O sreći....

 

 

Kuda god krenuli, koje god utočište potražili, na smaragdnim obalama havajskih žalova, u stihovima pjesama koje volimo, na beskrajnim stranicama knjiga koje nas teleportiraju na nedodirljive obale bajki, u blistavim, neonski osvjetljenim uredima moderne tehnologije ili na zelenom travnjaku, uredno pokošenom ispred obiteljske kućice u ulici cvijeća iz koje odjekuje smijeh našeg partnera i zdrave, prekrasne djece kako nam to Amerikanci već pedeset godina sublimalnim porukama marketinga usađuju u univerzalnu ideju sreće, nikada , ali nikada nećemo moći pobjeći od samih sebe. Tražimo sreću u diplomi fakulteta kojom smo dokazali vlastitu intelektualnu zrelost i svoju spremnost da iz čudesne vreće materijalnog svijeta zagrabimo poveću količinu igračaka za koju mislimo da će nas učiniti vrijednijim od druge djece koja se igraju zajedno s nama u zabavnom parku koji nazivamo planet "Zemlja". Nalazimo vlastito ispunjenje u laskavim riječima pohvale ljudi do kojih nam je stalo, po onoj narodnoj: "nisu važne riječi već onaj koji nam ih je uputio", gradimo svoju predodžbu o beskrajnom zadovoljstvu kroz naklonost suprotnog spola, uživamo u broju obožavatelja koji frenetičnom odanošću veličaju naše intelektualne, umjetničke ili znanstvene radove, maštamo o glamuru crvenih tepiha na kojem blješte blicevi foto aparata čiji objektivi su rezervirani samo za nas i pokušavamo kroz pripadnost drugima ostvariti svoju vlastitu predodžbu o sreći. I u toj utrci zaboravljamo jednostavnu činjenicu da kada, u nekom slučaju, sve ovo nestane u prevrtljivim igrama života, ostajemo u ogoljenim ruševinama svog vlastitog uma koji uvijek treba neku novu usporedbu i neki novi stimulans da bi opravdao svoju vlastitu funkciju kreatora dobrog raspoloženja i ispunjenja. Tada dolazi gorčina, tada dolazi otrežnjenje i bijes razmaženog djeteta kojemu su oteli igračke baš kada ih je s ponosom pokazivao svim, zavidnim članovima zabavnog parka. I dolazi usamljenost, rupa duboko iznutra koju smo pokušavali začepiti svim vanjskim simbolima uspjeha i sreće, čini se dublja nego ikada prije. Naše moderne hipnotičke kutijice u obliku hd televizora, internet, glamur i trendovi to nam nikada nisu rekli, smatramo ih prevrtljivim lažljivcima kojima nikada više nećemo vjerovati i postajemo oprezni, kako mi to nazivamo "iskusni", a u stvari gubimo oduševljenje i avanturistički duh koji nas treba pratiti kroz čudesno putovanje koje se zove život. Tada napokon razumijemo i napokon se sjećamo onoga što smo trebali znati na samom početku utrke od rođenja do smrti. Sreća koja je generirana vanjskim okolnostima, ma što te okolnosti bile, uvijek će imati tendenciju da nam izmakne tlo pod nogama, jedina sreća na koju se sa sigurnošću možemo osloniti je ona koja dolazi iznutra. Sreća sobom, sreća da smo to što jesmo, što god to što jesmo bilo. U tom slučaju, gdje god pošli, uvijek ćemo sreću nositi sa sobom.

Autor: Darko Balaš