Ratnik s dušom 3

Podigni glavu ratniče, omiriši život, udahni vrelo tkivo svemira u pluća, onako kako to ne može nitko drugi. Osjeti duboko niz žile energiju kako kola nošena adrenalinom, spremi se na skok vjere kada se to čini potpuno nemogućim. Svima drugima, ne tebi. Nikada ne tebi. Rođen si za to, sazdan od zvjezdanog materijala, iskovan na samim počecima postojanja s jedim jedinim ciljem. Ljubav. 
Ona nema zapreka, ona pronalazi put skriven neznanjem, ona pobjeđuje vrijeme i briše tminu svih nemira. Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je vizionar koji može predvidjeti budućnost nostradamovom preciznošću, ona ne može izgubiti. Jer ništa osim nje niti ne postoji. Samo zabluda da je nestala, samo prevara da je nemoguća. A ti jesi ljubav. U svakom otkucaju srca, u svakom pritajenom dahu prije skoka, u svakoj misli koja te dovela baš tu gdje si trebao biti. Pred skok vjere. Znaš, razumiješ, osjećaš duboko u napetim nogama koliki su zastali upravo tu, ostali zamrznuti u dvojbama baš jedan korak od onoga što su iskreno željeli. I umrli, ostali poluživi. Njihove duhovne, nevidljive, no gotovo fizički stvarne ruke pružaju svoje izgubljene prste kroz kolektivnu svijest što se nakupljala tisućljećima kroz milijarde odustajanja i ogorčenja i pozivaju te natrag, natrag na mirenje sa sudbinom. Prepusti se, odustani, neki vrhovi doista su predaleki za osvajanje, neke obale zauvijek će ostati nedohvatljive. Žamore, šume nemirom, ometaju ti skok baš zato što, negdje duboko unutra, znaju da su ga i oni mogli učiniti. I ostati živi, preskočiti ponore straha i krenuti dalje stazom svjetlosti. 
Nema neosvojivog vrha, nema predaleke obale, samo iluzija da ne postoje, stvorena lažnim zavaravanjem u pokušaju racionalizacije odustajanja. Zato, udahni još jednom duboko, slušaj podržavajuće otkucaje vlastite duše koja ne priznaje neslobodu, utkaj ljubav i vjeru u svaki atom tijela koji pulsira jedino nadom. 
I skoči. Skoči ka svjetlosti.

Autor: Darko Balaš

Ratnik s dušom 2

Ne znaju oni, da , ne znaju ratniče, od kuda dolazi ta tvoja mirnoća kojom mačeve neprijatelja pretvaraš u otupljene oštrice bez opasnosti. Kupio si ju, platio razočarenjem, iskovao je u kovačnicama izdaje. Tisuću puta stajao sam pod kišama boli, lutao stazama bez putokaza uvijek u potrazi za samim sobom. Nisu razumjeli, nisu vidjeli da se do pobjede dolazi jedino porazom. Izgubio si sve i pronašao sebe, onog kojeg si odavno zametnuo negdje na tuđim bojištima. Bježe, oni bježe od svoje vlastite samoće, ne znajući da im jedino ona može donijeti ono za čim čeznu i što bezuspješno traže kroz lažnu naklonost drugih. Mir. A ti si ga pronašao, negdje na kraju svih lutanja, negdje na kraju svih potraga, kada si odustao i vratio se unutra. I pobijedio. Svaki promašaj bio je putokaz, svaki pogrešni korak smjernica koja te vodila natrag k samome sebi. 

Sada, u tvojim očima punim mudrosti pronalaze jedino svoj vlastiti odraz zagrljen dubinom spoznaje. Spoznaje o tome da ne postoji ništa drugo osim refleksije. Negdje, duboku na rubu obzorja duše, svjesni su činjenice da u biti i oni u svim drugim očima traže svoje. I ne pronalaze ih, jer ih i ne mogu pronaći ako ne pogledaju natrag, unutra. Jedino refleksiju. 

Traže odgovore, traže puteve, pitaju te za pravi smjer, pokušavaju tvojim riječima ispuniti prazinu. Ti im govoriš da je praznina nastala zato što je nisu ispunili sobom, zato što se nisu vratili tamo odakle su i krenuli. Ne čuju te, ne žele vjerovati da je sve tako jednostavno, boje se svoga vlastitog ja. Jedino je Ja mir, jedino je Ja dubina, jedino je Ja svjetlost. Neprolazan, vječan i savršen, stvoren da bude, stvoren za spoznaju. I stvoren za pobjedu. Jer porazi ne postoje. Samo tragovi koji vode natrag. 

Natrag unutra.

Autor: Darko Balaš