Voljeti nju bilo je lako

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmijeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza  strogih pravila i  neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjljive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrijednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima.  Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Tvoj dodir

Dala si da se napijem opojnog nektara života koji teče tako snažan i iskonski dubok u svakom savršenom pokretu tvog predivnog tijela dok jednostavno i nesvjesno lebdiš iznad svih beznačajnih problema svakidašnjice i brišeš ih čudesnom magijom svojih dugih koraka nestvarno lijepih i nestvarno lakih kao da su koraci vilinske kraljice koja posjećuje obični svijet smrtnika pretvarajući ga u bajku ispisanu najdivnijim slovima koja traju zauvijek. Promatrao sam te, uočavao svaku kretnju kao brodolomac koji u beskraju pučine ugleda nedohvatljivu ljepotu sirene i uzalud tražio riječi da te opjevam. Riječi tada ni nisu bile potrebne, potrebno je bilo samo biti uz tebe i proslavljati svaki tren koji pretvaraš u vječnost jednim jedinim osmjehom dame, diskretnim i ispunjenim samim izvorom onoga što čini ženu. Iako toga nisi bila svjesna, obožavao sam te svakom mišlju koja je istkana u mom umu, čista, iskrena i obojana jedino tobom. I svaka ta misao bila je nježna poput neprocjenjljive svile kože tvojih elegantnih ruku koje su činile prostor vrednijim i djelovale božanski nestvarno kada si ih otkrila svijetu skinuvši sako. Sanjao sam o toploj mekoći te svile i samo blagi dodir za mene je bio njavrijednija nagrada. Čuvam ga i sada kao blještavi meteor što mi gori ljepotom u svom drugom nepreglednom beskraju i crnilu sjećanja blijedom i nevažnom u odnosu na taj dodir. I dok mi tiha bol pjesnika koji čezne za svojom nebeskom inspiracijom struji praznim plućima koja žele udahnuti jedino tebe, taj dodir otok je nade i bezglavo plivam prema njemu kroz sjećanje snagom utopljenika. Da, tu si, tvoj nektar još uvijek puni moju krv životom čak i iz kutka u kojem se taj otok sakrio. Nalazim te, predivnu, neponovljivu i u mojim mislima zauvijek stvarnu da te mogu obožavati još beskrajno dugo. I bol nestaje, nepovratno izbrisana samo jednim tvojim dodirom. Takva je njegova snaga, čak i kada nisi tu.

Njena umjetnost

Koncept umjetnosti oduvijek je nadahnjivao čovjeka da pronađe u sebi skrivene tragove kreacije koju priroda tako elegantno demonstrira na svakom koraku koji zaboravljamo vidjeti opterećeni vlastim dvojbama i utrkom za uvijek nekim nedohvatljivim ciljevima skrivenim u još jednom naporu da brzinom osiguramo egzistenciju, udoban položaj u društvu gdje ćemo biti prihvaćeni kao dio cjeline i svladati još jedan dan u borbi s nepravdom, ekonomskim krizama i samovoljom upravljača koji drže ključeve našeg uspjeha. I borimo se s vladama, zakonima, obvezama i pravilima koja ograničavaju ono najljepše u nama stavljajući umjetnost na same rubove svijesti. No ima ljudi čija je sama pojava čista umjetnost i koji svojom nesvjesnom lakoćom prenose dah nebeske kracije svuda kuda prolaze pokazujući nam da ljepota nije nestala i da je samo jedan kratki pogled daleko. 

Takva je ona. Za nju potpuno nesvjesan i uobičajen, svaki korak koji ju tako elegantno nosi trgovima koji kao čarobnim štapićem postaju najljepše aleje kraljevskih dvorova donosi sobom duboku umjetnost profinjenosti i raskošni balovi srednjovjekovne Europe postaju stvarnost brišući pred sobom tako obična pročelja gradskih ulica pretvarajući ih u obične kulise rezervirane samo za nevjerojatnu predstavu njenog prolaska. I ta prirodnost, dubina umjetnosti njenih pokreta opjevana je vedrinom dotad smrknutih lica koje pretvara u pomne promatrače najvrijednijih djela kazališne umjetnosti, a gradske ulice postaju najraskošnije lože iz kojih se promatraju djela vrhunskih, svjetskih majstora. Sam taj prolazak, decentan i elegantan, dijametralna je suprotnost vulgarnoj i površenoj naglašenosti otvorenog erotskog poziva kojima smo okruženi na ekranima televizora, plakatima dubokih i ispraznih dekoltea i smješnim pokušajima mladih dama u visokim cipelama koje nespretnim korakom pokušavaju nositi poziv na privlačenje pogleda suprotnog spola. Njena diskretna linija tijela u elegantnoj odjeći nosi u sebi samu esenciju ženstvenosti, skrivene, ne otvoreno pozivajuće, a opet tako mistično tajnovite i vrijedne otkrivanja. Njena ženstvenost umjetnost je dubine djela najvrijednijih majstora i nije prolazna i površna već je nešto što svojom monumentalnošću ostaje u umu i satima nakon što je nestala u nekim svojim galerijama skrivenim od drugih i u kojima se čuvaju najvrijednija dostignuća ljudske kreacije. No, ona je čista kreacije prirode, koju ljudska ruka u svojoj nesavršenosti nikada neće moći vijerno prenijeti na bilo koji medij da bi se mogla opisati u svoj svojoj potpunosti. Ona je umjetnost duše, umjernost koja se prepoznaje sama po sebi i ostavlja duboki trag koji se proslavlja jedino srcem. Uvijek neponovljiva i uvijek nova ona je jednostavno dama. Biser kreacije u sivilu prosječnosti. Jedino što nam preostaje je da se duboko poklonimo i uživamo jedan tren dok ne nestane iza ugla, a ulica postane opet obična i tako bolno prazna, zauvijek osiromašena bez nje. Samo jedan kratki prolaz, njena umjetnost.

Autor: Darko Balaš