svjetlošću svojih duša, za sve ono na što prenesemo djelić sebe, nastaje novi život.
Da, pogodili ste! I stvari imaju dušu. Tu dušu im udahnemo mi, čarobnjaci postojanja, poput duha života koji je poklonjen Pinokiu, poput čarobne želje jednog dječaka koja je udahnula život plišanom medvjediću po imenu Ted.
I kada se vratimo u kuću koja je sve do maloprije bila mrtva i hladna, vidjet ćemo, zapravo osjetit ćemo život cijelim svojim bićem.
Mi smo ti koji poklanjaju život, točno na isti način kako je on jednom poklonjen nama, jer sve u što uložimo svoju ljubav oživi, postaje posebno i nikada više samo mrtva, hladna stvar. Tolika je moć svjetlosti u čovjeku.
Imaju li stvari dušu? Naravno, mi im ju udahnemo. Imaju li životinje dušu? Samo se zagledajte u oči tužnog psića koji je izgubio gospodara. Imaju li biljke dušu? Pustite svome cvijeću neku od Mozart-ovih simfonija i vidjet ćete što će se dogoditi. Ono će prepoznati genijalnost i rasti s veseljem. Pogledajte dva reda drveća koja rastu uz betonsku stazu kojom ih je odvojio čovjek. Primjetit ćete kako drveće krošnjama pokušava nadvisiti stazu i primaći se granama jedno drugom. Čak će i debla naginjati prema stazi. Pogledajte čudesnost nedirnute prirode kako je savršena u svojoj ljepoti. Slučajno? Bez duše? Nikada!
Mi sami i sve oko nas je život i svjetlo, samo ako to želimo vidjeti!

Autor: Darko Balaš

Ti nisi sam....

Čuješ li glas sa vrhova planina?
Još uvijek smo tu, još uvijek nas ima!
Živimo sa vjetrom, padamo niz kišu
Mi smo ti što gorke suze ti brišu

Čovječe, ti nisi sam, podigni glavu
Lažu te, varaju, nisu u pravu
Uz tebe stoji nebeska sila
Od stvaranja svijeta uz ljude je bila

Čuješ li šum kojim govore šume?
Oslušni im šapat, opet povjeruj u me
Odbaci buku, potraži tišine
Uz tebe sam, ostajem, dok svemir ne mine

I ti i ja i anđeli smo jedno
Djelimo ono što je jedino vrijedno
Svjetlo i ljubav koji pobijediše tamu
Ni jednu dušu ne ostavljamo samu

Autor: Darko Balaš

Kopriva....

Kraj puta stoji, neugledna i sama
Daleko od prekrasnih, uglednih dama
Trnje joj prijeti, svi drugi je guše
Istrpjet će poplave, preživjeti suše

Čovjek ju obilazi, životinje bježe
Ne nudi listove privlačne i svježe
Skrila se u tami, raskošna nije
Rijetko se raduje, još rijeđe smije

Kraj nje rijeka radosti ne teče
Prijatelja nema, nezvanog gosta opeče
Štiti svoje blago duboko unutra
Preživjeti želi, trajati i sutra

No, čarobna je, iako vješto to skriva
Tko korisiti ju, izliječen biva
Kraljica zdravlja, bez glamura i ruha
Prijateljica čovjeku, vrijednija od kruha

Autor: Darko Balaš

Plačimo zajedno....

Ima nešto što smo zaboravili, ima nešto što nas čini ljudima, a dupustili smo neka to isčezne negdje gdje ga više ne možemo pronaći. Zaboravili smo radost. Onaj osjećaj kada cupkamo od ushićenja i poput djece smijemo se toliko glasno, tako kako bi nas čuo i sam zvjezdani svod. I zaboravili smo kako Božansko ushićenje i ostvarenje snova prate i biseri, ugrađeni u naše oči kako bi stvarali srebrne potoke sreće. Jer suze ne prate samo tugu i pročišćenje duše, one su i vrhunski izraz istinske i nepomućene radosti. Kada smo zadnji put plakali od sreće? Je li to bilo kada su naši prijatelji ostvarili životne ciljeve, je li to bilo kada smo zadnji put potpuno oprostili onome tko nas je povrijedio? Jako smo dobro naučili lekciju iz odrastanja i predrasuda, a zaboravili najjednostavniju, onu s kojom dolazimo na svijet. Proslavljati život radošću nakon prvog urlika plača!
istina, dolazimo vrišteći, no vrlo brzo vrisak zamjenjuje osmijeh, znak svakog djeteta.
Danas je to sramotno, nositi žig djeteta utisnut u osmijehu, radovati se sreći drugoga i proslavljati život. Dosadno i glupo, nije vrijedno niti jedne riječi, objave na društvenim mrežama ili vijesti u nekom od medija. Tako smo krhki i prolazni, za razliku od besmrtnika, ovdje smo gosti i baš ta činjenica čini naš život najvrijednijim bogatstvom u čitavom svemiru. Možda nas već sutra neće biti, možda već sutra poletimo zajedno s pticama nebeskim u neka druga kraljevstva, daleko iza granica realnosti. Ne čekajmo svršetak kako bi letjeli! To možemo i sada, to možemo u svakom trenutku!
Kroz radost, kroz proslavu postojanja koju prate te nebeske suze utkane na svima našim licima. Plačimo zajedno!

Autor: Darko Balaš

Prevara....

Znate li zašto starimo? Znam, reći ćete mi metabolizam, kemijski procesi u organizmu i rok trajanja tijela koji nam je davno jednom odredio netko koga nazivamo stvoriteljem. Sastavni dio života, neizbrisiva činjenica s kojom se svi jednom, prije ili kasnije moramo pomiriti. Unosimo nezdravu hranu i nezdrave emocije, svi što prije želimo odrasti, čak smo i djeci oteli djetinjstvo i čim prije ih pretvorili u mašine za zarađivanje novca. Nitko to ne priznaje, no smrtno smo uplašeni života, a kamoli smrti. Odustajemo od svojih snova i starimo, prvo iznutra, a kasnije izvana jer sve što nosimo u očima, odraz je naše vlastite duše. Starimo zato jer smo stvoreni kako bi starjeli. Znam, reći ćete mi kako sam budala što držim tog dječaka u sebi, reći ćete mi kako sam sanjar koji nikada ne stoji čvrsto nogama na zemlji. Na zemlji u kojoj ćemo svi završiti. Vjerujte mi, ja bih se malo od nje odvojio, malo poletio na krilima mašte i aterirao u nekim svjetovima bez straha, pa makar to trajalo samo jedan tren. Ima vremena za zemlju.
Starimo zato jer smo samo male točke u golemom svemiru koje su prolazne, zlobne i nemoćne pred vjetrovima prolaznosti.
A ja ću povikati: Laž! Prokleta laž!
Znate li zašto starimo? Iz jednog jedinog razloga. Jer stare i svi oko nas, naši roditelji, prijatelji, grupe koima smo pripadali, države, kontinenti i narodi. ugurali su nas u statistiku pripadanja i nakon ubjeđivanja prihvatili smo kako i mi moramo stariti s njima. Laž. Ljudsko tijelo nije napravljeno samo za osamdesetak godina, stvoreno je od zvjezdane prašine koja je vječna, duša u nama nikada ne može ostarjeti, umrijeti i nestati. Starost i prolaznost su dobro prodane laži. Mi možemo puno puno više i puno puno duže. Čak i biblija govori o tome. I Noa je živio preko 900 godina. On nije bio Bog, već samo čovjek. Kao vi i ja. A ako je mogao on, možemo i mi, samo ako isključimo taj prekidač pripadanja. Ne moramo starjeti ako stare svi oko nas, ne moramo ništa. Moramo jedino slijediti svoje snove. Zauvijek....

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 10....

Škripe zubima, vrište i stenju. Kukaju kako je cijeli svijet protiv njih, a nisu učinili niti koraka, ostali su zarobljenici svojih vlastitih strahova i davno odustali od vjere, jer je vjera preteška, a zakletva preveliki teret. I stalno te preispituju, traže odgovore, otimaju energiju i drže se po strani kada naiđe oluja. Jer lako je vrištati na sunčevoj svjetlosti kada nema opasnosti i glas se daleko čuje, no nevjerojatno je teško začuti svoj vlastiti glas kada se odupire ledenim naletima vjetra i poput bumeranga se vraća natrag, poput šamara na otovrenom licu. I upravo je vjera ta koja glasu daje snage kada se suprotstavlja orkanima i kada uprkos svemu putuje tamo kamo mu zabranjuju poći. A snaga vjere je neuništiva, čak i kada ju lome vjetrovima i zasipaju snjegovima zaborava i lažne bjeline. Zašto? Zato što život, vjera i istina uvijek pronađu put jer su poput strijele koja uvijek pogaša svoj cilj. Ugrađeni su poput kamena temeljca u dušu svakog čovjeka i svi to jako dobro znaju, pogotovo kada strašljivo pognu glave i zaborave tko su jer su dopustili vjetru nek' ih raznese. Mnogi su se i skrili, skrili se od samih sebe.
Jer čovjek je rođen kako bi posegao za zvijezdama, stvoren kako bi prkosio vjetru i skovan od zvjezdanog materijala kojeg niti jedan plamen ne može rastočiti. Životinje slabe, planine se ruše i pucaju, mora presušuju, no čovjek nastavlja dalje, svakim danom pun nove nade jer je za nadu i stvoren, iskovan samom ljubavlju stvoritelja, negdje na početku vremena.
Znaš ti to dobro ratniče, ne preziri slabe, oprosti nevjernicima i sam zaurlaj u vjetar ratni kliktaj pobjede. I budi uvjeren kako će ga čuti cijeli svijet. Slabe ćeš ohrabriti, hrabrima dati novu snagu, a kukavice još više postidjeti. Oprosti im. Oni više niti ne žive, oni vode ratove sa samima sobom i u svakom vide prijetnju i neprijatelja. A to više nije život, to više nije avantura zbog koje smo svi zajedno rođeni. Vjera se raspršila na vjetru.
Grohotom se nasmij, napuni široka pluća neiscrpnim dahom života i pronesi snagu vjere gdje god te čizme odnesu. Još uvijek ima nade, još uvijek ima onih koji će se svrstati pod tvoju zastavu ljubavi i poručiti maglama i olujama kako se više ne boje. I magle i oluje su prolazni, vjetrovi prije ili kasnije utihnu, no vjera i mač ljubavi gore svjetlošću koja je putokaz svima onima koi su se zagubili na putu. Kreni i povedi sve koji žele. Odapni strijelu ljubavi daleko do samoga neba.
Ti to možeš. Ti si ratnik s dušom....

Autor: Darko Balaš

Život je školjka.....

Život je školjka
Što krije biser teško dohvatljiv
U svima nama nastanila se boljka
Teret na duši, nikome shvatljiv

   
Moramo li pakao proći
Kako bi biser dohvatili rukom
Do dobrog teško je doći
Radom, zalaganjem i teškom mukom

Je li to istina ili laž svijeta?
Moramo li nositi križeve života?
Zašto nam je jedino muka sveta?
Zašto je jedino u patnji ljepota?

Tako su nas učili djedovi i bake
Kako se do bisera teško roni
Sreća nam bježi iza okuke svake
Uvijek su krivi neki nevidljivi "Oni"

Istina nije, sami smo krivi
Što ne znamo cijeniti kreaciju Boga
Za ostvarenje snova čovjek živi
Vjerujmo u se i u bližnjeg svoga

Autor: Darko Balaš

Svjetlo posvuda....

Gospode, što se to događa u svijetu
Želimo li napokon uništiti planetu
Kao što smo godinama uništavali jedni druge
Umjesto sreće, donosili imperije, razaranja, tuge

Svatko je kovač svoje vlastite sreće
Dok se svi ne promijenimo iznutra, ništa neće
Naš dom je zajednički, on pripada svima nama
Ako odbacimo svjetlo, nastat će vječna tama

Glad, sukobi, na ulici maske bez lica
Nestat će kitova, vukova, ljudi i ptica
Zar je strah taj koji će trijunfirati na kraju?
Svi znamo kako jedino srca odgovore znaju

Ljubav bez pitanja, predrasuda, ljubav bez laži
Svak od nas jedino to u dubini duše traži
Zavolimo sve, pogledajmo nebo, stvorimo čuda
Namjesto tame i straha, donesimo svjetlo posvuda

Autor: Darko Balaš

U potrazi....

Uvijek, ali baš uvijek, ako ne onaj mali glasić u nama što nikada nije zadovoljan, onda naša obitelj, američki filmovi, prelijepa lica mladosti što nas gledaju s naših obožavanih tv prijemnika kojima smo zamijenili stvarne prozore u svijet, govorit će nam, ne otvoreno, nego podsvjesno, sitnim, sublimiranim porukama, ponavljat će i ponavljat do iznemoglosti: "Ti nisi dovoljno dobar!" I mi ćemo uložiti sve kako bi ispunili očekivanja. Cijeli život nećemo biti dovoljno dobri, jer se to od nas očekuje.Ako imamo samo jedno dijete, željet ćemo drugo, naravno idealno bi bilo muško i žensko kao što to nalaže američki san koji nam prodaju kroz sve vrste proizvoda i na svakom koraku. Ako imamo srednju školu, govorit će nam kako trebamo na fakultet, ako imamo fakultet; magisterij je neizostavan, a ako imamo magisterij, svakako će nam reći kako bi doktorat bio poželjan. I mi ćemo usmjeriti svu svoju energiju u to, zaboravljajući zgažene, zaboravljajući gladne, ubijene i na kraju, zaboravljajući i same sebe.
I tog predivnog poslijepodneva, kada nam za tu prigodu urešeni profesor, naravno uz ceremoniju kako bi se naglasila svečanost trenutka, preda komad papira koji je zamjena za sve silne godine uloženog truda i nepovratno potrošenih sati našeg života, osjetit ćemo kako smo na vrhu svijeta. Misija je ispunjena! I kada se budemo vozili sa ukusnog ručka u kojem je sudjelovala cijela, ponosna i zadovoljna obitelj, samo na tren pogledat ćemo najnovije vijesti na zaslonu našeg pametnog telefona koji će jedva dočekati podsjetiti nas tko smo. Najnovija je vijest kako je baš naše struke previše i kako bi pametno bilo napraviti prekvalifikaciju. Prokleti bili! A što je sa svim mojim silnim godinama kako bih bio dovoljno dobar?
Odbacit ćemo tu neugodnu pomisao koja će nas bocnuti ledenim ubodom ravno u srce i ponosno i dalje primati čestitke sa svih strana, objaviti slike na nekoj od društvenih mreža, dobiti pokoji telefonski poziv. No, nakon nekoliko dana sve će se nastaviti kao da se uopće ništa nije dogodilo, netko će nas upozoriti na višak kilograma, drugi kako bi trebalo naučiti još koji jezik, treći kako trebamo zarađivati više. Povratak u "mašinu" bit će vrlo brz i neugodan, sve dok ne budemo vidjeli pravu istinu.
Mi smo STVORENI savršeni, baš takvi kakvi jesmo. Nitko grani drveta neće govoriti kako je predebela ili pretanka, ona će jednostavno biti, jednostavno krasiti naše dvorište bez i jedne izgovorene riječi. Drvo se neće uzdizati kako bi bilo veće od susjednog drveta, ono će jednostavno biti, nikada savršeno u proporcijama, nikada odjenuto u najposebnije ruho, no jednostavno, uvijek prelijepo. I nećemo mu suditi, niti mi, niti itko drugi. Šumu nećemo prekorijevati što je izrasla lijevo ili desno od korita rijeke, jednostavno ćemo u njoj uživati. I kada bi bila posađena ljudskom rukom u pravilnim kolonama nikada nam ne bi bila toliko lijepa kao prirodna, samo naoko nasumice razbacana uokolo. Isto tako i poljana prepuna cvijeća s prelijepim tragovima zelenih brdašaca u daljini. Jato ptica nećemo tjerati neka tvori savršeni letni poredak, no s divljenjem ćemo prema njemu podići pogled. No, brzo ćemo zaboraviti na istinu koja nas okružuje, okrenuti se samima sebi i tiho si prošaptati: "Još samo ovo i bit će sve u redu!" Potraga se nastavlja.
I zato dosta! Stanimo, pogasimo sve glasove osim svog vlastitog, usudimo se pogledati u ogledalo i kratko si namignimo. Uz dvije riječi koje si tako rijetko uputimo: "Volim te!"

Autor: Darko Balaš

Ja postojim!....

Želim slijediti put što sudbina ga ucrta odavno. Ponekad zastanem, skrenem, izgubim se u maglama želja i razočaranja, no, negdje tamo daleko, uvijek je svjetionik istine koji me vodi u pravom smjeru. Znam, kada mi se čini kako sam ostavljen i potpuno sam, znam, kada se srce raspe na milijun iskri koje bole kao sagorijevanje komete i kada očaj uzme moj um poput nemilosrdnog zloduha, uvijek je nešto tu, nevidljivo, ali monumentalno nazočno. I iznad svega. Jesam li to ja, anđeo, stvoritelj; nije uopće važno, jedino je bitno kako samoća ne postoji i kako nikada nisam prepušten stihijskim bujicama života. Čak i kada u to potpuno ne vjerujem. I kada nevjerujem u život, on vjeruje u mene i posloži knjigu priča baš onako kako je za mene najbolje.

 O da, katkad ne vidim tu širu sliku, ljuteći se i postavljajući ono vječno pitanje: "Zašto baš ja?", no na krilima mudrosti koju donosi protjecanje vremena, uvijek, ali baš uvijek sudbina mi dokaže kako je baš to što se dogodilo, bilo dobro ili loše, otvorilo novo, bolje poglavlje moga života. Tada, zastanem u čudu i ne mogu vjerovati kako je svatko od nas toliko važan, toliko poseban i stvoren jedino za ljubav. I stjecanje iskustva, prije nego, na kraju, prijeđemo granice svjetova i sve što jesmo ponovno predamo kući iz koje smo rođenjem i krenuli. Fantastično!
Isto kao i prelijepe niti prirode što tkaju strune života svuda oko nas, ako to želimo vidjeti, isto tako smo i mi neodjeljivi dio cjeline koja se naziva fantastičnost postojanja. Postojanja sa svrhom! Lice djeteta, topla riječ majke, poljubac voljene ili šapat rijeke što se vrtloži oko betonskih nosača mosta, uvijek me na to podsjeti.
Ja nisam sam! Ja postojim!

Autor: Darko Balaš

Vrti se svijet...

Sve dolazi i prođe
Prolaze ljudi, prolaze vođe
Vrti se svijet u zatvorenu krugu
Zaboravlja svjetlo i jutarnju dugu

Samo smo gosti na ovo zemlje malo
Ne vidimo istinu, nije nam stalo
Titanici tonu, tornjevi se ruše
Jel' ostalo nešto od ljudske duše?

Povijest se ponavlja, ne učimo ništa
Skocentrirani samo na svoja ognjišta
Vrti se svijet u zatvorenu krugu
Promjenimo ploču, odaberimo drugu

Onu, gdje sviraju samo vesele pjesme
I nitko nesretan biti ne sm'je
Okrenimo se samo,svjetlo u nama još nije prošlo
Ponovno djeca možemo biti, vrijeme je došlo

Onom Božanskom u nama život je svet
Nek' prolaze izgubljeni, nek' vrti se svijet

Autor: Darko Balaš

Hoćemo li?....

Hoćemo li neznanog ostaviti neka leži na cesti?
I pustiti neka zgažen sam putuje dalje
Ili ćemo stati, pomoći, plakati, kraj njega sjesti
Prošaptati tiho neka se ne boji, kako nas anđeo šalje

Hoćemo li jednostavno okrenuti glavu?
I nastaviti dalje jer nas neka obveza čeka
Ili ćemo pružiti ruku, pokazati tvorcu kako je bio u pravu
Kad kao produžetak sebe, stvarao je čovjeka

Hoćemo li ostati hladni za sve one koji pate?
Izgovorom kako niti nama nije puno bolje
Ili ćemo dopustiti samilosti i dobroti neka se vrate
Shvatiti, kako je za to potrebno samo malo volje

Hoćemo li jednom biti sestre i braća?
Koji poštuju druge, pomažu kad nevolja stigne
Ili ćemo i dalje dopustiti nek' onaj najslabiji plaća
Gurnuti ga nogom, umjesto pomoći neka se digne

Hoćemo li napokon odlučiti voljeti sebe i ljude?
Ili ostati prazne ljušture, što jedne drugima sude

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 9....

Vatre! Vatre na dalekim vrhuncima brda koja su okovala dolinu i malo jezero u zamku bez izlaza. Krijesnice koje navješćuju promjenu dok se poigravaju narandžastim odsjajem nasuprot potpuno tamnom nebu koje su zastrli nevidljivi oblaci. I obrisi ljudi i konja, nepomičnih, gotovo groteksno mirnih u krugovima svjetlosti koji bezglavo plešu oko ognjeva. I sve je mirno, onaj tren kada sve zastane nabijeno elektricitetom očekivanja, poput pume koja se kreće laganim korakom prije munjevitog napada, poput predaha kada zemlja duboko udahne, očekujući iznenadni udar oluje. Brda su puna neprirodne tišine, čak su i rijetke, noćne ptice potpuno utihnule.
A ti čuješ bilo svoje vlastite duše kako bubnja cijelim tvojim bićem! Neprijatelj je svuda uokolo ratniče! Još samo koji minut pod zastavama što se vijore na nevidljivim krilima vjetra i cijelo okruženje eksplodirat će urlicima, njiskom konja i borbenim pokličima koji odjekuju planinama u noći. Čekaš taj trenutak, jednom kada akcija krene, više nećeš razmišljati o posljedicama, već ćeš samo djelovati, precizno i točno, kao što to rade svi ratnici od postanka vremena. Isto je tako i u životu. Većina ljudi potroši život u napetom očekivanju, bojeći se što donosi slijedeći minut. Zaboravljaju sada, u konstantnom razmišljanju o neizvjesnoj budućnosti koju većina smatra neprijateljem, tajnovitim i beskrajno opasnim. Neprijateljem koji u većini slučajeva niti ne postoji. Možda su i tvoji neprijatelji rijetki, uvećani do čudovišnih razmjera dalekim odsjajem vatri i tako bliskim pipcima ledenog straha što ti klizi niz kičmu. O da, dobro ga znaš, oduvijek je tu kada treba krenuti u nepoznato, uvijek se prikrade kada nečemu što ne poznaš i ne možeš kontrolirati predaš svu svoju pozornost. Poput metalnog okova, čini ti preteškim svaki novi korak ka promjeni.
Udahni duboko, kao što to čini i zemlja pred oluju i odbaci ledene okove straha daleko u ponor svoje vlastite slabosti. Vrlo dobro znaš kako se i neprijatelj boji, jer ubojito je oružje ratnika s dušom, a njegov mač od svjetlosti ne boji se niti jedne tmine. Isto kao i dan, noć je tvoja prijateljica, samo trenutno odsustvo svjetla koje će zorom nestati. Isto kao i nepotrebni strah u trenutku kada krene akcija. Vatre se sad čine smješnima, a neprijatelji kao da oklijevaju držeći se što bliže njihovoj toplini i sigurnosti. Iznenada, svjetlost munje zabila se u tminu oblaka i rascijepila ih na malene otočiće mraka koji bježe pred nadolazećom plimom energije. Zajedno s odjekom što je pobjednički zatutnjio nadjačavajući pucketanja vatri i zavladao brdima, kiša se sručila u slapovima koje je iznjedrilo samo nebo. Pogasila je vatre kao bezopasne ugarke koji pokušavaju trajati još malo. Neprijatelji su nestali pod maglenim plaštem pljuska života.
I treba tako! Ništa ne može stajati na putevima istine kada ratnik s dušom posegne za njom. Istine kako je nepobjediv!

Autor: Darko Balaš

U orlovu gnijezdu....

Kralj na nebu, svjedok vremena
Daleko, iznad prljavih bara
Slobodan, bez uzda i bremena
Sam svojim krilima vjetrove stvara

Ništa ne uzmiče tom pogledu s visine
Nit prolazne sudbine priječe mu let
Kad se iznad svih malenih vine
Spozna koliko život je predivan i svet

Tad, zaorit će se krik što i zvijezde ga čuju
Monumentalan, zapis davnina
Orlovi jedino prostranstva štuju
Dok kraljuju, prelijepi, iznad najviših planina

Ja putujem s njim, ćutim kako prepreka nema
I znam, letom moćnim dohvatit ću zvijezdu
Ne bojim se, čak i kad oluja se sprema
Siguran sam gore, daleko, u orlovu gnijezdu

Autor: Darko Balaš

Na put...na put!

Na put.. na put, preko sumnji i straha
Gotovo nije dok u tijelu je daha
Vrhovi su visoki jedino u nama
Prije rađanja, pred zoru, najgušća je tama

Tvoj san te zove: "Odluči se, kreni!"
Sve što želiš skriveno je u meni
Na put..na put, jer život je putovanje
Zaslužuješ vrhove i ništa manje

Možda se staza gubi u daljini
Daljina je lažna, s očiju koprenu skini
Uporni stižu do samog kraja svijeta
Pozdravljaju vjetar, oluja im ne smeta

Svi smo mi rođeni za nebeske visine
Svatko tko posegne, svoju zvijezdu skine
Život bez misije je život bez cilja
Ono u što vjerujemo, naša je zbilja

I zato kreni, bio crven, bijel, crn ili žut
Tvoja te sudbina čeka, na put...na put!

Autor: Darko Balaš

Nek' teku ceste...

 

 

Jurimo, pitam se: "U susret čemu"?
Svatko u srcu nosi dilemu
Stati na tren, il' k beskraju poći?
Hoće li nam životi u jurnjavi proći?

Nek' teku ceste, i bez nas to mogu
Putniče stani, odmori umornu nogu
Okreni se, shvati, život je izvan utabane staze
Tu te ne pretječu bezumni, ne žure, ne gaze

Nek' svi koji žele hitaju daljini
Ti svrati pored puta, čist zrak osjeti, fini
I udahni svježinu duboko u pluća
Cesta je zakrčena, prljava i vruća

Laganim korakom ususret sudbini kreni
Netko se rađa, netko umire, a netko ženi
Duboko unutra znaj, svi oni mogu bez tebe
Bezumne se jurnjave čuvaj, misli na sebe

Autor: Darko Balaš

Začin svim jelima...

Hipotetična situacija. Zamislite dvojicu profesionalaca kuhinje na samo za njih organiziranom natjecanju u visoko-profesionalnom odmjeravanju snaga, sa sucima beskrajno istančana ukusa koji na nepcima osjećaju svaki promil viška ili manjka nekog od ključnih sastojaka, koji sa nevjerojatnom preciznošću mogu utvrditi kemijske elemente namirnica i što je najvažnije, svi, naravno, imaju različite ukuse. Teška publika, zar ne? Neopterećeni zahtjevnošću situacije, dvojica starih majstora sklona svakoj vrsti izazova, potpuno uvjereni u svoje vješine iskovane u tisućama znojnih sati u vrelini kuhinje, s stotinama recepata koje bi vam mogli napamet izrecitirati iznenada probuđeni u gluho doba noći, hrabro se bacaju na posao. Vještine su im slične, uvjeti za rad potpuno jednaki, a sastojci koje moraju upotrijebiti u ovom virtualnom obračunu strogo su i nadgledano istovrsni. Nema reakcije znojnih dlanova potaknute neiskusnim, neistreniranim umovima, ruke su sigurne i precizno brze u baratanju posuđem i hranom, pokreti tijela rapsodija su okretnosti i snalažljivosti. U maniri vrhunskih umjetnika zadatak završavaju na vrijeme, a aranžman zgotovljenih jela mogao bi krasiti naslovnu stranicu priznatih, svjetskih časopisa. Ipak, pobjeđuje samo jedan.
Znate li odgovor zašto? On je upotrijebio začin svim jelima. Ljubav. Čovjek iznad svega voli svoj posao, pristupa mu kao najdražem partneru i prijatelju, životnom saputniku bez kojega bi sve drugo potpuno izgubilo smisao. Svaki zamah žlicom, svaki pomno odabrani sastojak, slijevaju se u savršenu formu protkanu emocijama i rezultiraju neupitnom pobjedom. Sve što je zasnovano na strahu u konačnici neumitno propada, dok energija koju generira ljubav svladava i naizgled neslomljive prepreke.
Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je razlog tisućama sati provedenih u istraživanju i učenju, na njenim krilima leži osmijeh i u situacijama neugodnih konflikata na predugim sastancima, ona premošćuje ponor između tupog očaja još jednog izgubljenog posla i volje da se pokuša ponovo. Ljubav prema onome što radimo, najjači je osobni motivator svih nas, koji će zakonom svemirske sigurnosti neizostavno biti prepoznat od strane onih s kojima radimo i živimo, a oni će isključivo u tom slučaju pronaći snagu učiniti djela koja nadilaze njihove vlastite mogućnosti. Tako se rađaju vrhunski rezultati. Sve drugo samo je šarena laža i loš nadomjestak iskonske motivacije. Izmislili smo tisuću recepata za uspješnost, analizirali i nadograđivali milijune rješenja za milijune različitih situacija, razbijali glave pokušavajući predvijeti sve nepredvidljive događaje, a odgovor na bilo koji problem oduvijek je bio vjerni pratitelj naših srca, tako lak i uvijek tako nedostižan u kaosu izgubljenosti koja je danas pečat naših osobnih i poslovnih života.
I kao što bi rekao nesretno preminuli vođa glasovite liverpool-ske skupine The Beatles, legendarni John Lenon: "All you need is love!"

Autor: Darko Balaš

Neprilagođeni....

Još uvijek postoje heroji, vitezovi i magija. Oni su tu, skriveni u našim srcima, zakopala ih je lavina bešćutnosti kojom nas zasipaju svakoga dana. Neprilagođeni. Tko ne zadovolji ukuse mase, biva odbačen poput nepotrebne krpe i mora se skrivati u vlastitm hodnicima usamljenosti. Zašto? Je li loš čovjek? Je li čudovište koje noćima opsjeda postelje mladih dama i u mračnom kutku prljave ulice strpljivo čeka neopreznu žrtvu? Ne, samo je drukčiji od drugih. Ne uklapa se u statističke podatke u koje nas pokušavaju sve zajedno ukalupiti ne bi li postali brojevi s kojima je lakše računati, oduzimati, zbrajati, množiti nas ili depopulirati i dijeliti. Odvojiti žito od kukolja, ili kukolj od žita. Poput Spartanaca bacati niz litice sve one koji su imali tu nesreću roditi se drukčiji i zauvijek ih skloniti s pogleda onih koji definiraju kriterije savršenosti. Poput kulta mladosti gdje manekenka od jedva navršenih dvadeset godina glumi u promotivnom spotu za otklanjanje bora.
Neprilagođeni. Svi oni na koje civilizacija može uprijeti svojim nemilosrdnim prstom i proglasiti ih nepoželjnima. O ne, heroji nisu nestali, oni su baš ti neprilagođeni koji odbacuju kriterije koje su nametnuli drugi i slijede glas duboko unutra koji im precizno poput radara govori kojim putem krenuti. Oni odbacuju kakofoniju medija, mišljenja, mudraca, knjiga, hipnotičkih kutija televizora i slušaju sebe, onog čovjeka koji je još uvijek tu, negdje duboko unutra. I slijede riječi Martina Luthera Kinga koje pozivaju na sanjanje o boljem svijetu, svijetu u kojem svi imamo jednake šanse. Biti ljudi. Ne neizanteresirane i hladne mašine koje prolaze kraj čovjeka kojemu je pozlilo na ulici, ne potpuni luđaci koji povlače oružje zbog parkirališnog mjesta, ne đubrad koja nikada ne drži dvoju riječ. Biti ljudi.
U svijetu kaosa koji nas okružuje oni su heroji koji podižu svoj glas, oni su vitezovi koji će zastati pomoći onima u nevolji i poput Artura i njegovih vitezova tražiti sveti gral svoje vlastite egzistencije. Dignuti glavu prema zvijezdama i postaviti ono vječno pitanje: "Zašto sam ovdje? I kamo idem?" Jer upravo je u tim pitanjima magija života, upravo se u njima krije naša misija. Otkriti tko smo, upoznati samoga sebe i prepoznati Božju kreaciju kojoj ništa nije nemoguće.
I s ponosom ću reći: "Da, to smo mi, neprilagođeni"!

Autor: Darko Balaš

Prvi korak.....

Još samo jedan običan dan....
Jedan od onih što ništa ne daje
Ne, za onoga tko živi svoj san
U kome žudnja još uvijek traje

Svakim korakom ostvarenju je bliži
Kada se čini kako stalo je sve
Prijatelju, kao bisere svoje misli niži
Jednom, past će na plodno tle

Odbaci strah, sumnju i boli
Postani najbolja verzija sebe
Znaj, netko nevidljiv te bezuvjetno voli
Pomiče planine, samo za tebe

Svatko se sa svojom misijom rađa
I svi tražimo puteve ispunjenja
Netko je precizan, netko slabije gađa
Neka u tebi nikad ne nestane htijenja

Možemo to, postati bolji
Kad shvatimo kolika je vjere snaga
Prepreke nema našoj čeličnoj volji
Učinimo prvi korak preko kućnog praga

Autor: Darko Balaš

Budi promjena....

Ah, što ti je čovjek, krv i prašina
Naoko prazan, biološka mašina
No, mašine ne plaču, suze ne teku
Njih riječi ne bole, rane ne peku

Uče nas hladnoći, kontroli veselja
Kako trnovit je put ostvarenja želja
No, ja samo želim ljubiti i biti
Ne mogu biti što nisam, ne mogu se kriti

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu
Zapjevajmo zajedno, promijenimo planetu
Sloboda duboko iz same duše kreće
Svatko je kovač svoje vlastite sreće

Ja dižem glavu, opraštam i volim
Priznajem greške, darujem i molim
Jedan je glas, no odjekuje daleko
Ne pozna granice, putuje prijeko

Do glasova drugih, što čekaju znake
Kako bi zaorile arije, sudbonosne, jake
Čovjek je toplina, ne hladna mašina
Sazdan od svjetla, ne samo krv i prašina

Autor: Darko Balaš

Temelj ljudskog roda....

Preko polja na klasju trag jutra
Ono svrhu ima, tiho podiže glave
Priroda živi, ona ne čeka sutra
Zlaćane stabljike svaki tren slave

Sviju se vjetru, suncu uspravno streme
One jednostavno jesu, samo postoje
Ne zanimaju ih svađe nit' dileme
Za njih vrijeme ne postoji, sate ne broje

Slušaju tihu melodiju zemljane žile
Što od pamtivijeka svaki postanak nosi
Jedna uz drugu, sve su se sestrice zbile
Diveć' se zajedno jutarnjoj rosi

Sve one ne pitaju, već odavno znaju
Od korijena, do jesenjeg, rumenog ploda
Tu su da život čovjeku nanovo daju
Svjež miris kruha, temelj ljudskog roda

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 8....

Čarobne kapi jutarnje rose donose svježinu novoga dana za sve one koji duboko u biću znaju kamo krenuti. Zrak je čist i neokaljan, pun obećanja potpuno novog daha, onog koji ispuni pluća udisajem života. Tren je to potpune tišine, onaj nevjerojatni sekund ponovnog rađanja koji svi koji to osjete, proslavljaju od samog početka stvaranja. Jer sve što postoji nikada ne umire zauvijek, nikada ne nestaje, samo se smiruje do prvih zraka jutarnjeg sunca.
Zatvori oči, udahni zrak punim plućima ratniče i popuni svijest spoznajom kako i ti krećeš novom stazom koju ćeš isplesti zajedno s nevidljivim nitima sudbine. Za sada, sve što se čuje, tihi su udarci kapljica života koje napajaju tlo Božjim suzama sreće bez kojih ništa osim pustinje ne bi postojalo. Zajedno s otkucajima tvoga bila. Šuma to zna, sva bića šume to znaju i odaju počast postojanju kratkim predahom prije nego krenu svatko svojim stazama. Njima ne trebaju putokazi, njima ne trebaju savjeti i znanost, ona to jednostavno znaju. Kamo krenuti. Svakoga jutra.
Otvori oči! Čak i jato nepoznatih ptica čije obrise nazireš iznad krošnji drveća okupanog jutarnjom svjetlošću, uvijek u istom trenutku promjene smijer, bez dogovaranja i bez besciljnog traganja i buke. One znaju! Znaju kamo krenuti! I ne postavljaju pitanja zašto. One vjeruju znacima stvoritelja, one čuju tihi govor života koji prožima sve one koji ga žele čuti. Jer nitko na ovome svijetu, ali baš nitko ne ostaje sam i izgubljen. Samo ako zastane na tren, oslušne, začuje tihu pjesmu vlastitog srca i melodiju života koja uvijek govori koji je put najbolji za nas. Odvojili smo se od tišine, odvojili smo se od svojih srca i zaboravili kako je jedini putokaz koji treba slijediti onaj što je oduvijek ugrađen u nama samima. Oslušni ratniče, čuj tihu melodiju vlastitog srca i ono će te uputiti uvijek u pravom smjeru. I nemoj je nikada zaboraviti, nemoj dozvoliti da ti ju otmu isprazni zvuci bez ritma, buka i neznanje.
Iznenada, sveti tren tišine je isčeznuo i novi dan krenuo je dalje sa svojim karakterističnim zvucima. I u obližnjem selu začula se buka užurbanosti, odjeknuo je zvonak udarac čekića o nakovanj kojim kovač demonstrira svoju moć nad prirodom, začuo se plač djeteta. Buka civilizacije. Kako u njoj čuti Božju pjesmu koju svim silama želi istisnuti? Treba udahnuti duboko i pratiti znake, oni su uvijek tu, oko nas, skriveni sljepoćom naše vlastite duše. Kreni ratniče, ti znaš kako moraš pronaći put do rijeke koja će te odvesti do nekog drugog sela, neke druge stvarnosti. Jedva primjetna slomljena grančica što se njiše nošena plesom jutarnjeg povjetarca, iznenadna zraka sunca koja osvijetli gotovo nevidljiv trag srne kraj obližnjeg drveta, potmula i jedva čujna pjesma vodopada u daljini. I sve to baš u trenutku kada ti je trebao putokaz. Sinkronicitet. Znakovi stvoritelja, razasuti na putu tvoje sudbine. Samo ako naučiš gledati i čuti. I samo jedan osjećaj koji je ključ otvaranja vrata sigurnosti. Povjerenje. Jest, sve na ovome svijetu događa se s razlogom, jest, postoji nevidljiva ruka koja svojom dobrotom uvijek pokazuje u pravom smjeru baš kada je najviše trebamo. Nisi sam ratniče. Zakorači sigurno, imaj povjerenja u silu koja te vodi i pronaći ćeš rijeku koju si tražio.
Ta rijeka, tvoj je život!

Autor: Darko Balaš

Mi nismo mali....

 

Čak i najmanji može promijeniti sve
Ako vjeruje duboko u svoje sne
Nebo je uvijek na strani htijenja
Ništa sigurno nije, sve se mijenja

Zato, ustrajmo na pravom putu
Čekajmo i vjerujmo u svoju minutu
Ona će doći, nikog zaboravit neće
Sami biramo svoju stazu do sreće

Neka nas ne plaše sjene i mrak
Otvorimo srca, slušajmo, otkrijmo znak
U očima neba svi smo jednaki, isti
Ostanimo ljudi, ponosni i čisti

Nevidljiva ruka kroz magle nas vodi
Duša je beskrajna, teži slobodi
Moćna, jer potječe iz drugog svijeta
Svaka je svjetlost, dio jednoga, sveta

Stoga, nema razloga za strah
Život je čudo od kojeg zastaje dah
Mi nismo jadni, napušteni, mali
Anđeli i svemir sebe su nam dali

Autror: Darko Balaš

Pred vratima raja...

Ne, više nikada neću biti onaj stari
Otkad te odvedoše nebeski čuvari
Granice svjetova prešla si sama
Nestala je rijeka što je tekla među nama

Izgubljen, tragove tražim, al' odgovora nema
Ćutim duboko kako nevrijeme se sprema
Al' ni jedna kiša iz mene ne može te sprati
Znam, čuješ me, znam kako ćeš znati

U sebi gušim krik ljutnje na Boga
Utjehu tražim od bilo koga
I sudbinu kunem što mi te ote prerano
Vrištim unutra: "Zašto je ovo baš nama dano!"

No, podarila si zvijezdama čarobni dio svog sjaja
Pod njima, odradit ću svoje poslanje do kraja
I nositi tvoj dodir sve do posljednjeg daha
Više ničeg se ne bojim, gospodar sam straha

Svjedočit ću ljubav, jer ti si mi ju dala
Osmjehom svojim, dotaknut vječnost si znala
I znam da me pratiš na svakoj postaji puta
Uspravnim držiš mi korak, nek' nikad ne luta

Znam kako vrijeme ne teče, tamo gore, daleko
Jednom, svi moramo zakoračiti preko
Duše koje se vole, svemir zauvijek spaja
Sve je mirno, jer ti me čekaš, pred vratima raja

Autor: Darko Balaš

Tračak svjetla....

Lutamo sami kroz magleni dan
Pogledi nam zamišljeni, dah se gubi
Svatko putem drugim traži svoj san
Postoji li netko tko nas iskreno ljubi?

Možda bi se trebali u magli dotaći
Stati na tren i udahnuti duboko
Jedni druge moramo pronaći
Ugledati duše koje krije ljudsko oko

Neka nam osmijeh svjetionik bude
Tračak svjetla u magli što tišti
On otvara srca i povezuje ljude
Dok' svak' od nas samoćom vrišti

Bogatiji, korak krenut ćemo dalje
I magla više neće biti tako pusta
Kad duša duši iskrenu toplinu šalje
Težina, predat' će se, koliko god gusta

Autor: Darko Balaš

Kad se male ruke slože....

Jeste li čuli za čovjeka po imenu Imhotep? Ne, ne onaj zli čarobnjak stasa ugodna ženskim očima od 9-99 iz mlakih, ljetnjih, holywood-skih uspješnica Mumija 1-2, već persona čiji se uspješno obavljeni posao u najmanju ruku može izjednačiti s čistom, primjenjenom magijom. Tada, u sam osvit civilizacije, ljeta gospodnjeg 2686. prije Krista na ponosni tron staro-egipatskog kraljevstva i uz blagoslov boga sunca Ra zasjeo je faraon Zoser, utjelovjenje boga Horusa na zemlji i sam božansko biće, voljeni vođa i vrhovni sudac. Svidjelo se ovo njemu, ljudski ego nije niti do danas značajnije evoluirao, pa je čovjek odlučio da i nakon smrti obavlja sve ove zahtjevne funkcije i naravno, bude na raspolaganju kako svome narodu, tako i bogovima. Načinit će fantastičan pothvat! Konstruirat će građevinu koja će mu biti direktan kanal sa sazvježđima s kojih su bogovi došli u tamnim dubinama vremena i ujedno podsjetnik tisućama budućih generacija kako je njihov voljeni vođa zauvijek s njima i prati njihove živote u milenijumima koji dolaze.
Hm, grandiozna ideja još grandiozniog ega, no nimalo lak zadatak. Što mu treba? Sumerani su mu u naslijeđe ostavili način udruživanja ljudi koji danas zovemo organizacija i koja služi da bi se ostvarili pothvati koje individua nikada ne bi mogla svladati sama. Odlično, ljudi i pogrbljenih leđa nikada ne manjka, no treba mu netko na koga se može osloniti i tko će usmjeravati njegovu bogovima danu želju u smjeru realizacije. Treba mu pravi vođa čija će snalažljivost, intuicija, predanost poslu i odgovornost biti siguran temelj za ostvarenje dotad nezamisliva cilja. Tko je za to bolji nego njegov vjerni savjetnik Imhotep čija je inteligencija nadaleko poznata, a liječničke vještine legendarne?! I tako, praotac svih menadžera, vjerni savjetnik i osoba od povjerenja uspješno je zgotovila posao. Rezultat je vidljiv i danas kao što to svjedoči slika objavljena ispred ovoga teksta. Rodilo se vođenje i zajedništvo u ostvarivanju ciljeva. Motiviranje ljudi zbog osvajanja visina koje sami nisu mogli niti zamisliti.
Na svu sreću, puno se toga promijenilo od razdoblja simpatičnog nam Imhotepa, motivacijske tehnike koje menadžeri danas primjenjuju u modernim organizacijama oslanjaju se na poticanje osobnosti, ne više na strahu od kazne, projekti su manje grandiozni i vremenski dohvatljiviji, leđa su uspravljenija. No, osnovni pricip ostao je isti. Kako čovjek može ostvariti djela koja nadilaze i njegove najsmjelije snove? Puno udruženih ruku i umova, ravnopravnih u iznošenju ideja i vođenih sposobnim pojedincima koji planiraju, organiziraju, vode i kontriliraju, sposobno je izgraditi piramide, istraživačke flote jedrenjaka, izgraditi utvrde i gradove, poslati čovjeka na Mjesec, učiniti računalo dostupno svakom čovjeku i izvući zemlju iz dugogodišnjeg recesijskog ponora.
Možemo li kao moderni ljudi naučiti nešto od starog, dobrog Imhotepa? Naravno, ako čovjek prvenstveno ima zadovoljavajuću količinu samopouzdanja i hrabrosti, voljan je biti uporan i predan, zna prenijeti energiju svoje karizme na najbliže suradnike i pravilno ih motivirati, niti spomenik koji će trajati tisuće godina nije nedostižan. Učenje, predanost, vjera u sebe i svoje ljude temeljne su vrline zajedništva.
Aleksandar Makedonski, legendarni, makedonski vojskovođa koji je proširio Helenizam duboko na istok i povezao nebrojene civilizacije, pod čijim je sandalama bio tada cijeli, poznati svijet i koji je tada imao samo 26 godina, rekao je :"Ništa nije nemoguće za onoga tko pokuša."

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 7...

Zbog čega postojimo i kamo idemo? Pitanje je to koje pulsira svakim srcem u potrazi za istinom i dvojba je to koju ne može ukloniti niti jedna zabluda ili prevara svijeta zaborava koji su potiho, ali vrlo lukavo prevukli preko naših spuštenih očiju. Uvijek u žurbi, uvijek u potrazi za ispunjenjem ili nekom obvezom, zaboravili smo tko smo to mi doista i oči nam više ne traže zvjezdano nebo kako bi mu se jednostavno divjeli što je tu, što postoji, već tragaju za koracima sreće koji se uvijek gube negdje u tmini. Hladna je ta tmina ratniče, hladna je jer nosi zaborav na misiju zbog koje si stvoren. Pozivaju te kako bi se zaustavio, zabavljaju te kako bi zaboravio i prijete ti kako bi se predao strahu. Strahu koji je okovao sve one koji su zaboravili i pognuli glave.
Ne postavljaj pitanja, ne prosuđuj, ne razmišljaj svojim umom, već slijepo slijedi tuđe putokaze, osuđuj bez dokaza i nemaj vremena za razmišljanje. Ionako ne možeš ništa promijeniti. Možda i ne možeš promijeniti svijet, ali možeš promijeniti samoga sebe, odbaciti koprenu magle neznanja i pozvati druge ratnike neka ti se pridruže na trnovitom putu. I bit će Vas sve više, jer jednom, kada se pokrene mali kamenčić lavine, ona će se pretvoriti u plimu svjetlosti koja će zapljusnuti cijeli svijet. I napokon donijeti istinu. Kako smo svi mi ratnici s dušom, svi stvoreni sa istom željom duboko zakopanom ispod naslaga zaborava. Ugledati svjetlost! U svakom dijelu dana i noći, u svakoj grančici drveta, u igri djeteta i na kraju, u kutku oka svakog čovjeka.Jer niti jedno oko nije tamno, ono će uvijek tragati i za najmanjom česticom svjetlosti, čak i kada toga nismo niti svjesni.
Mi nismo izgubljeni, jer svjetlo ne može biti izgubljeno, ono je bljesnulo na samom početku stvaranja i razlilo se milijardama kilometara prostora i završilo svoj put u svakoj duši. Baš u toj duši za koju tvrde kako ne postoji, kako je izmišljotina čovjekovog straha od smrti i težnje ka besmrtnosti. Strah i samo strah, uvijek strah kako bi zaboravili, kako bi se predali, kako bi prestali tragati za istinom. Istinom kako smo svjetlo stvoreno za osvjetljavanje puta svima onima koji su zalutali, svjetlo koje štiti toplinu zagrljaja, svjetlo koje razara sve tmine neznanja. Pogledaj u svako oko čovjeka na kojeg naiđeš ratniče, ugledat ćeš tamo odraz svog vlastitog svjetla i prepoznati prijatelja, sestru i brata. Svi potječemo sa jednog te istog izvora ljubavi.
A kada naiđeš na tminu, izvuci mač od ljubavi i sasjeci je u korijenu nevjerojatnom snagom oprosta i pomozi onom koji traga neka pronađe samoga sebe. Tu je on, nije nestao, jednostavno se prepustio i zaboravio. Tako ćeš pronaći i samoga sebe, jer je jedina iskrena radost u darivanju, jedina iskrena sreća u buđenju svjetlosti. Znaju to svi, negdje duboko u kutcima svojih vlastitih srca.
Podigni ruke visoko, otrgni pogled od tla, podigni glavu ka nebeskom svodu i ugledat ćeš nebeski izvor života. I krikni glasno neka te čuju svi oni koji traže, neka se odjek tvog glasa stopi sa svjetlošću buđenja novog jutra. Ono je tu, samo jedno dizanje glave daleko!

Autor: Darko Balaš

Staza k vječnosti...

Protekle su godine stazama od slutnji
Poneke u radosti, a poneke u ljutnji
Jer čovjek je ptica što k vječnosti leti
Ponekad uz pjesmu, ponekad u sjeti

No, staza ne čeka nikog, putuje u sutra
Kroz magle i svjetlost, kroz noći i jutra
Sve putnike sudbe uvijek naprijed nosi
Ponekad tiho, ponekad s vjetrom u kosi

Možda se sretnemo jednom, na putu
Stvorimo zauvijek koje trajat će minutu
Stazi to ne smeta, ona kroti vrijeme
Ne brinu je sreće, ne skreću dileme

Zato, drug mi budi, suputnik i nada
Nek' staza odmiče, zaustavimo sada
Jednom, kad lutanja napokon nas spoje
Ljepše je k vječnosti krenuti u dvoje

Autor: Darko Balaš

Istina....

O Bože, zar se tako živjeti može?
Dok se lovci iz zasjeda množe
Gule nas i trgaju do gole kože

Čovjek čovjeku vuk biva
Što se to u praznim dušama zbiva?
Je li nam sudbina za to kriva?

Pustili smo neka se ljubavi smiju
Jedno od drugog srca se kriju
Istjerali smo lane, a pustili liju

Mi više ne želimo tako
Sloboda se ne predaje lako
Ustani sine, oče, djede i bako

Svi zajedno kažimo: "Dosta!"
Bilo je previše duhovnog posta
Iz srca izbacimo nezvanog gosta

Moramo sami nanovo otkriti lane
Ukloniti tminu, razvedriti dane
Neka kaos jednom i zauvijek stane

Mi možemo, samo dignimo glave
Dopustimo neka se ljubavi slave
Odbacimo laži i živimo istine prave

Autor: Darko Balaš

Nema kraja....

Ne, za nas nikada nema kraja
Malen je korak do zvjezdanog sjaja
On je već tu, u čaroliji oka
Odraz je duše što je svemire duboka

Od samog postanka ona milenije broji
Rađa se i umire, al' zauvijek postoji
To je ono Božansko u nama
Što seže u nebo i sve strahove slama

To je glas koji tiho šapuće: "Kreni"
Ostavi zaborav i uvijek vrati se k meni
Zajedno ćemo svladati obzore daljina
Vodi nas sila stvaranja, čarobna, fina

Ne, za nas nikada nema kraja
Duša nas zauvijek s izvorom spaja
Okrenimo se unutra, povjerujmo sebi
Naš put je svrha, kako nikad prestao ne bi

Sretan je onaj koji vjeruje svojoj duši
Za njega zapreke nema, sve zablude ruši

Auitor: Darko Balaš

Stari ljubavnici...

Uvijek, sa zemlje samo k nebu stremi
Za beskrajne staze se spremi
Život od kolijevke do svjetla korača
Izmjenjuju se poljupci i udari mača

Od zvijezda i prašine stvoreni
Duša nam u nebu, u zemlji korijeni
Jedno i drugo u dodir ljubavni se sreli
Jedino tako smo potpuni, cijeli

Podigni glavu, tamo je tvoj put
Kad padneš; digni se, ne budi ljut
Uvijek će se nebo i zemlja sastati u tebi
Ti ljubavnici stari, bez kojih te ni bilo ne bi

Čovječe, znaš li koliko vrijediš?
Il' zablude izgubljenih slijediš?
Nikada nećeš znati ako su ti istinu skrili
I nebo i zemlja oduvijek jedno su bili

Autor: Darko Balaš

Vrba....

Na obali rijeke vrba svila je grane
Krhka i lijepa, svakog mami nek' stane
I pomisli: "Kako je mudro ovo drvo"
Kraj izvora života uvijek najbliže, prvo

Par koraka dalje snažni hrast cvijeta
Gordošću svojom gleda sve strane svijeta
Ponosan, neuništiv, otima sunčeve zrake
Grane su mu moćne, visoke i jake

Nježna ga vrba zavodi ljepotom
Prepušta visine, kontrolu nad životom
Ona sluša priče što šapuće joj rijeka
I dobro i zlo, uvijek spremno čeka

Ponosni je hrast siguran u sebe
Od promjena i vjetra srce ga ne zebe
Ne boji se oblaka što najavljuju kiše
Njegov cilj je nebo, sve više i više

Zajedno su začuli moćni krik oluje
Orkanske vjetrove, snažne riječne struje
Vrba se povila, pleše s vjetrom, živi
Hrast jauče i škripi, stablo mu se krivi

San o visinama oluja iz korijena isčupa
Skrši krute grane, strgne cvijet iz pupa
U tren gordog hrasta nikad više nije
Dok vrba rijeku ljubi, prelijepa ko' prije

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 6...

Svanulo je novo jutro. Oluja je napokon izbacila sav svoj bijes i svu svoju snagu, te očistila zemlju uvijek iznova, natopila je životom i omogućila rast nove klice postojanja. Još je pokoja kap tražila svoj put, nježno milujući granu drveta u ljubavnom skladu starom tisćljećima, od kada je priroda odlučila roditi sve što postoji. Niti njen put nije bio uzalud, jer svaka kap ima svoju svrhu u stvaranju novog života. I niti jedna nije višak. Prohladno je i dah ti se kondenzira u koprenu magle koja nestaje zajedno s tvojim bijesom u dalekim krošnjama drveća.
Mir se vratio, sklad zasvirao svoju melodiju i prelijepi cvrkut ptica pozdravljao je rađanje još jednog, novog dana. Tako je to ratniče. Izmjena bijesa i nježnosti, izmjena srdžbe i ljubavi, izmjena olujne noći i sudbonosnog dana punog nade. Kao niti kap koja se miluje s granom drveta, tako ni ti nisi suvišan u čudesnoj igri postojanja, jer, u suprotnom, ne bi bio niti stvoren. Isto tako, ne bi bio stvoren niti jedan čovjek na tvom putu, niti jedan izazov, niti jedna prepreka koja se katkada čini nepremostivom.
Znaš to, osjetiš moć rađanja u svakom dijelu svog tijela, koje je spremno za novu bitku, novi izazov, koji ćeš svladati kao i sve druge. Jer oni nisu ništa drugo, do test tvoje zakletve i odlučnosti kako ćeš služiti ljubavi. Kao i sve drugo što postoji. Sada, pri svjetlosti dana, tvoj put je jasniji nego ikada prije; donijeti riječ istine iznova i iznova, odmoriti kada ti nestane snage, a nakon toga ponovno se podignuti poput feniksa od vatre i donijeti plamen radosti svakoj duši koju dotakneš. Iznova i iznova, u ciklusu koji traje zauvijek, jednako svrhovit kao i sve što je stvoreno oko tebe. Ratnici s dušom postoje s razlogom, postoje zato što trebaju postojati.
I dok se pramenovi svjetlosti nezaustavljivo probijaju kroz krošnje i nježno dotiču vrhove tvojih čizama, pozivaju te na korak dalje.
Uvijek dalje, uvijek ka ljubavi...

Autor: Darko Balaš