Nada...

Kada odu svi putevima vlastitog života i kada se čini da olovni oblaci tmaste slutnje zaklanjaju svaki slijedeći korak što ga kročimo kroz izazove koji vrebaju nemirom iza svake stranputice što nam je pod umorne noge podmeće strah kulture koja nas je iskovala, okrećemo se svakoj slamci spasa i pokušavamo je zadržati u zgrčenim prstima utrnulim od unutarnje borbe. Potreban nam je tada spasonosni tekst s nečijim iskustvom u svladavanju zagonetki egzistencije, tražimo izlaz u mudrostima nestalih civilizacija i nekoliko sekundi olakšanja u porukama koje je napisao netko drugi, u drugo vrijeme, u drugim okolnostima i u drugom životu. Bilo što, bilo kakva poruka nekoga drugog, bio on visikocijenjeni mudrac, učitelj, po društvenim normama prihvaćen uspješan čovjek ili bio on tajnoviti mistik što nekim nadnaravnim čulom, stranim i čarobnim nama, otkriva tajne zapisane u skrivenim odajama sudbine, dobro je došla u kupovanju još nekoliko dodatnih trenutaka vremena u prebacivanju odgovornosti za vlastite probleme na nešto vanjsko, nešto nedohvatljivo što nije podložno našem utjecaju. Bijeg je to od samoga sebe, traženje je to utočišta u varljivim obećanjima svijeta za koje je potrebno uvijek još nešto da bi se čudesnim efektom aladinove svjetiljke ostvarila, evo, već samo iza još jedne potrage. Tražimo spas, tražimo ispunjenje kroz molitve upućene ljudima i kroz ponizno obraćanje nadnaravnom entitetu kako god ga zvali i na koji ga god način obožavali. I potraga se nastavlja unedogled. A sa svakom novom potragom sve smo izgubljeniji i sve udaljeniji od iskonskog osjećaja negdje duboko u duši da smo ovdje došli sa svrhom i razlogom koji se sada čini skrivenijim nego ikada prije. Nakon toga dolazi letargija, odustajanje i pomirdba s lažima u koje smo sami sebe, preciznim goebbels-ovskim ponavljanjem, uvjerili da su istina. Tada, preostaje nam još jedino ono iskonsko oružje koje smo dobili samim rođenjem kada smo nejaki i nezaštićeni prvi put zaplakali u prvom šoku suočavanja s realnošću i uprli sve što imamo u dozivanje pomoći majke s nadom da će na kraju, sve biti u redu. Naravno, to oružje bila je nada, nešto što se ne da objasniti nikakvim znanstvenim eksperimentom, niti se može izmjeriti preciznim, labaratorijskim pokusom. Ne može se ona uništiti hladnim odbijanjem partnera, ne da se ona otkloniti gubitkom materijalne sigurnosti u bilo kojem njenom obliku, čak se ne može ograditi i ubiti bodljikavom žicom koncentracijskih logora smrti. U najdubljem mraku izgubljenosti, unatoč svim izgledima za propast, nebeska svjetlost nade zabit će se neslomljivom oštricom volje u tminu i blještat će božanskom svjetlošću života kada sva druga svjetla nestanu. Jer, nitko u znanom svemiru ne može nam oduzeti nadu, nitko je ne može izbrisati iz nas čak ni pod prijetnjom eliminacije. Zašto? Jer nada je spoznaja da smo biće ljubavi, biće kreator stvoreno na lik onoga koji je s nadom u dobro eksplodirao ljubavlju i stvorio sve što postoji. On nam je ulio ovaj impuls da nas vodi kroz sve prepreke i sva bolovanja, on nam u svakom trenutku šapuće :"ništa nije nemoguće za onoga koji vjeruje" ugrađujući svoje monumentalne riječi u osjećaj nade koja kao prkos ispunjava naše biće kada se sve čini izgubljenim. Nedajte da nada umre u vama, zapravo možete je samo na trenutak zaboraviti, jer će se ona uvijek pojaviti poput pustinjskog cvijeta koji pomalja svoju glavicu ljepote nakon pješčane oluje i zauvijek proslavlja postojanje. Jer nada to i jest. Sam život.  

Autor: Darko Balaš