Ja volim svoju bol.....

"Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge
i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol."
Ivan Cankar

Uvijek, ali baš uvijek pokušavamo pobjeći ili poreći bol i tugu koje katkada poput plime i oseke zamjene mjesta s radošću i oduševljenjem na tako promjenjljivim žalovima naših srca. No, potisnuta bol, koju tako vješto skrivamo u svakom susretu sa poznanicima i samim sobom kada nikada nećemo sami priznati da ona stanuje u nama u kratkom odgovoru: Dobro sam" na ono vječno pitanje: "Kako si", skuplja se u nama poput taloga još žive, vulkanske lave koja će prije ili kasnije raznijeti krhke blokade kontrole i nezaustavljivo poteći na površinu u kovitlacu rušenja svega pred sobom jer je poput ranjene zvjeri predugo držana u kavezu potiskivanja. Shvatimo, uspostavimo ravnotežu gledajući prirodu kako to ona čini u konstantnoj i prelijepoj izmjeni godišnjih doba od kojih je svako potpuno različito; s proljetnim buđenjem, ljetnjim sazrijevanjem i jesenjim ubiranjem plodova. No, tu su i ledeni, melankolični snjegovi zime kada sve potpuno miruje i uzimajući predah od utrke stvaranja tone u naizgled sive i neizmjerne magle bez ikakvog traga života. No baš tu, u tim maglama koje se tiho povlače nad snježnom bjelinom koja je prekrila dotad živopisni vrt prirode u milijardama boja pojavnosti, u tišini klija zametak novog cvijeta koji će nas oduševiti svojom ljepotom kada se otkrije svjetu prizvan napolje prvim zracima novog sunca. Isto tako, nakon beživotnog, nemilosrdnog vjetra koji raznosi i premješta sitne kristale pjeska pod nepodnošljivim dnevnim svjetlom pustinje i spaljuje sve na što naleti u užarenoj pećnici vreline, nakon zalaska sunca sve se potiho smiruje i život, neuništiv, skrivajući se do tada u sigurnoj  hladi podzemlja neumitno pomalja svoja bića na površinu i nastavlja svoj kontinuitet, uvijek i uvijek iznova. Proljeće ne osuđuje zimu što postoji, niti pustinjska noć proklinje postojanje njenog opozita dana. Oni jednostavno jesu, oni se savršenom preciznošću izmjenjuju u ritmu koji vodi monumentalna inteligencija stvoritelja bez osude i bez prikrivanja egzistencije onog drugog. Jer, sami i bez ogledala suprotnosti, nikada ne bi doista mogli razumjeti svu nevjerojatnu ljepotu koju međusobno dijele igrajući igru promjene kroz bešumni tijek milenija još tamo od skrivenih daljina samih početaka evolucije. 

Stoga, iskoristimo našu bol i tugu kao kamen temeljac rađanja unaprijeđenog, jačeg i mudrijeg sebe prihvaćajući jednostavnu činjenicu da su oni samo prirodan slijed svijesti kojom putuje k ravnoteži i pokušajmo kroz njih stvoriti novu klicu ideja, radosti i oduševljena koje nas čekaju kada prođe vrijeme povučenosti. Tek kada osjećamo tugu i bol, bilo to zbog gubitka, neostvarenog sna, vlastite pogreške ili odbacivanja, to je trenutak kada se okrećemo sebi, to je mikroskop kojim pretražujemo najsitnije djeliće vlastitog srca u potrazi za odgovorima i znakovima koji će nas uputiti k proljeću. To je doba kada nastaju ljubavne pjesme koje će pamtiti generacije, to je iskra nadahnuća koja je stvorila neprolazna umjetnička djela slikarstva i kiparstva još od vremena prapovijesti. Priznajmo sebi vlastitu bol i vlastiti tugu, doživimo ih kao zimske snjegove u čijim ćemo bjelinama zastati na tren i konačno upitati same sebe kako se probiti dalje kroz preteški nanos razočarenja i dohvatiti sigurnu toplinu doma. Zato i jesu tu, isto kao i sve drugo oni su nam dani s razlogom da bi postavljali pitanja koja nas vode k odgovorima, oni su one točke u kojima napokon kažemo dosta i počinjemo potragu za samim sobom. Nećemo ih iskoristiti lažnim skrivanjem u uvijek namještenim obrascima maski koje želimo da vide drugi dok se naše biće trga od nanesenog bola i nećemo shvatiti ciklus života dok ih skrivamo od samih sebe u vječnoj i grčevitoj borbi njihovog nepriznavanja. A imamo i nevjerojatno oružje koje nam je podareno stvaranjem i koje će nam olakšati ovaj neumitni period egzistencije. To je iskrena, savršeno nježna kap ljudske suze koja će kliznuti niz lice reflektirajući sobom nebesku svjetlost zvijezda koje se odražavaju u njenoj ljepoti. I dok ostavlja vlažni trag tuge na izbočini obraza, ona sobom odnosi svu težinu nakupljene borbe i ogorčenja pretvarajući se u tekućinu životnog olakšanja koje će dotaknuti svaku dušu. A nama će donijeti mir. Onaj veličanstveni mir u kojem će se roditi nova nada i u kojem će blijesnuti neugasiva žar nove ideje. Tek tada, ponovno ćemo stvarati, ponovno ćemo se buditi u nekim sretnijim zorama. Kada bolje razmislim o svemu, ja volim svoju bol......

Autor: Darko Balaš