Per aspera ad astra

27.2.1967. bio je značajan datum u ljudskom nastojanju širenja granica svoje spoznaje na skoro neposredno okruženje u tamnim prostranstvima svemira. Bile su to godine dotad neuporedivog, beskompromisnog natjecanja u utrci istraživanja okolnog nam bezzračnog prostora između američke administracije i tadašnjeg drugog diva na svjetskoj, političkoj pozornici, sada nepostojećeg i dezintegriranog kolosa komunističke orijentacije; bivšeg Sovjetskog Saveza. Konkurencija i prestiž tjerali su oba sustava na naprezanje do samih materijalnih i psiholoških limita sve u želji osiguranja mjesta u analima planetarne povijesti. Naravno, ovo natjecanje imalo je i svoje žrtve. Bila je to tročlana posada Apollo-a 1 koja je u strašnom požaru kabine žrtvovala najvrijedniji dar svemira; vlastiti život. Ovo nije zaustavilo ljudsko nastojanje u istraživanju, analizi i otkrivanju dotad neobjašnjivih tajni prirode koja pred najznačajniju ljudsku karakteristiku, a ona je svakako istraživačka znatiželja, postavlja iznova i iznova, nove i nove izazove. Dotaknuti zvijezde, prići bliže, otkriti neznano, konstantni je put promjene kojim kročimo kao svaka neovisna individua i kao svaka stvorena organizacija koja bi trebala pomagati pojedincu da bude više od svojih ograničavajućih mogućnosti. Taj put je težak i posut neizbrojivim zaprekama. Kako piše na memorijalnoj ploči u sjećanje na tročlanu posadu Apollo-a 1 i kako govori mudra latinska izreka rimskog državnika, filozofa i pisca Seneke: "PER ASPERA AD ASTRA" ili prevedeno i prilagođeno na naš jezik: "Preko trnja do zvijezda", upornost na kraju mora rezultirati smanjenjem broja tih zapreka. U svijetu u kojem živimo, a kojeg definiraju trendovi globalizacije, sveopće nesigurnosti i zbunjenosti, izazovi pred kojima stojimo u našim organizacijama problemi su stvaranja radnih sredina s mogućnošću odgovora na nepoznanice koje okolina gotovo u dnevnom ritmu postavlja na apsolutno, svakom koraku. Kaotične izmjene ponude i potražnje, stres i konstantni pritisak užurbanosti prilagodbe novim, svakodnevnim trendovima na tržištu zahtijevaju nevjerojatnu koordinaciju svakog člana organizacije i postavljaju multiplicirani osjećaj odgovornosti na ljude zadužene za njihovo vođenje. Konflikti i nezadovoljstvo redovita su pojava, a obje te značajke znatno utječu na našu sposobnost normalnog funkcioniranja kako u radnim, tako i u privatnim segmentima života. Ponekad se gotovo čini da se sve oko nas neumitno raspada pod naletom nesigurnosti bilo kakvog objektivnog planiranja i bilo kakve svrsishodne reakcije. Budućnost nikada nije bila ovakvog intenziteta nepredvidljivosti. Kao i uvijek, povijest kao učiteljica života nudi nam zadovoljavajuće odgovore. Sjetimo se svih žrtava napretka, svih utrošenih sati, energije i entuzijazma u otkrivanju i djelića odgovora koji će objasniti naše mjesto pod zvijezdama. Strah od nepoznatog sasvim je normalna pojava, no možemo ga svladati i ići dalje bez obzira na težinu zapreka koje nam se čine nepremostivim. To moramo učiniti zajedno, sada kao nikada prije, surađujući, dijeljeći spoznaje i uvažavajući jedni druge bez obzira na položaj na hijerarhijskoj ljestvici kako društva tako i poslovnih organizacija. Naša potraga mora se okrenuti ovaj put prema unutra, otkriti ljudsku toplinu i podršku koja je oduvijek u nama i koja čeka negdje u našim srcima, zaboravljena i sama. Otklonimo beznađe i letargiju, uvažavajmo jedni druge i dijelimo s oduševljenjem ideje svakog pojedinca. Energija za pobjede, entuzijazam i zanos nisu nestali, njih ništa ne može uništiti. Uvažavajući i poštujući druge još ćemo više pridonijeti razvoju razumijevanja i tolerancije koji jedini rađaju podršku tako potrebnu u egzistenciji konstantne napetosti. Ovaj izazov nije nimalo lak, najveća njegova komponenta je svladavanje tvrđave straha koju nazivamo ego i koji u svojoj beznadnoj nesigurnosti posvuda stvara vanjske i unutarnje neprijatelje. Hoćemo li odustati, pokleknuti na putu evolucije i međusobno podići zidove neznanja ovisi isključivo o nama i o našoj spremnosti da se otvorimo prema drugima. Svaki put posut je trnjem no, ako podignemo glave pognute teretom sumnje, otuđenosti i bijesa, daleko tamo u visini ugledat ćemo neugasivi sjaj zvijezda.

Autor: Darko Balaš 

Kairos - Božje vrijeme

Najmlađi zeusov sin Kairos, bog trenutka, oduvijek je u mitovima i umovima starih Grka držao u ruci božansku vagu i strpljivo motrio kada će ona doći u ravnotežu i označiti onaj presudni moment, onaj posebni treptaj vremena kada će se zvijezde posložiti za sreću. Znao je za to Periklo kada je birao pravo vrijeme da se obrati okupljenoj gomili roditelja demokracije na atenskoj Agori i nagovori ih na još jedan napor u dugogodišnjem, iscrpljujućem ratu protiv najelitnije vojske onog vremena, ljudskih mašina iz Sparte, znao je za to Churchil kada je izgovarao riječi koje su zaljuljale u ekstazi porobljenu Europu i dale još jednu nadu onima koji su ustali protiv eltnih, nacističkih postrojbi, znao je za to veliki Gandi kada je pozivao na pasivni otpor protiv nevjerojatno moćne, britanske imperije. Za svaki veliki uspijeh, za svaku riječ koju će pamtiti naraštaji, za svaki presudan događaj u ljudskom životu postoji pravi trenutak kada se svemir posloži u ravnotežu i otvori vrata među dimenzijama u ostvarenju čuda. Kairos. Božanski trenutak, kako su ga nazvali stari Grci pokušavajući svojom nevjerojatnom logikom i psihologijom opisati svaku pojavu koja ih okružuje i stvoriti kolijevku znanja čija smo djeca i mi sami. Za sve, ali apsolutno za sve u životu postoji božanski trenutak kada realnost, pritisci i ograničenja materijalnog svijeta nestaju, ustupajući mjesto onom iskonskom osjećaju u nama koji tiho šapuće: "Da, sada je pravo vrijeme za to, da, to je ono što si tako dugo čekao i prizivao beskrajnim monolozima sebi u tihim satima besanih noći, da, sada dolazi ostvarenje onog plamena neprolazne želje koja ti gori cijelim bićem toliko dugo da se ugradila u sam DNK svake tvoje stanice postajući njen integralni dio." I naš neprolazni Ja tada emitira izvornu radost, poput nezaustavljive plime ushićenja preplavljujući sve zamke analitičkog uma koji se opire svojim igrama zaštite Ega, briše bujicom spoznaje sav nakupljeni teret dugih očekivanja i razočarenja, a naše biće postaje pulsirajući magnet svjetlosti što se u prelijepom spektru prepoznavanja razlijeva čitavim svemirom i čini vlati trave zelenijim nego što su ikada bile, svaki, pa i najmanji miris intenzivnijim, svaki zvuk tada je nota savršene melodije koja kao da je potekla iz srca genijalne mozartove simfonije br. 40. Lica ljudi ozaruju se pastelnim portretima osmjeha kao da su nanešeni neprolaznim potezima leonardove renesansne ruke, a prostor postaje savršena pozornica naše unutarnje predstave čija praizvedba oduševljava svojom savršenošću čak i onoga tko misli da ne razumije stvaralačke poteze umjetnosti. I tada, svemir pleše energijom kreacije koju svako srce pozdravlja izvornim prepoznavanjem bez i jedne izgovorene riječi. O da, svi smo mi imali takve trenutke Kairosa, kada je vaga svemira napokon bila u ravnoteži brišući stvarnost okusom prvog poljupca, čineći svaki korak uzbudljivom avanturom kada smo kretali na putovanje u krajeve koje smo do tada čeznutljivo utiskivali u svoj um sa šarenih stranica turističkih časopisa, ostavljajući nas u začuđenoj nevjerici kada smo upoznali osobu po prvi put i imali osjećaj da ju nekako, u dubini srca, znamo cijeli život. To su trenutci koje nosimo u sebi poput beskrajno vrijedne niske bisera koja svojim nebeskim sjajem svladava svaki tamni i dosadni talog svakodnevnice. No, mali zeusov sin Kairos u vječnoj je žurbi na svojim tajnovitim putevima i već slijedećeg trena otplesat će negdje u daljinu ako ga ne prepoznamo i ne zgrabimo svojom dušom u proslavi otvaranja. I ostavit će nas zakinute, korak do vrata ostvarenja naših najdubljih želja., poput nesretnog dječaka koji naslanja svoje čeznutljivo lice na zamamljivo providni ali neprelazni izlog trgovine sa slatkišima. Ključevi koji će u potpunosti otvoriti vrata želji, raznijeti na komadiće dotad nepremostivo staklo trgovine i natjerati varljivu vagu u nestašnim, kairosovim rukama da zauzme položaj ravnoteže nazivaju se zahvalnost i vjera. Zahvalnost za svaki tren spoznaje i dara koji nam stvoritelj manifestira u realnosti našeg uma i vjera da se svaki događaj u  životu zbiva baš u trenu koji je najpovoljniji za naš osobni razvoj. I ova dva ključa treba strpljivo i uporno nositi u džepovima naše svijesti uvijek spremne da otvore te monumentalne dveri oduševljenja koje čekaju na nas kada shvatimo da je pravo vrijeme. Ono će neumitno doći, ono će se materijalizirati ljepotom kada ostvarimo u sebi ravnotežu između misli i emocija i djelujemo skladno i bez obaziranja na sve iluzije i izazove koji nam stoje na putu. Ispunimo biće energijom pozitvnog očekivanja i nek svaka naša misao pjeva ariju proslave božanskog trenutka koji je tu, evo sada boravi u nama. I gle, zeusov sin prilazi nam s osmijehom dok nižemo još jedan biser na našoj nisci u vječnom plesu između želje i ostvarenja. Svemir je posložio vagu materijalizacije, u pravo vrijeme, u božanskom trenutku. Kairos.
http://www.youtube.com/watch?v=JTc1mDieQI8

Autor: Darko Balaš

Brod ljubavi koji čovjekom se zove...

  Što je čovijek nego brod ljubavi stvoren za putovanje tajnovitim oceanima kreacije koji se otkrivaju pred našim očima u trenutku kada ih napokon otvorimo i bez straha se zaputimo u nepoznato. Nikada ljepota jednog broda ne može biti shvaćena u svojoj svojoj monumentalnosti ako njegova jedra ostanu skupljena u sigurnoj luci prosječnosti. Doista, sigurni lukobrani zaštite skrit će brod od vjetrova i oluja koje sobom nosi svako putovanje. No, u toj luci, neće biti niti ushićenja otkrivanja niti zadovoljstva spoznaje. Jer, brod je stvoren za plovidu; samo kada se zaputi na tajnovite pučine koje sobom nose izazovi otkrit će nove obale uspijeha i sresti druge brodove koje nikada ne bi ugledao u luci. Katkad, strahovite oluje straha i predrasuda lomit će njegova jedra energije i bacati ga na mora razočarenja izgubljenosti. No tada, nakon orkanskih vjetrova koji su i pored sve svoje snage samo prolazna igra uma, ukazat će se bonaca sigurnosti i obzor će poprimiti nevjerojatnu ljepotu beskonačnosti jer brod ispunjava svrhu zbog koje je i sazdan. Putovati, putovati, putovati. Istraživati nove oceane i nove obale. Sve predivne predjele i brodove koje nikada ne bi uočio kroz suženi vidokrug luke. Dragi prijatelji, dragi putnici, želim Vam široko podignuta jedra i mirne oceane obasjane mjesečinom istraživačke znatiželje koja će Vam biti sigurna vodilja na beskrajno fantastičnom putovanju koje nazivamo život. Naš brod svjetlosti upravljan je kako jedrima, tako i kormilom.

Energija, ono što je neprolazno u nama, ono što niti jedan orkan ljudske gluposti i nerazumijevanja ne može skrenuti s puta manifestacije u realnosti uvijek je presudna snaga vjetra koja puni naša jedra i potiskuje brod svijesti na svako putovanje koje odaberemo. I niti jedna udaljenost nije nedohvatljiva i niti jedan cilj ne može ostati neotkriven. Jer, mi smo sami pogonsko gorivo tog vjetra i neuništiva prirodna sila, samoobnavljajuća u svakom osmjehu, svakom dodiru punom topline i u svakoj rječi zahvalnosti i poticaja koje uputimo nakratko svakom brodu koji nas susretne na oceanu svijesti, plovi jedno vrijeme uporedo s nama, a kasnije se otisne na neke druge struje osnažen i prelijep za spoznaju da nije sam na pučini, da jedino putovanjem i susretima može uočiti svu svoju nevjerojatnu snagu i pronaći ono za čim traga. Obale ispunjenja. Katkad, brodovi koji se suretnu na valovima nošeni snagom vlastitih energija prepoznaju jedni druge kao prelijepi odraz istih jedara, istih savršenih linija palube i sličnih navigacijskih karata putovanja koje su zacrtane i prije samog stvaranja broda i udruženi stvore neuništivu armadu koja će pronaći put iz guste magle osamljenosti i zajedno zaobići opasne hridine sumnji i zabluda. Ovakvi brodovi pronalaze skrivene otoke vječnosti jer imaju istog kormilara. Taj kormilar, iskonski mornar svjetlosti kojemu niti jedan ocean nije tajna, a niti jedna obala ostvarenja predaleka, naziva se ljubav. On će sigurnom rukom spoznaje usmjeriti energiju jedara uvijek u smjeru koji je najpovoljniji i koji će svako putovanje učiniti neponovljivim zadovoljstvom i svaku plovidbu začiniti egzotičnim okusom avanture. Ovako zajedno, udruženi istom energijom i istim kormilarem brodovi ispunjavaju temeljni cilj postavljen iz bića stvoritelja još dok je kreirao sve prelijepe oceane svemira u dalekim praskozorjima stvaranja. Voljeti.

A svega toga ne bi bilo da su brodovi ostali u lukama, sputani na privezištima čeličnim okovima straha.

Imati i nemati, priča o tome kako sam dobio na lotu 3

Zadnji dio priče.Nikada, ali nikada ne zaboravimo tko smo. Komadić zvijezde koju je kreator smjestio u svako od naših srca.

Upravo u vrijeme otvaranja unutarnjih očiju koje gledaju preko ograničenja realnosti i materije, igrao sam loto 7-39 uvijek uplaćujući isti listić s istim brojevima, naravno bez uspjeha. Ta odiseja trajala je već dvije godine bez ikakve naznake da bi mogao ugledati spasonosne obale Itake jer ih zapljuskuje plima svih onih koji traže matrijalnu sigurnost novca koji je krajnji cilj ovog putovanja punog razočaranja i troglavih aždaja neuspijeha. Shvatio sam da je čudesno kormilo broda moje spoznaje u dosadnim rukama strpljenja i upornosti. Zaboga, niti jedna knjiga samopomoći i drevnih mudrosti ne kazuje da je krhka nit zadovoljstva životom pod stalnim udarima dosadnih, repetitivnih zamki običnog dana ispunjenog događajima i ljudima koji su daleko od nadahnuća, potonuli u sivilo običnog preživljavanja. Moje visoko podignute zastave želje i spoznaje sukobljavale su se uvijek sa istim zidovima tvrđave koja se naziva Ego. Tvrđave koja je sazdana na temeljima straha uvijek u pokušaju da te zarobi i učini dijelom mase. Jedina oružja koja mogu srušiti visoke kule neznanja i nevjerice iznova su i iznova strpljenje i upornost u zadržavanju osjećaja divljenja prema svemu onome što je sastavni dio putovanja k svjetlosti znanja. Iz dana u dan, iz događaja u događaj, uporno sam zadržavao duboki unutarnji osjećaj da je moj dobitak na lotu činjenica koja samo čeka svoju potvrdu i manifestaciju u realnosti. Sa svakim izvlačenjem, sa svakim promašajem i razočarenjem rasla je čudesna snaga očekivanja koja mi je strujala tijelom poput neuništive energije koju sam mogao osjetiti u svakoj stanici organizma, svjesnom emitiranju želje koja ne može biti ne ispunjena. Strpljenje, upornost, i činjenica u mom umu. JA dobijam na lotu. Sva moja pozornost, a moć pozornosti usmjerava događaje kao i same čestice koje sačinjavaju svemir, bila je usmjerena k malenom, šarenom listiću koji je postao moj suputnik i već se isprao provlačenjem kroz mašinu za očitavanje dobitaka. Desetinu puta rekli su mi da ostavim svog prijatelja, da ga zamjenim novim jer je nevažan, jer je obični, mali listić za loto bez ikakvog značenja. No, ja nisam popuštao, stvari u svojoj esenciji jesu život i mi smo ti koji ih oživljavaju davajući im pozornost i ljubav. Moj prijatelj i ja putnici smo na stazi uspjeha. Uvijek s tom istom senzacijom očekivanja koju sam projicirao u svakom dahu, svakom razgovoru i svakom susretu, ostao sam vjeran svom nerazdvojnom drugu do samoga kraja. To stanje svijesti o sigurnom dobitku dovelo me je u studio hrvatske televizije gdje sam sudjelovao u "Milijunašu", na polje prvog sučeljavanja u emisiji "Najslabija karika" i u druge nagradne igre koje su mi samo potvrdile, iako su bile bezuspješne, da je usmjeravanje svijesti jedini siguran put k cilju koji sam odabrao. Prošlo je šest mjeseci. 

To jutro, kada je izvučen serijski broj mog prijatelja za mene to nije bilo nikakvo iznenađenje, već samo divljenje čudesnoj materijalizaciji moje želje koja je postala ČINJENICA još davno prije u samom središtu mog bića. Suze, krupne kapi oduševljenja moje pobjede i manifestacije tvrdnje da je sve Moguće, a koju sam uporno ponavljao svakom koga sam sreo, slijevale su se niz moje lice, svaka od njih kamen temeljac oduševljenja životom; tom magijskom, fenomenalnom kreacijom nastalom u čudesnoj tvornici igračaka koju nazivamo svemir. I svi smo plakali od sreće, moj otac kojeg sam prvog nazvao i koji mi je rekao: "Sine, znao sam", moja majka koja djeli putovanje s nama uvijek tako dobra, tiha i s podrškom za sva bića ovog svijeta, mojim najbližim prijateljima. Šalio sam se tada rječima velikog Gaja Julija Cezara; Veni, vidi, vici. Dođoh, vidjeh, pobijedih. Sve drugo bilo je kao u snu. Moj ponovni odlazak u studio hrvatske televizije gdje se kuglica na bubnju zaustavila na sto tisuća kuna, moj povratak kući i nezaboravni osjećaj brojenja novca koji sam materijalizirao. Misija je ispunjena! Moj prijatelj i ja dokopali smo se nekada dalekih obala koje nazivaju čudom. U tom trenutku počeo je i moj put buđenja k istini. No, to je tema za neku drugu priču............
 Dobitak pogledajte na:
https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=888NVWTXsng

Autor: Darko Balaš

Imati i nemati, priča o tome kako sam dobio na lotu 2

Drugi dio priče..

Ništa nije nemoguće. Znam, govorile su o tome knjige Paula Cuelha, Jamesa Readfielda, Nealea Donalda Walscha, Deepaka Chopre, Dana Millmana, A.P. Kezelea i svih onih koji su otvorili oči za nešto više od realnosti koja se čini kruto postavljenom sa svim svojim zakonitostima, vjerojatnostima i vječnom igrom skrivanja puta k nečem iskonskom, skrivenom duboko u meni. Zapravo, oduvijek je tu, iza koprene obmane stajalo to moje neprolazno JA sputano sumnjom društva, odgojem, pravilima socijalizacije i strahom, strahom koji generacijama govori kako se ponašati i u što vjerovati. Odlučio sam ga odbaciti, strah je tu da bi mi oduzeo moć, snagu koja mi je darovana rođenjem da slobodno pustim svoj glas i radujem se životu. Životu bez maski koje svi izgradimo u pokušaju zaštite Ega koji je ništa drugo nego samo odgovor našeg uma na postavljena pravila igre koju su prozvali uspjeh u društvu, tradicija, norme, zakonitosti. Iluzija, mađioničarski trik za skrivanje istine. Sada sam znao o čemu govore autori knjiga o duhovnosti, realnost je iluzija, jednostavna manifestacija mene samog u procesu buđenja za istinu. Istinu da postaješ ono u što vjeruješ i da možeš imati ono u što vjeruješ. Nekako, upravo u to vrijeme buđenja, saznao sam da su kvantni fizičari otkrili da se elektroni čudno ponašaju kada se projiciraju na podlogu u ovisnosti o prisutnosti promatrača. Kada je čovjek prisutan eksperimentu, projekcija elektrona na podlozi na koju su ispaljeni ima pravilnu formu, dok u slučaju da on nije nazočan, elektroni imaju nepravilan raspored. Čekaj, pa same elmentarne častice od koji je sazdan materijalni svemir drukčije se ponašaju kada je na njih skrenuta pozornost promatrača. Ja UTJEČEM na elektrone kada im darujem svoju pozornost. Ja samom svojom NAMJEROM oblikujem realnost koja se manifestira oko mene. Moja misao energetski je val koja usmjerava elementarne čestice materijalnog u smjeru mog odabira? Gospode bože! Pa zar nije sve što je čovjek izgradio jednom bila samo misao koja se NAMJEROM manifestirala u realnosti? Znanost i vjera nisu ništa drugo nego dva puta koja vode potpuno istom ishodu. Ja svojom NAMJEROM kreiram događaje, ljude, stvari i svoju sudbinu. Zašto da budem samo promatrač, zašto ne postanem kreator? Ja ZNAM. K vragu, ako je sve to istina, zašto onda mogu prizvati i kreirati male, svakodnevne stvari poput novog računala koje sam želio, a ne mogu realizirati nešto veće kao što je dobitak na lotu za koji mi svi opetovano ponavljaju da je nemoguće? Kako to već na putu buđenja biva, učitelj se uvijek pojavljuje kada je učenik spreman. Upravo tada, čuo sam priču o 99 majmuna, davno bjaše pa nisam siguran da li ću je ispričati potpuno točno. Uglavnom, znanstvenicu su na jednom malom otoku provodili eksperiment među lokalnom populacijom majmuna učeći ih kako da kamenom razbijaju kokosov orah da bi što brže došli do njegove slatke unutrašnjosti. Majmuni su brzo učili i vrlo brzo usvojili ovu, novu metodu za osiguravanje svoje prehrane na lakši način. Išlo je to tako do 99. majmuna. Tada, na začuđenost znanstvenika, SVI majmuni na otoku počeli su razbijati kokosove orahe kamenjem. I ne samo oni, već i majmuni u krugu od dvadeset kilometara na samoj obali! Vijest je prenešena, misao je prenešena bez fizičkog kontakta. Sve misli koje nose energiju, kako onu pozitivnu, tako i onu negativnu slivaju se u prostor oko nas čineći kolektivnu svijest u koju se naš um može uključiti. I on je uključen, uronjen u oluju dominantnih vjerovanja u našoj okolini htjeli to mi ili ne. Zato svojim unutarnjim receptorima možemo osjetiti kako neka mjesta na planeti zrače potpuno drukčije, negdje veselim optimizmom, a drugdje teškom mučninom za koju niti sami ne znamo odakle dolazi. A dominantna misao oko mene je da je dobitak na lotu gotovo nemoguć. Hahahaha, potpuna iluzija pogrešnih vjerovanja koja me neće zaustaviti sada kada sam saznao istinu. Donio sam svoju NAMJERU, bez obzira na pravila, bez obzira na strah, bez obzira na kolektivnu svijest koja mi govori suprotno. Odlučio sam dobiti na lotu.

Priča će se nastaviti u trećem i zadnjem nastavku.............
 Dobitak pogledajte na:
https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=888NVWTXsng

nastavak slijedi u postu broj 3....
Autor: Darko Balaš