Ima neka tajna veza

Dok pahulje snijega nečujno plove nošene zagrljajem vjetra koji ih miluje i raznosi u kovitlacu vječne igre stare koliko i samo postojanje, čovjek se upita ima li ta igra svrhu i jesmo li i mi bespomoćne pahuljice koje sudbina raznosi uokolo bez pitanja i bez nekog predvidljivog mjesta na kojem ćemo pasti i ostati dok neumitna prolaznost vremena otopi s nas i poslijednju kapljicu života. Dan, siv i jednak kao i svaki drugi natovari na naša lica mračnu masku neraspoloženja i mimoilazimo jedni druge poput usamljenih gorštaka koji probijaju svoj put k sigurnosti kroz surove planine okovane ledom. Niti jednog osmjeha, niti jednog pogleda zaintrigiranosti dok koračamo kroz oluju nemajući vremena da zastanemo, prepoznamo jedni druge i nasmijemo se jer smo tu, jer smo na tren povezani zajedno onim tananim nitima života koji tkaju svaki naš korak. Izgubljeni, lutamo kao pahulje, dok nas oluja briga raznosi po bespućima slomljenih srca. I tragamo. Tragamo za osloncem koji će nam pomoći da svladamo neizdrživi i besmisleni pritisak još jednog izgubljenog dana. I tada, kada se čini da je svaki daljnji korak besmisleni napor, pojavi se tračak svjetla, dječje lice, osmjeh stranca koji nam ukazuje da nismo sami. Jer mi, i samo mi smo i život i snaga i energija i samo mi možemo odlučiti kuda dalje. Zastanimo, podignimo glave i pogledajmo oko sebe ne bi li uočili sitne znakove na našem putu koji nam savršenom preciznošću ukazuju gdje se nalazi sreća. Znakovi su svuda, u jednoj toploj riječi prijatelja, u prijaznom osmjehu prodavačice i u savršenom plesu pahulja koje prekrivaju gradske ulice predivnim plaštom bjeline. Svaki taj znak oslonac je koji nam govori da slučajnost ne postoji i da svaka pahulja savršeno precizno završava baš tamo gdje bi i trebala. Proljetni zanos otopit će led sa naših srca i stvoriti rijeku novog života koji će prokuljati napolje nezaustavljiv i uvijek ponovno rođen za još jedan novi dan, još jedan novi izazov. Ništa ne umire da se ne bi ponovno rodilo, niti jedna pahulja ne pada da se ne bi pretvorila u potoke tekućine bez koje ne možemo egzistirati. Iako to naoko ne izgleda tako, sve je povezano, sve je logično i protkano dubokom mudrošću stvoritelja koji je jedino ljubav. Ostavimo brige, zavist, ogorčenje zbog nanesenih povreda i podignimo visoko glave dok nam lica miluju savršene pahulje snijega. One su život, isto kao i mi sami stvoreni kao kreacije svemira bez kojih bi on bio prazno i besmisleno mjesto. Sa svakim ledenim dodirom pahulje nam daju do znanja da smo živi, da imamo osjetila i da ih možemo koristiti za doživljavanje ovog jedinstvenog svijeta oko nas. Nema većeg dara od toga kada osjetimo da smo i mi dio savršene cjeline zamišljene da nam pruži jedino ljubav ako je želimo vidjeti. I ako smognemo snage da je osjetimo. Iznova i iznova, konstantno i zauvijek. Svemir je tu, ljubav je tu, snaga je tu u nama samima i samo čekaju da ih se sjetimo i pozovemo. Neraskidivo smo vezani sa svim što dotaknemo i sa svim što osjetimo jer sve su to zapisi koji ostaju u ljubavnoj knjizi koja se zove život.

Autor: Darko Balaš