Ratnik s dušom

 

 

Noć je mirisala na svježinu, osjećao je kako je sve oko njega zaspalo i tišina je zamijenila dnevnu užurbanost, provlačeći se između usnulih krošnji drveća. Tisuće zvijezda gusto rasutih pa kristalno čistom nebu nijemo su svjetlucale kao jedini svjedoci njegove staze koja je bila posuta već opalim lišćem jeseni. Mjesec je bio nestvarno velik i pun dok se presijavao srebrom u njegovim očima i tu se mješao sa vatrom koja je gorjela u njegovom pogledu. Hladnoću nije niti osjećao dok je plamen strujio svakim njegovim korakom koji ga je čvrstom odlučnošću vodio sve dalje niz šumski puteljak što se gubio u daljini. Bešumno, poput divlje mačke spremne za napad, klizio je kroz noć onim laganim pokretima punim energije koji već u slijedećem trenutku mogu eksplodirati u smrtonosno brzu akciju. 

Samo on i noć, samo njegovo ja i cilj kojemu je krenuo. I ništa drugo ne postoji, čak niti kratki dah koji se gubio u izmaglici što je polegla pod stablima čineći se nestvarnom dok se u pjenastim oblacima kovitlala polutminom. Mač je stegnuo u desnoj ruci i osjećao ga je kao produžetak svoje vlastite duše dok je punina njegove drške činila stisak šake čvršćim nego ikada prije. U šumu ga je iz grada protjeralo nerazumijevanje, strah onih koji ne vide, onaj uvijek prisutni ubod mržnje prema svima koji su drukčiji. Još jedna staza i još jedna šuma, nakon još jednog grada prepunog praznine ljudskog straha od nepoznatog. Negdje u dubini srca slutio je da i ovaj put završava u nekom novom gradu, među nekim novim borbama koje će morati voditi u ime cilja koji slijedi još od svog prvog daha. Donijeti svijetlost u svaki kutak koji je prekriven tmastim plaštom neznanja. Mač koji drži u ruci naziva se ljubav, a sve staze kojim kroči nazivaju se životom.

 I ova noć će proći, i ova šuma će nestati jer energija koja tjera njegovo tijelo naprijed stvorena je negdje u svakom srcu koje voli. Nema predaje, on je dio prirode, on je dio kreacije koju nikada nitko neće moći uništiti glupošću. Čeka ga još jedna bitka, čeka ga ispunjenje misije koju svaki njegov suborac zna još od onda kada je sve započelo. On je mora ispuniti jer je poslanje samog stvoritelja, donijeti nadu i svjetlost u svaki kutak ispunjen tminom, u svaki grad ispunjen mržnjom, u svako srce slomljeno nepravdom. U očima mu sijaju zvijezde, u ruci mu je oružje pobjede, u koraku mu je sigurnost časti. On se ne boji. 

On je Ratnik s dušom.
 
Autor: Darko Balaš

Ljubavnik 1

Srela ga je nenadano, kroz jedan običan dan ispunjen potragom za ciljem skrivenim iza mora sumnji, trčanja za najnovijom kolekcijom ljetnje odjeće Dior koja se sinoć vrtjela na televizoru i koju je krajičkom oka zapisala u memoriju kao jedinu svijetlu točku sutrašnjeg dana, u kojem ponovno mora ispunjavati očekivanja svih koje zna i ostati uvijek vedra, nasmijana i tako neprolazno svježa. Čak je i samu sebe ubijedila da je najvažnija svrha pokazati svijetu lice koje nema niti traga sumnje kada negdje iz dubine shoping centra ispunjenog lutalicama u potrazi za šarenim paketićima sreće, začuje prigušeni uzdah želje i potvrdu da sve to ima nekakvog smisla. No, i pored trenutnog zadovoljstva koje je upijala na snenim pogledima muškaraca i ljubomornom, onom kratkom pogledu žena ispunjenom nezainteresiranošću koja u sebi krije zavist, duboko unutra, gdje se nije mogla tako lako slagati, osjećala je neku tupu prazninu koju čak niti Dior ne može zauvijek ukloniti. O da, postala je ona njen trajni suputnik, samo na tren otklonjena ispraznim smijehom prijateljica u komentaru noćnog izlaska u kojem se pretvarala u neuhvatljivu princezu svakom od običnih smrtnika u zamagljenom i natiskanom kaledioskopu elitnog, noćnog bara, gdje je s pozicije predmeta nedostižne želje odbijala uvijek iste i uvijek predvidljive pokušaje lovaca da je učine vrijednim trofejom koji će pokazati svijetu. Otklanjala je gađenje slatkim okusom uvijek istog likera uvozne marke i nestajala u vlastitom svijetu magije koji je kreirala zavodljivim pokretima tijela u uskoj odjeći, potpuno sama u plesnom pokretu koji je izdvaja od uvijek tako dosadne i iste okoline. Nakon trenutnog zaborava, praznina se poput bumeranga sudbine vraćala natrag na svoje mjesto, dok je zaključavala automobil i sada laganim korakom koji nitko ne gleda, tražila kroz bljedunjavo svjetlo noćne svjetiljke put do stana u jednom od napučenih gradskih naselja. Zar je to sve? Uvijek joj je to isto pitanje poražavalo um kada je skinula šminku, osjetila na još uvijek napetoj i brižljivo održavanoj koži svilenu hladnoću noćne spavaćice i pratilo je poput neželjenog djeteta u prve valove sna. Sutra će blistati na poslu, pokazati inteligencijom, energičnošću i kulturom svu svoju unutarnju ljepotu koju nikada nitko nije u potpunosti uočio, niti doista potražio iza blješteće maske na kojoj su se zaustavljali svi interesi svijeta. I dok je spasonosni san brisao sve iluzije koje ju okružuju, negdje u dubini srca, znala je da će praznina čekati na nju, vrebajući onu jednu minutu dana kada će prestati utrka u svim neodgodivim poslovima  na uvijek popunjenom rasporedu bježanja od same sebe. Tako je bilo i tada, kada je još jedan od potpuno jednakih dana egzistencije prilazio kraju i ona svladavala ustaljenu rutu parade šoping centrom, znajući unaprijed svaku reakciju prolaznika. Bilo je nešto čudno u njegovim očima koju su svojom dubinom probijale masku zgodne, nasmijane žene ponosnog, elegantnog, ali zavodljivog hoda u visokim cipelama koje klize na crvenom tepihu želja i po prvi put poslale samom središtu uma ledeni osjećaj nesigurnosti koji ju je zakovao u mjestu. Nekako, nekim čudnim urlikom uzbune znala je da on vidi, osjetila je u napetom, doljnjem dijelu trbuha da tim očima ništa ne može ostati skriveno. Gledale su ravno u njenu prazninu i u nekom izvantjelesnom osjećaju između straha i nedokučive privlačnosti, znala je da su drukčije od svih drugih.

- Zadržati masku, zadržati masku, vrištao je njen svakodnevni oklop, dok joj je sigurnim korakom prilazio bliže, rušeći tim pogledom sve bedeme tvrđava koje je sazdala oko te tajne koju skriva od svih, tajne da se boji voljeti. Nije više bilo trgovine Dior, čak niti samog šoping centra, sve je nestalo u atavističkom strahu da je napokon prepoznana. Da, on bi ju mogao ogoljeti, on bi mogao razrušiti rutinu jednim pokretom ruke u potrazi za mjestom njene topline, on bi mogao popuniti prazninu samo jednim poljupcem vrata koji napokon želi biti istražen u potpunosti, on bio mogao otkriti koliko je doista krhka duboko, duboko unutra. U tom pomješanom kolopletu straha i znatiželje punim bićem osjetila je njegovo Ja kada je ispunio njen obzor svojim nasmješenim licem i punim usnama stvorenim za spajanje rekao nešto što nikada prije nije čula, niti sanjala u svakodnevnoj rutini vlastite nedokučivosti.

- Dobro mi došla ljubavi- prošaptao je glasom koji je bio melodija violinskog ključa što otvara skrivene stavke svih njenih glazbi- tražim te u svim svojim životima.

Autor: Darko Balaš

Priča se nastavlja u drugom dijelu.... 

Nada...

Kada odu svi putevima vlastitog života i kada se čini da olovni oblaci tmaste slutnje zaklanjaju svaki slijedeći korak što ga kročimo kroz izazove koji vrebaju nemirom iza svake stranputice što nam je pod umorne noge podmeće strah kulture koja nas je iskovala, okrećemo se svakoj slamci spasa i pokušavamo je zadržati u zgrčenim prstima utrnulim od unutarnje borbe. Potreban nam je tada spasonosni tekst s nečijim iskustvom u svladavanju zagonetki egzistencije, tražimo izlaz u mudrostima nestalih civilizacija i nekoliko sekundi olakšanja u porukama koje je napisao netko drugi, u drugo vrijeme, u drugim okolnostima i u drugom životu. Bilo što, bilo kakva poruka nekoga drugog, bio on visikocijenjeni mudrac, učitelj, po društvenim normama prihvaćen uspješan čovjek ili bio on tajnoviti mistik što nekim nadnaravnim čulom, stranim i čarobnim nama, otkriva tajne zapisane u skrivenim odajama sudbine, dobro je došla u kupovanju još nekoliko dodatnih trenutaka vremena u prebacivanju odgovornosti za vlastite probleme na nešto vanjsko, nešto nedohvatljivo što nije podložno našem utjecaju. Bijeg je to od samoga sebe, traženje je to utočišta u varljivim obećanjima svijeta za koje je potrebno uvijek još nešto da bi se čudesnim efektom aladinove svjetiljke ostvarila, evo, već samo iza još jedne potrage. Tražimo spas, tražimo ispunjenje kroz molitve upućene ljudima i kroz ponizno obraćanje nadnaravnom entitetu kako god ga zvali i na koji ga god način obožavali. I potraga se nastavlja unedogled. A sa svakom novom potragom sve smo izgubljeniji i sve udaljeniji od iskonskog osjećaja negdje duboko u duši da smo ovdje došli sa svrhom i razlogom koji se sada čini skrivenijim nego ikada prije. Nakon toga dolazi letargija, odustajanje i pomirdba s lažima u koje smo sami sebe, preciznim goebbels-ovskim ponavljanjem, uvjerili da su istina. Tada, preostaje nam još jedino ono iskonsko oružje koje smo dobili samim rođenjem kada smo nejaki i nezaštićeni prvi put zaplakali u prvom šoku suočavanja s realnošću i uprli sve što imamo u dozivanje pomoći majke s nadom da će na kraju, sve biti u redu. Naravno, to oružje bila je nada, nešto što se ne da objasniti nikakvim znanstvenim eksperimentom, niti se može izmjeriti preciznim, labaratorijskim pokusom. Ne može se ona uništiti hladnim odbijanjem partnera, ne da se ona otkloniti gubitkom materijalne sigurnosti u bilo kojem njenom obliku, čak se ne može ograditi i ubiti bodljikavom žicom koncentracijskih logora smrti. U najdubljem mraku izgubljenosti, unatoč svim izgledima za propast, nebeska svjetlost nade zabit će se neslomljivom oštricom volje u tminu i blještat će božanskom svjetlošću života kada sva druga svjetla nestanu. Jer, nitko u znanom svemiru ne može nam oduzeti nadu, nitko je ne može izbrisati iz nas čak ni pod prijetnjom eliminacije. Zašto? Jer nada je spoznaja da smo biće ljubavi, biće kreator stvoreno na lik onoga koji je s nadom u dobro eksplodirao ljubavlju i stvorio sve što postoji. On nam je ulio ovaj impuls da nas vodi kroz sve prepreke i sva bolovanja, on nam u svakom trenutku šapuće :"ništa nije nemoguće za onoga koji vjeruje" ugrađujući svoje monumentalne riječi u osjećaj nade koja kao prkos ispunjava naše biće kada se sve čini izgubljenim. Nedajte da nada umre u vama, zapravo možete je samo na trenutak zaboraviti, jer će se ona uvijek pojaviti poput pustinjskog cvijeta koji pomalja svoju glavicu ljepote nakon pješčane oluje i zauvijek proslavlja postojanje. Jer nada to i jest. Sam život.  

Autor: Darko Balaš

O mudrosti.....

 

 

Od kuda dolazi mudrost? I što je to ona na kraju krajeva. Je li ona rezervirana samo za mistične rituale tibetanskih svećenika u polumračnim hramovima izgubljenim u vječnim snjegovima himalaja ili je skrivena u tisućama probdjevenih sati nad knjigama tajni i znanja? Je li to vrlina koja se stječe iskustvenim tijekom godina kada životne lekcije dostignu kritičnu točku nakon koje se već u jeseni našeg postojanja na planetu upitamo: "Bože, zašto se to događa" ili se ona krije u bezbrižnom osmjehu djeteta kojemu je briga i patnja samo daleki odjek nekog vremena koje je rezervirano za ozbiljnost nakon odrastanja? Kojim god putem krenuli, bilo to istraživanjem tisuća i tisuća znanja na stranicama života ili primjenom principa "hakuna matata" (bez brige) u traženju nirvane, mudrost se čini poput rijetke, endemske vrste koju su svi vidjeli, ali je niko nikada nije ulovio. Je li mudrost uspješna socijalizacija kojom ćemo dokazati da je naše postojanje vrijedno da ga na bilo koji način podjele drugi ili je ona povlačenje u izolaciju daleko od iluzija svjetskih, nacionalnih i lokalnih previranja? U svijetu dualnosti kojim smo svakodnevno okruženi, tisuće pitanja poput plime zasut će nas sa svih strana i nekako će svaki val koji nas zapljusne donijeti svoju verziju uspješne, mudre egzistencije. I kuda se okrenuti, kome vjerovati? Princip je vrlo jednostavan, za njega ne treba proučavanje niti platonove države, niti sokratovsko kauzalno zaključivanje, za njega je potreban samo osjećaj. Kao i sve drugo, mudrost dolazi iznutra, od onog našeg neprolaznog JA koje je u samoj svojoj esenciji sva mudrost i znanje svemira. Kada donesemo neku odluku i osjećamo se dobro, to znači da je ta odluka bila mudra, naš unutarnji osjećaj nikada nas neće prevariti. Isto tako, kada donesemo odluku i nakon nje se loše osjećamo, bez obzira što je ta odluka dobra po moralnim mjerilima društva u kojem živimo, naš unutarnji osjećaj nepogrešivo će naslutiti promašaj i poslati srcu upozorenje u obliku dubokog uboda nelagode. Što je mudrost? Vjerujte sami sebi.

Autor: Darko Balaš

O sreći....

 

 

Kuda god krenuli, koje god utočište potražili, na smaragdnim obalama havajskih žalova, u stihovima pjesama koje volimo, na beskrajnim stranicama knjiga koje nas teleportiraju na nedodirljive obale bajki, u blistavim, neonski osvjetljenim uredima moderne tehnologije ili na zelenom travnjaku, uredno pokošenom ispred obiteljske kućice u ulici cvijeća iz koje odjekuje smijeh našeg partnera i zdrave, prekrasne djece kako nam to Amerikanci već pedeset godina sublimalnim porukama marketinga usađuju u univerzalnu ideju sreće, nikada , ali nikada nećemo moći pobjeći od samih sebe. Tražimo sreću u diplomi fakulteta kojom smo dokazali vlastitu intelektualnu zrelost i svoju spremnost da iz čudesne vreće materijalnog svijeta zagrabimo poveću količinu igračaka za koju mislimo da će nas učiniti vrijednijim od druge djece koja se igraju zajedno s nama u zabavnom parku koji nazivamo planet "Zemlja". Nalazimo vlastito ispunjenje u laskavim riječima pohvale ljudi do kojih nam je stalo, po onoj narodnoj: "nisu važne riječi već onaj koji nam ih je uputio", gradimo svoju predodžbu o beskrajnom zadovoljstvu kroz naklonost suprotnog spola, uživamo u broju obožavatelja koji frenetičnom odanošću veličaju naše intelektualne, umjetničke ili znanstvene radove, maštamo o glamuru crvenih tepiha na kojem blješte blicevi foto aparata čiji objektivi su rezervirani samo za nas i pokušavamo kroz pripadnost drugima ostvariti svoju vlastitu predodžbu o sreći. I u toj utrci zaboravljamo jednostavnu činjenicu da kada, u nekom slučaju, sve ovo nestane u prevrtljivim igrama života, ostajemo u ogoljenim ruševinama svog vlastitog uma koji uvijek treba neku novu usporedbu i neki novi stimulans da bi opravdao svoju vlastitu funkciju kreatora dobrog raspoloženja i ispunjenja. Tada dolazi gorčina, tada dolazi otrežnjenje i bijes razmaženog djeteta kojemu su oteli igračke baš kada ih je s ponosom pokazivao svim, zavidnim članovima zabavnog parka. I dolazi usamljenost, rupa duboko iznutra koju smo pokušavali začepiti svim vanjskim simbolima uspjeha i sreće, čini se dublja nego ikada prije. Naše moderne hipnotičke kutijice u obliku hd televizora, internet, glamur i trendovi to nam nikada nisu rekli, smatramo ih prevrtljivim lažljivcima kojima nikada više nećemo vjerovati i postajemo oprezni, kako mi to nazivamo "iskusni", a u stvari gubimo oduševljenje i avanturistički duh koji nas treba pratiti kroz čudesno putovanje koje se zove život. Tada napokon razumijemo i napokon se sjećamo onoga što smo trebali znati na samom početku utrke od rođenja do smrti. Sreća koja je generirana vanjskim okolnostima, ma što te okolnosti bile, uvijek će imati tendenciju da nam izmakne tlo pod nogama, jedina sreća na koju se sa sigurnošću možemo osloniti je ona koja dolazi iznutra. Sreća sobom, sreća da smo to što jesmo, što god to što jesmo bilo. U tom slučaju, gdje god pošli, uvijek ćemo sreću nositi sa sobom.

Autor: Darko Balaš

Voljela je stihove i magiju istoka

Stajala je tako, zamišljena, svemire daleka u nekim svojim vrtovima tajni gdje pjesmu slavuja ne mogu dotaći površne misli svijeta i gdje stanuje njena duša ispunjena jedino toplim noćima što prekrivaju magiju blistavih kula arapskih bajki. U tim vrtovima nježno teku stihovi pjesama što su napisane samo da bi ih ona ovjenčala vječnošću svojih misli i tako oplemenjene recitirala svakom tko je imao uho umjetnika da ih čuje. Na prvi pogled, ozbiljna, mlada dama u potrazi za putevima realnosti kojima svi kroče kroz zahtjeve života, a u dubini sanjar koji čarobnim štapićem vedrine i ženstvenosti pretvara to mjesto na kojem stoji u neprolaznu luku ljepote za svakog onog tko jedino barkom srca može doploviti. A kada se osmjehnula, možda sjetivši se nekog stiha koji je njoj ispjevan, biserna svjetlost izlječila je sve tuge prolaznika i njen vrt tajni samo je za sekund postao stvaran da ga mogu potražiti oni kojima je svrha voljeti. Učinivši svijet prvom stranicom priče o ljubavi koja je stvorena tim osmjehom, okrenula se prema nekom samo njoj znanom putokazu anđela i otplesala korakom vilinske kraljice u nestvarnu daljinu. I iako je više nije bilo tu, jedan djelić njenog vrta i jedan stih pjesme ostao je zauvijek u zraku, a svaki prolaznik negdje u dubini srca začuo je tihi glas pjesnika što se provlači vječan iznad još toplog pijeska pustinje.

Eliksir mladosti

Smrt nastaje u trenutku kada prestanemo učiti. Dobro, možda ne ona fizička, ali svakako se svrsishodnost našeg bića svede isključivo na prosječno preživaljavnje u neumitnom čekanju kraja. Ili u trenutku kada spoznamo sebe, shvatimo da je sve znanje u nama i dostignemo nirvanu i spajanje sa izvorom. No, i to treba naučiti, treba se sjetiti kako postići odricanje od svih želja, jer jedino ono daje potpunu slobodu i otvara put k svjetlosti. U svakom drugom slučaju ostaje nam naš uobičajeni život. Nemojmo dozvoliti da nam putovanja ovim neponovljivim planetom budu klasična ravna crta rađanja, školovanja, rada, osnivanja obitelji i tupa usamljenost i osjećaj osobnog promašaja kada djeca kao samostalna bića neumitno nestanu putem svoje vlastite potrage za srećom, a mi se počnemo pitati gdje nam je prošao život. I tada, nakon sveg tog izgubljenog vremena, ravna crta života pretvara se u ravnu crtu na ekg aparatu. Želite eliksir mladosti? Ja ću vam ga dati, on je prilično jeftin i dostupan svakom od nas. Nije to niti kefir sa kozačkih planina, nije to niti tibetanski napitak vječnosti, niti egipatska knjiga života, a svakako ne tajni spis u skrivenoj knjižnici vatikanskih podruma. Eliksir mladosti je učenje, usavršavanje postojećih vještina, usvajanje novih, stalna intelektualna potraga za bermudskim trokutima tajni i oduševljene kolumbijskih otkrića nekih novih kontinenata znanja. Postoji samo jedan način da zauvijek ostanete mladi, to je vječna avantura novog istraživanja svih onih svjetova koji se kriju u nama i koji nas okružuju svojom još neotkrivenom tajanstvenošću. I nemojte nikada stati, uvijek postoji neki novi vrh za osvojiti i neka, samo vaša zvijezda koja s ushićenjem čeka da je otkrijete. O da, čekat će vas ona u čudotvornoj fontani ispunjenja želja. Krenite k njoj i mladost istraživačke znatiželje neće vas nikada napustiti. A jedini put je; učenje. Učenje nas dovodi do našeg prijatelja koji jedini osvjetljava put u borbi s predrasudama koje se uvijek vežu za ono što je nepoznato čovjeku, za ono što ne može pojmiti i što od prapovijesti izaziva ledene trnce niz kičmu u susretu s neobjašnjivim i što generira strah.
Koji je naš jedini prijatelj u borbi sa strahom koji većinom dolazi od nepotrebne averzije prema nepoznatom? To je jedino znanje, njegovo istraživanje i usvajanje u rasvjetljavanju tajni koje krije ovaj čudesni svijet oko nas. U svakom području i na svakom polju, znanje je ključ koji otvara vrata spozaje. U svakom trenutku kad Vas uhvati dosada shvatite da je preostalo milijun još neistraženih misterija i puteva kojima treba poći da bi dobili odgovore na pitanja koja si svakodnevno postavljamo. Tu je svjetska baza podataka internet, tu su knjige s tisućama tematika i tu su ljudi koje treba upoznati, ugraditi u sebe i spoznati koliko je fantastična činjenica da imamo toliko toga za naučiti i istražiti. Jedina prepreka ovom preporodu je zatvoreni um koji je najopasniji u vlastitoj evoluciji. Onaj koji govori: "Znam kako ovaj svijet funkcionira i dosta mi je!" Priznajmo sebi: "Ne znam ništa", kako je to davno reakao Sokrat, jer to je jedini put k moći. Ovo je psihologija djeteta koje je uvijek otvoreno za nove doživljaje i samim tim zadržat ćemo to djete u sebi. I ostati vječno mladi.

Autor: Darko Balaš