Božićna

Vrijeme je blagdana. Vrijeme je darivanja i podsjećanja na ono što je najvažnije, ljude koji su začin našega postojanja i koji ga svojim umijećem ljubavi pretvaraju iz bljutave juhe u veličanstveni objed koji posjećuje svaku trpezu ma kako ona siromašna bila. Bez njih, svaka spremljena delicija i svaki poklon koji smo umotali u omot pažnje bili bi bezukusni ručak samoće i materijalni paket praznine kome se nitko ne raduje. Ljudsko je prokletstvo da ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo nepromišljenim potezima zanemarivanja i uzimanja zdravo za gotovo svih onih koji svakodnevno utkaju svoju dobrotu u naše besmisleno trčanje za uvijek novim i uvijek još izazovnijim ciljevima. Ma kakvi ti ciljevi bili. I kada usporimo na tren našu opsjednutost vlastitom egzistencijom i sumanutom potragom za nekim neuhvatljivim ispunjenjem koje je uvijek za samo još jedan korak skriveno iza stranputica života, u ovo blagdansko vrijeme srce nam bezglasno izgara jer nema nikoga da ga ispuni jednostavnom toplinom koju smo u međuvremenu zaboravili. Tada, dolazi neumitno otrežnjenje od pijanstva samoopsjednutosti i okrećemo se onima koji su uvijek tu, uz nas, onima koji su ostali bez obzira na sve turbulencije u koje nas baca vlastiti ego. I s čuđenjem otkrivamo da ih je tako prokleto malo. Lažni glamur, atraktivni događaji, neživi komadi odjeće, neživa tehnika i neživa prijevozna sredstva ne mogu popuniti prazninu koja može biti ispunjena jedino toplinom onih koji nas iskreno vole. To su naši biseri čiji je sjaj do sada bio zamagljen plaštom naše vlastite gluposti i klobukom nepovjerenja i isključenosti. O da, tada nastaje delirijum tremens koji smo izazvali zaboravom i ne cijenjenjem ljubavi koju su ulijevali u naše živote uvijek postojano i uvijek ne tražeći nadoknadu. Neprocjenjljive ljubavi. U ovim trenutcima otrežnjenja uviđamo njenu pravu veličinu, značenje i dubinu. Sada, onaj tako uobičajeni "volim te" postaje slamka spasa za koju se hvatamo ne bi li potvrdili svoju osobnu vrijednost i opravdali nekom logikom svoje vlastito postojanje. Barem u ovih nekoliko dana proslave. Zato, neka svaki dan bude blagadan, svaki dan u kojem čujemo tople riječi, svaki trenutak u kojem nas netko promatra s naklonošću, svaki susret koji nas ispunjava radošću viđenja i svaki prijateljski dodir ruke koji nam kaže: "da, ti mi značiš". Ne čekajmo poseban i propisan dan za to jer ćemo izgubiti sve ono vrijeme u kojem smo mogli biti voljeni i istom snagom voljeti zauzvrat. Život je veličanstveno djelo stvoritelja i uvijek će nam dati novu priliku da to pokušamo razumjeti svojim receptorima ljubavi koje uključujemo samo u određenim situacijama. Nikada ne zaboravimo one koji te receptore pune i učinimo svaki dan proslavom, zajedničkom proslavom jer imamo jedni druge. I nikada im nemojmo zaboraviti reći da ih volimo jer tko zna hoćemo li imati novu priliku za to. Sretni blagadani svima koji vole i koji su voljeni, sretan im njihov svaki dan. Jer svaki je dan u kojem volimo Božić i svaka je topla riječ njegovo čestitanje i njegova neponovljiva proslava.

Autor: Darko Balaš