Božićna

Vrijeme je blagdana. Vrijeme je darivanja i podsjećanja na ono što je najvažnije, ljude koji su začin našega postojanja i koji ga svojim umijećem ljubavi pretvaraju iz bljutave juhe u veličanstveni objed koji posjećuje svaku trpezu ma kako ona siromašna bila. Bez njih, svaka spremljena delicija i svaki poklon koji smo umotali u omot pažnje bili bi bezukusni ručak samoće i materijalni paket praznine kome se nitko ne raduje. Ljudsko je prokletstvo da ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo nepromišljenim potezima zanemarivanja i uzimanja zdravo za gotovo svih onih koji svakodnevno utkaju svoju dobrotu u naše besmisleno trčanje za uvijek novim i uvijek još izazovnijim ciljevima. Ma kakvi ti ciljevi bili. I kada usporimo na tren našu opsjednutost vlastitom egzistencijom i sumanutom potragom za nekim neuhvatljivim ispunjenjem koje je uvijek za samo još jedan korak skriveno iza stranputica života, u ovo blagdansko vrijeme srce nam bezglasno izgara jer nema nikoga da ga ispuni jednostavnom toplinom koju smo u međuvremenu zaboravili. Tada, dolazi neumitno otrežnjenje od pijanstva samoopsjednutosti i okrećemo se onima koji su uvijek tu, uz nas, onima koji su ostali bez obzira na sve turbulencije u koje nas baca vlastiti ego. I s čuđenjem otkrivamo da ih je tako prokleto malo. Lažni glamur, atraktivni događaji, neživi komadi odjeće, neživa tehnika i neživa prijevozna sredstva ne mogu popuniti prazninu koja može biti ispunjena jedino toplinom onih koji nas iskreno vole. To su naši biseri čiji je sjaj do sada bio zamagljen plaštom naše vlastite gluposti i klobukom nepovjerenja i isključenosti. O da, tada nastaje delirijum tremens koji smo izazvali zaboravom i ne cijenjenjem ljubavi koju su ulijevali u naše živote uvijek postojano i uvijek ne tražeći nadoknadu. Neprocjenjljive ljubavi. U ovim trenutcima otrežnjenja uviđamo njenu pravu veličinu, značenje i dubinu. Sada, onaj tako uobičajeni "volim te" postaje slamka spasa za koju se hvatamo ne bi li potvrdili svoju osobnu vrijednost i opravdali nekom logikom svoje vlastito postojanje. Barem u ovih nekoliko dana proslave. Zato, neka svaki dan bude blagadan, svaki dan u kojem čujemo tople riječi, svaki trenutak u kojem nas netko promatra s naklonošću, svaki susret koji nas ispunjava radošću viđenja i svaki prijateljski dodir ruke koji nam kaže: "da, ti mi značiš". Ne čekajmo poseban i propisan dan za to jer ćemo izgubiti sve ono vrijeme u kojem smo mogli biti voljeni i istom snagom voljeti zauzvrat. Život je veličanstveno djelo stvoritelja i uvijek će nam dati novu priliku da to pokušamo razumjeti svojim receptorima ljubavi koje uključujemo samo u određenim situacijama. Nikada ne zaboravimo one koji te receptore pune i učinimo svaki dan proslavom, zajedničkom proslavom jer imamo jedni druge. I nikada im nemojmo zaboraviti reći da ih volimo jer tko zna hoćemo li imati novu priliku za to. Sretni blagadani svima koji vole i koji su voljeni, sretan im njihov svaki dan. Jer svaki je dan u kojem volimo Božić i svaka je topla riječ njegovo čestitanje i njegova neponovljiva proslava.

Autor: Darko Balaš

Ima neka tajna veza

Dok pahulje snijega nečujno plove nošene zagrljajem vjetra koji ih miluje i raznosi u kovitlacu vječne igre stare koliko i samo postojanje, čovjek se upita ima li ta igra svrhu i jesmo li i mi bespomoćne pahuljice koje sudbina raznosi uokolo bez pitanja i bez nekog predvidljivog mjesta na kojem ćemo pasti i ostati dok neumitna prolaznost vremena otopi s nas i poslijednju kapljicu života. Dan, siv i jednak kao i svaki drugi natovari na naša lica mračnu masku neraspoloženja i mimoilazimo jedni druge poput usamljenih gorštaka koji probijaju svoj put k sigurnosti kroz surove planine okovane ledom. Niti jednog osmjeha, niti jednog pogleda zaintrigiranosti dok koračamo kroz oluju nemajući vremena da zastanemo, prepoznamo jedni druge i nasmijemo se jer smo tu, jer smo na tren povezani zajedno onim tananim nitima života koji tkaju svaki naš korak. Izgubljeni, lutamo kao pahulje, dok nas oluja briga raznosi po bespućima slomljenih srca. I tragamo. Tragamo za osloncem koji će nam pomoći da svladamo neizdrživi i besmisleni pritisak još jednog izgubljenog dana. I tada, kada se čini da je svaki daljnji korak besmisleni napor, pojavi se tračak svjetla, dječje lice, osmjeh stranca koji nam ukazuje da nismo sami. Jer mi, i samo mi smo i život i snaga i energija i samo mi možemo odlučiti kuda dalje. Zastanimo, podignimo glave i pogledajmo oko sebe ne bi li uočili sitne znakove na našem putu koji nam savršenom preciznošću ukazuju gdje se nalazi sreća. Znakovi su svuda, u jednoj toploj riječi prijatelja, u prijaznom osmjehu prodavačice i u savršenom plesu pahulja koje prekrivaju gradske ulice predivnim plaštom bjeline. Svaki taj znak oslonac je koji nam govori da slučajnost ne postoji i da svaka pahulja savršeno precizno završava baš tamo gdje bi i trebala. Proljetni zanos otopit će led sa naših srca i stvoriti rijeku novog života koji će prokuljati napolje nezaustavljiv i uvijek ponovno rođen za još jedan novi dan, još jedan novi izazov. Ništa ne umire da se ne bi ponovno rodilo, niti jedna pahulja ne pada da se ne bi pretvorila u potoke tekućine bez koje ne možemo egzistirati. Iako to naoko ne izgleda tako, sve je povezano, sve je logično i protkano dubokom mudrošću stvoritelja koji je jedino ljubav. Ostavimo brige, zavist, ogorčenje zbog nanesenih povreda i podignimo visoko glave dok nam lica miluju savršene pahulje snijega. One su život, isto kao i mi sami stvoreni kao kreacije svemira bez kojih bi on bio prazno i besmisleno mjesto. Sa svakim ledenim dodirom pahulje nam daju do znanja da smo živi, da imamo osjetila i da ih možemo koristiti za doživljavanje ovog jedinstvenog svijeta oko nas. Nema većeg dara od toga kada osjetimo da smo i mi dio savršene cjeline zamišljene da nam pruži jedino ljubav ako je želimo vidjeti. I ako smognemo snage da je osjetimo. Iznova i iznova, konstantno i zauvijek. Svemir je tu, ljubav je tu, snaga je tu u nama samima i samo čekaju da ih se sjetimo i pozovemo. Neraskidivo smo vezani sa svim što dotaknemo i sa svim što osjetimo jer sve su to zapisi koji ostaju u ljubavnoj knjizi koja se zove život.

Autor: Darko Balaš