Tvoj dodir

Dala si da se napijem opojnog nektara života koji teče tako snažan i iskonski dubok u svakom savršenom pokretu tvog predivnog tijela dok jednostavno i nesvjesno lebdiš iznad svih beznačajnih problema svakidašnjice i brišeš ih čudesnom magijom svojih dugih koraka nestvarno lijepih i nestvarno lakih kao da su koraci vilinske kraljice koja posjećuje obični svijet smrtnika pretvarajući ga u bajku ispisanu najdivnijim slovima koja traju zauvijek. Promatrao sam te, uočavao svaku kretnju kao brodolomac koji u beskraju pučine ugleda nedohvatljivu ljepotu sirene i uzalud tražio riječi da te opjevam. Riječi tada ni nisu bile potrebne, potrebno je bilo samo biti uz tebe i proslavljati svaki tren koji pretvaraš u vječnost jednim jedinim osmjehom dame, diskretnim i ispunjenim samim izvorom onoga što čini ženu. Iako toga nisi bila svjesna, obožavao sam te svakom mišlju koja je istkana u mom umu, čista, iskrena i obojana jedino tobom. I svaka ta misao bila je nježna poput neprocjenjljive svile kože tvojih elegantnih ruku koje su činile prostor vrednijim i djelovale božanski nestvarno kada si ih otkrila svijetu skinuvši sako. Sanjao sam o toploj mekoći te svile i samo blagi dodir za mene je bio njavrijednija nagrada. Čuvam ga i sada kao blještavi meteor što mi gori ljepotom u svom drugom nepreglednom beskraju i crnilu sjećanja blijedom i nevažnom u odnosu na taj dodir. I dok mi tiha bol pjesnika koji čezne za svojom nebeskom inspiracijom struji praznim plućima koja žele udahnuti jedino tebe, taj dodir otok je nade i bezglavo plivam prema njemu kroz sjećanje snagom utopljenika. Da, tu si, tvoj nektar još uvijek puni moju krv životom čak i iz kutka u kojem se taj otok sakrio. Nalazim te, predivnu, neponovljivu i u mojim mislima zauvijek stvarnu da te mogu obožavati još beskrajno dugo. I bol nestaje, nepovratno izbrisana samo jednim tvojim dodirom. Takva je njegova snaga, čak i kada nisi tu.