Snovi i sjećanja

Snovi i sjećanja. Ah, ti snovi i sjećanja. Biserje što ga život prosijava po našem putu iz nebeskog oceana želja da svojom svjetlošću dotaknu one niti slatke glazbe koje naše srce umije svirati kada je otvoreno, kada samo jedna nota osmijeha uglazbi savršenu ugodu koja nosi valove topline svuda po beskraju naših duša. Jer što je život nego film sjećanja koje sličicu po sličicu slaže taj svemirski glazbenik koji nas je stvorio da bi jednoga dana cijelu tu rolu ponijeli sa sobom na dugi put kojim svatko od nas mora jednom krenuti i ispunjen ili prazan vratiti se njemu. A ono što ćemo ponijeti čine snovi i sjećanja. I ništa više. Zato, ja odabirem sanjati i da, zato ja odabirem sjećati se čak i najmanjeg djelića želje koja je nastala duboko u duši i koja se materijalizirala u njenom dodiru i u njenim usnama koje su moje učinile žednim preslatkog daha koji ih je utrnuo od potrebe za spajanjem. Ispunjavam svaki slijedeći san tom potrebom jer ništa drugo ne može moje snove učiniti vrijednim sanjanja. O da, nosit ću to sudbinsko spajanje kao kormilo svog broda sjećanja kroz uzburkane valove sumnje i straha bez obzira na mogućnost da se taj brod nasuče na surove hridine realnosti. Jer svaki doživljeni tren koji mi se katkad činio nevažnim i običnim i svaka sekunda tog spajanja u potrebi za dubinom topline koju ćutim kao esenciju postojanja tka široko jedro mog broda koje ga nosi snagom nebeskog vjetra ljubavi u daleku luku koja će se jednom ukazati na obzorju, jednom kada stignem na mjesto iz kojega sam i krenuo na put. I tada, svoje sjećanje ponijeti ću sa sobom i priložiti ga u knjigu ljubavi stvoritelja da ga zapiše zlatnim slovima za vječnost. I reći ću bezglasno, rječima duše, zbog tog sjećanja vrijedjelo je živjeti. 

I zato, dragi moji, pozivam Vas da živite, pozivam Vas da sanjate i pozivam Vas da svoja sjećanja učinite filmom koji uvijek možete pogledati svojim unutarnjim očima sa radošću i zadovoljstvom. Sjećanje je jedino što ostaje, svaki događaj u našoj egzistenciji na ovom malenom, prelijepom i plavetnom planetu čarobnim štapićem vremena pretvara se u sjećanje i ja želim da to sjećanje bude ispunjeno ljubavlju, a ne mržnjom i nezadovoljstvom. Vjerujte mi, jedino je to bitno. I zato sanjajte svoje snove, ostvarujte ih i nemojte bježati od svojih sjećanja. Jer.........................

Oni su jedino što doista imamo, sve drugo je iluzija. Poklanjam Vam link na jednu predivnu pjesmu koja je sinoć našla sigurno utočište u luci moga srca u predivnoj izvedbi legendarnog, osječkog benda "Lavine":

Dreams to remember

Odaja tajni

Čudan je taj put sudbine, prepun skretanja koje vode u katkad nama potpuno neznanom smjeru. U trenutku kada pomislimo kako je svaki i najmanji putokaz znan našem srcu i kada ono sluti kamo će ga odvesti ples života, neki iznenadni preokret odvede ga u potpuno drugi kraj dotada neviđen i neistražen. I ponovno počinje otkrivanje, ponovno spoznavanje koliko je svaka nit našeg puta istkana čarobnim prstima stvoritelja koji spaja duše i srca koja su zauvijek mislila ostati razdvojena.
Treba obrisati s očiju prividnu koprenu površnosti i shvatiti kako svaki naš korak nije beznačajan i da uvijek vodi u smjeru koji je najbolji za naš daljnji razvoj. Svaki impuls, svaka i najmanja misao utkani su u te korake koji se katkad čine kao besciljno lutanje, no jedina je istina da su oni određeni našim najdubljim željama i najdubljim osjećajima. Jedino što ih čini nesigurnim je naša uvijek konstantna nevjera u fantastičnu kreaciju čiji smo sastavni dio i potreba za dramatizacijom jednostavne činjenice kako možemo ostvariti sve što poželimo.
Da, previše je fantastična ta istina i mi odbijamo vidjeti koliko možemo biti prelijepi i moćni baš onakvi kakvim smo stvoreni. Tisuće godina evolucije, borbe i zatvaranja očiju, čak i straha od preuzimanja odgovornosti za vlastitu sreću učinile su da se poput male djece igramo skrivanja s mogućnošću vlastitog ispunjenja i ostvarenja svih svojih snova. No, za ostvarenje baš tih snova, naših snova, mi smo i rođeni. I nizašta drugo. Samo za to. I jedini kompas koji vodi u tom smjeru naše je srce i ono nepogrešivo uvijek pokazuje u pravom smijeru, svaki put u koliziji s umom koji uvijek anlizira, procjenjuje i dovodi u sumnju. Ostavljamo kompas daleko u predsobljima dvojbi, strahova, nepovjerenja našeg uma koji je uvijek produkt okoline i tavorimo u sigurnosti neistraživanja puteva kojima smo trebali poći i samim tim umiremo. Umiremo jer se nismo usudili slijediti kompas koji nam uvijek nepogrešivo pokazuje put kroz oluju i sigurno utočište za ljubav zbog koje smo stvoreni. I na kraju, mirimo se sa mediokritetima i osrednjošću sluteći duboko u sebi kako naša misija nije ispunjena. O da, opravdavamo mi to stanje teškoćama života, ljudskom zlobom, čak i nenaklonošću proklete sudbine, no jedina je istina da smo se jednostavno bojali vjerovati kako za nas postoji ono što nam rođenjem i pripada. Sklanjamo pogled u stranu ne želeći priznati samima sebi da smo jednostavno bili kukavice. Tada, srce postaje odaja tajni u koju zakopavamo sve neostvarene snove, sve prelijepe osjećaje koje smo željeli a nismo se usudili osjećati ih i na lice navlačimo masku kao ključ koji još više zatvara našu odaju u koju više ne želimo pustiti nikoga. Naša tajna odaja prepuna je života, prepuna je nas samih, povredljivih, tako otvorenih i željnih, a u istoj mjeri i turobnih, razočaranih i povrijeđenih.
Da, napučena je ta naša skrivena prostorija svime onime što osjećamo najdublje i što sami sebi potiho šapćemo kako drugi nikada neće razumjeti. Ostajemo zauvijek skriveni, nepovrijeđeni i na kraju, nesretni. I sve zato što nismo razbili vrata te mračne odaje tajni, barem otškrinuli prozor prepun zvjezdanog sjaja, dohvatili kompas koji zauvijek boravi u njoj i sigurnim koracima zaputili se u smjeru koji pokazuje.
Jer jedino je tamo naš život, jedino na putu u kojem nas upućuje naše srce nepogrešivo vezano sa samom kreacijom stvoritelja.

Autor: Darko Balaš