Postoji jedno mjesto na kojem su sva čuda moguća i
koje nosimo utkano, duboko u sebi kao najveće blago za kojim tragaju svi oni
koji putuju stazama života još od točke kada je sve krenulo. Mjesto je to koje
ruši katkad neumoljive okove realnosti što se poput preteškog plašta straha
ovija oko naših srca u kakofoniji mišljenja, savjeta, primjedbi i analiza
kojima nas poput plime očaja zapljuskuju oni koji su odustali. A duboko u srcu
znaju odgovor iako su ga prepustili varljivom zagrljaju zaborava. Mjesto je to
drevne magije, oaza je to ljepote u koju svraćaju svi oni koji nisu pokleknuli
i u čijim očima i dalje gori iskra neugasivog odsaja zvijezda tako čarobnih u
svojoj postojanosti, neprolaznosti i nepomućenosti prolaznošću i strahom.
Zovu ih sanjari. Da, to su oni koji su skicirali slike iz mašte u zadnjoj školskoj klupi dok ih je stroga učiteljica opominjala i vraćala iz odsutnosti na sat matematike, da to su oni koji su pjevali svoje pjesme izvrćući rime poznatih balada, da to su oni koji su u mislima plesali s jednorozima i vilenjacima. I da, to su oni koji nikada nisu zastranili u primamljivu fatamorganu odrastanja. Oni znaju, isto tako kao i drugi koji su napustili oazu jednom davno i
prepustili se racionalnosti i razočarenju, oni posjeduju kartu koja vodi do
skrivenih vrata tog mjesta koje postoji s unutarnje strane aladinove svjetiljke
čuda. To mjesto naši su snovi i pružit će nam utočište kada god ih se sjetimo,
pa makar to bilo i samim krajičkom ruba svjesnosti jer snovi nikada ne umiru.
Tamo, iza duge koju smo svi jednom vidjeli i kasnije je pustili da izblijedi
pod sitnim ali upornim kapljicama ozbiljnosti kojom smo okruženi, snovi nas i dalje čekaju da ih
ostvarimo čarobnim štapićem volje i vjerovanja. I uvijek će biti tu, jer su
sazdani od nas samih, jer su jezik ljubavne pjesme koju smo sami sebi nekad
potiho pjevušili kada smo se usudili koračati putem zvjezdanog sjaja. I zato sanjajmo,
lagane su to note koje tvore zadivljujuću simfoniju stvaranja. Stvaranja nas
samih.........
Autor: Darko Balaš
Zovu ih sanjari. Da, to su oni koji su skicirali slike iz mašte u zadnjoj školskoj klupi dok ih je stroga učiteljica opominjala i vraćala iz odsutnosti na sat matematike, da to su oni koji su pjevali svoje pjesme izvrćući rime poznatih balada, da to su oni koji su u mislima plesali s jednorozima i vilenjacima. I da, to su oni koji nikada nisu zastranili u primamljivu fatamorganu odrastanja. Oni znaju, isto tako kao i drugi koji su napustili oazu jednom davno i prepustili se racionalnosti i razočarenju, oni posjeduju kartu koja vodi do skrivenih vrata tog mjesta koje postoji s unutarnje strane aladinove svjetiljke čuda. To mjesto naši su snovi i pružit će nam utočište kada god ih se sjetimo, pa makar to bilo i samim krajičkom ruba svjesnosti jer snovi nikada ne umiru. Tamo, iza duge koju smo svi jednom vidjeli i kasnije je pustili da izblijedi pod sitnim ali upornim kapljicama ozbiljnosti kojom smo okruženi, snovi nas i dalje čekaju da ih ostvarimo čarobnim štapićem volje i vjerovanja. I uvijek će biti tu, jer su sazdani od nas samih, jer su jezik ljubavne pjesme koju smo sami sebi nekad potiho pjevušili kada smo se usudili koračati putem zvjezdanog sjaja. I zato sanjajmo, lagane su to note koje tvore zadivljujuću simfoniju stvaranja. Stvaranja nas samih.........
Autor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar