Podigni glavu ratniče, omiriši život, udahni vrelo tkivo svemira u pluća, onako kako to ne može nitko drugi. Osjeti duboko niz žile energiju kako kola nošena adrenalinom, spremi se na skok vjere kada se to čini potpuno nemogućim. Svima drugima, ne tebi. Nikada ne tebi. Rođen si za to, sazdan od zvjezdanog materijala, iskovan na samim počecima postojanja s jedim jedinim ciljem. Ljubav.
Ona nema zapreka, ona pronalazi put skriven neznanjem, ona pobjeđuje vrijeme i briše tminu svih nemira. Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je vizionar koji može predvidjeti budućnost nostradamovom preciznošću, ona ne može izgubiti. Jer ništa osim nje niti ne postoji. Samo zabluda da je nestala, samo prevara da je nemoguća. A ti jesi ljubav. U svakom otkucaju srca, u svakom pritajenom dahu prije skoka, u svakoj misli koja te dovela baš tu gdje si trebao biti. Pred skok vjere. Znaš, razumiješ, osjećaš duboko u napetim nogama koliki su zastali upravo tu, ostali zamrznuti u dvojbama baš jedan korak od onoga što su iskreno željeli. I umrli, ostali poluživi. Njihove duhovne, nevidljive, no gotovo fizički stvarne ruke pružaju svoje izgubljene prste kroz kolektivnu svijest što se nakupljala tisućljećima kroz milijarde odustajanja i ogorčenja i pozivaju te natrag, natrag na mirenje sa sudbinom. Prepusti se, odustani, neki vrhovi doista su predaleki za osvajanje, neke obale zauvijek će ostati nedohvatljive. Žamore, šume nemirom, ometaju ti skok baš zato što, negdje duboko unutra, znaju da su ga i oni mogli učiniti. I ostati živi, preskočiti ponore straha i krenuti dalje stazom svjetlosti.
Nema neosvojivog vrha, nema predaleke obale, samo iluzija da ne postoje, stvorena lažnim zavaravanjem u pokušaju racionalizacije odustajanja. Zato, udahni još jednom duboko, slušaj podržavajuće otkucaje vlastite duše koja ne priznaje neslobodu, utkaj ljubav i vjeru u svaki atom tijela koji pulsira jedino nadom.
I skoči. Skoči ka svjetlosti.
Ona nema zapreka, ona pronalazi put skriven neznanjem, ona pobjeđuje vrijeme i briše tminu svih nemira. Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je vizionar koji može predvidjeti budućnost nostradamovom preciznošću, ona ne može izgubiti. Jer ništa osim nje niti ne postoji. Samo zabluda da je nestala, samo prevara da je nemoguća. A ti jesi ljubav. U svakom otkucaju srca, u svakom pritajenom dahu prije skoka, u svakoj misli koja te dovela baš tu gdje si trebao biti. Pred skok vjere. Znaš, razumiješ, osjećaš duboko u napetim nogama koliki su zastali upravo tu, ostali zamrznuti u dvojbama baš jedan korak od onoga što su iskreno željeli. I umrli, ostali poluživi. Njihove duhovne, nevidljive, no gotovo fizički stvarne ruke pružaju svoje izgubljene prste kroz kolektivnu svijest što se nakupljala tisućljećima kroz milijarde odustajanja i ogorčenja i pozivaju te natrag, natrag na mirenje sa sudbinom. Prepusti se, odustani, neki vrhovi doista su predaleki za osvajanje, neke obale zauvijek će ostati nedohvatljive. Žamore, šume nemirom, ometaju ti skok baš zato što, negdje duboko unutra, znaju da su ga i oni mogli učiniti. I ostati živi, preskočiti ponore straha i krenuti dalje stazom svjetlosti.
Nema neosvojivog vrha, nema predaleke obale, samo iluzija da ne postoje, stvorena lažnim zavaravanjem u pokušaju racionalizacije odustajanja. Zato, udahni još jednom duboko, slušaj podržavajuće otkucaje vlastite duše koja ne priznaje neslobodu, utkaj ljubav i vjeru u svaki atom tijela koji pulsira jedino nadom.
I skoči. Skoči ka svjetlosti.
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar