Božićna

Vrijeme je blagdana. Vrijeme je darivanja i podsjećanja na ono što je najvažnije, ljude koji su začin našega postojanja i koji ga svojim umijećem ljubavi pretvaraju iz bljutave juhe u veličanstveni objed koji posjećuje svaku trpezu ma kako ona siromašna bila. Bez njih, svaka spremljena delicija i svaki poklon koji smo umotali u omot pažnje bili bi bezukusni ručak samoće i materijalni paket praznine kome se nitko ne raduje. Ljudsko je prokletstvo da ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo nepromišljenim potezima zanemarivanja i uzimanja zdravo za gotovo svih onih koji svakodnevno utkaju svoju dobrotu u naše besmisleno trčanje za uvijek novim i uvijek još izazovnijim ciljevima. Ma kakvi ti ciljevi bili. I kada usporimo na tren našu opsjednutost vlastitom egzistencijom i sumanutom potragom za nekim neuhvatljivim ispunjenjem koje je uvijek za samo još jedan korak skriveno iza stranputica života, u ovo blagdansko vrijeme srce nam bezglasno izgara jer nema nikoga da ga ispuni jednostavnom toplinom koju smo u međuvremenu zaboravili. Tada, dolazi neumitno otrežnjenje od pijanstva samoopsjednutosti i okrećemo se onima koji su uvijek tu, uz nas, onima koji su ostali bez obzira na sve turbulencije u koje nas baca vlastiti ego. I s čuđenjem otkrivamo da ih je tako prokleto malo. Lažni glamur, atraktivni događaji, neživi komadi odjeće, neživa tehnika i neživa prijevozna sredstva ne mogu popuniti prazninu koja može biti ispunjena jedino toplinom onih koji nas iskreno vole. To su naši biseri čiji je sjaj do sada bio zamagljen plaštom naše vlastite gluposti i klobukom nepovjerenja i isključenosti. O da, tada nastaje delirijum tremens koji smo izazvali zaboravom i ne cijenjenjem ljubavi koju su ulijevali u naše živote uvijek postojano i uvijek ne tražeći nadoknadu. Neprocjenjljive ljubavi. U ovim trenutcima otrežnjenja uviđamo njenu pravu veličinu, značenje i dubinu. Sada, onaj tako uobičajeni "volim te" postaje slamka spasa za koju se hvatamo ne bi li potvrdili svoju osobnu vrijednost i opravdali nekom logikom svoje vlastito postojanje. Barem u ovih nekoliko dana proslave. Zato, neka svaki dan bude blagadan, svaki dan u kojem čujemo tople riječi, svaki trenutak u kojem nas netko promatra s naklonošću, svaki susret koji nas ispunjava radošću viđenja i svaki prijateljski dodir ruke koji nam kaže: "da, ti mi značiš". Ne čekajmo poseban i propisan dan za to jer ćemo izgubiti sve ono vrijeme u kojem smo mogli biti voljeni i istom snagom voljeti zauzvrat. Život je veličanstveno djelo stvoritelja i uvijek će nam dati novu priliku da to pokušamo razumjeti svojim receptorima ljubavi koje uključujemo samo u određenim situacijama. Nikada ne zaboravimo one koji te receptore pune i učinimo svaki dan proslavom, zajedničkom proslavom jer imamo jedni druge. I nikada im nemojmo zaboraviti reći da ih volimo jer tko zna hoćemo li imati novu priliku za to. Sretni blagadani svima koji vole i koji su voljeni, sretan im njihov svaki dan. Jer svaki je dan u kojem volimo Božić i svaka je topla riječ njegovo čestitanje i njegova neponovljiva proslava.

Autor: Darko Balaš

Ima neka tajna veza

Dok pahulje snijega nečujno plove nošene zagrljajem vjetra koji ih miluje i raznosi u kovitlacu vječne igre stare koliko i samo postojanje, čovjek se upita ima li ta igra svrhu i jesmo li i mi bespomoćne pahuljice koje sudbina raznosi uokolo bez pitanja i bez nekog predvidljivog mjesta na kojem ćemo pasti i ostati dok neumitna prolaznost vremena otopi s nas i poslijednju kapljicu života. Dan, siv i jednak kao i svaki drugi natovari na naša lica mračnu masku neraspoloženja i mimoilazimo jedni druge poput usamljenih gorštaka koji probijaju svoj put k sigurnosti kroz surove planine okovane ledom. Niti jednog osmjeha, niti jednog pogleda zaintrigiranosti dok koračamo kroz oluju nemajući vremena da zastanemo, prepoznamo jedni druge i nasmijemo se jer smo tu, jer smo na tren povezani zajedno onim tananim nitima života koji tkaju svaki naš korak. Izgubljeni, lutamo kao pahulje, dok nas oluja briga raznosi po bespućima slomljenih srca. I tragamo. Tragamo za osloncem koji će nam pomoći da svladamo neizdrživi i besmisleni pritisak još jednog izgubljenog dana. I tada, kada se čini da je svaki daljnji korak besmisleni napor, pojavi se tračak svjetla, dječje lice, osmjeh stranca koji nam ukazuje da nismo sami. Jer mi, i samo mi smo i život i snaga i energija i samo mi možemo odlučiti kuda dalje. Zastanimo, podignimo glave i pogledajmo oko sebe ne bi li uočili sitne znakove na našem putu koji nam savršenom preciznošću ukazuju gdje se nalazi sreća. Znakovi su svuda, u jednoj toploj riječi prijatelja, u prijaznom osmjehu prodavačice i u savršenom plesu pahulja koje prekrivaju gradske ulice predivnim plaštom bjeline. Svaki taj znak oslonac je koji nam govori da slučajnost ne postoji i da svaka pahulja savršeno precizno završava baš tamo gdje bi i trebala. Proljetni zanos otopit će led sa naših srca i stvoriti rijeku novog života koji će prokuljati napolje nezaustavljiv i uvijek ponovno rođen za još jedan novi dan, još jedan novi izazov. Ništa ne umire da se ne bi ponovno rodilo, niti jedna pahulja ne pada da se ne bi pretvorila u potoke tekućine bez koje ne možemo egzistirati. Iako to naoko ne izgleda tako, sve je povezano, sve je logično i protkano dubokom mudrošću stvoritelja koji je jedino ljubav. Ostavimo brige, zavist, ogorčenje zbog nanesenih povreda i podignimo visoko glave dok nam lica miluju savršene pahulje snijega. One su život, isto kao i mi sami stvoreni kao kreacije svemira bez kojih bi on bio prazno i besmisleno mjesto. Sa svakim ledenim dodirom pahulje nam daju do znanja da smo živi, da imamo osjetila i da ih možemo koristiti za doživljavanje ovog jedinstvenog svijeta oko nas. Nema većeg dara od toga kada osjetimo da smo i mi dio savršene cjeline zamišljene da nam pruži jedino ljubav ako je želimo vidjeti. I ako smognemo snage da je osjetimo. Iznova i iznova, konstantno i zauvijek. Svemir je tu, ljubav je tu, snaga je tu u nama samima i samo čekaju da ih se sjetimo i pozovemo. Neraskidivo smo vezani sa svim što dotaknemo i sa svim što osjetimo jer sve su to zapisi koji ostaju u ljubavnoj knjizi koja se zove život.

Autor: Darko Balaš

Voljeti nju bilo je lako

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmijeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza  strogih pravila i  neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjljive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrijednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima.  Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Tvoj dodir

Dala si da se napijem opojnog nektara života koji teče tako snažan i iskonski dubok u svakom savršenom pokretu tvog predivnog tijela dok jednostavno i nesvjesno lebdiš iznad svih beznačajnih problema svakidašnjice i brišeš ih čudesnom magijom svojih dugih koraka nestvarno lijepih i nestvarno lakih kao da su koraci vilinske kraljice koja posjećuje obični svijet smrtnika pretvarajući ga u bajku ispisanu najdivnijim slovima koja traju zauvijek. Promatrao sam te, uočavao svaku kretnju kao brodolomac koji u beskraju pučine ugleda nedohvatljivu ljepotu sirene i uzalud tražio riječi da te opjevam. Riječi tada ni nisu bile potrebne, potrebno je bilo samo biti uz tebe i proslavljati svaki tren koji pretvaraš u vječnost jednim jedinim osmjehom dame, diskretnim i ispunjenim samim izvorom onoga što čini ženu. Iako toga nisi bila svjesna, obožavao sam te svakom mišlju koja je istkana u mom umu, čista, iskrena i obojana jedino tobom. I svaka ta misao bila je nježna poput neprocjenjljive svile kože tvojih elegantnih ruku koje su činile prostor vrednijim i djelovale božanski nestvarno kada si ih otkrila svijetu skinuvši sako. Sanjao sam o toploj mekoći te svile i samo blagi dodir za mene je bio njavrijednija nagrada. Čuvam ga i sada kao blještavi meteor što mi gori ljepotom u svom drugom nepreglednom beskraju i crnilu sjećanja blijedom i nevažnom u odnosu na taj dodir. I dok mi tiha bol pjesnika koji čezne za svojom nebeskom inspiracijom struji praznim plućima koja žele udahnuti jedino tebe, taj dodir otok je nade i bezglavo plivam prema njemu kroz sjećanje snagom utopljenika. Da, tu si, tvoj nektar još uvijek puni moju krv životom čak i iz kutka u kojem se taj otok sakrio. Nalazim te, predivnu, neponovljivu i u mojim mislima zauvijek stvarnu da te mogu obožavati još beskrajno dugo. I bol nestaje, nepovratno izbrisana samo jednim tvojim dodirom. Takva je njegova snaga, čak i kada nisi tu.

Njena umjetnost

Koncept umjetnosti oduvijek je nadahnjivao čovjeka da pronađe u sebi skrivene tragove kreacije koju priroda tako elegantno demonstrira na svakom koraku koji zaboravljamo vidjeti opterećeni vlastim dvojbama i utrkom za uvijek nekim nedohvatljivim ciljevima skrivenim u još jednom naporu da brzinom osiguramo egzistenciju, udoban položaj u društvu gdje ćemo biti prihvaćeni kao dio cjeline i svladati još jedan dan u borbi s nepravdom, ekonomskim krizama i samovoljom upravljača koji drže ključeve našeg uspjeha. I borimo se s vladama, zakonima, obvezama i pravilima koja ograničavaju ono najljepše u nama stavljajući umjetnost na same rubove svijesti. No ima ljudi čija je sama pojava čista umjetnost i koji svojom nesvjesnom lakoćom prenose dah nebeske kracije svuda kuda prolaze pokazujući nam da ljepota nije nestala i da je samo jedan kratki pogled daleko. 

Takva je ona. Za nju potpuno nesvjesan i uobičajen, svaki korak koji ju tako elegantno nosi trgovima koji kao čarobnim štapićem postaju najljepše aleje kraljevskih dvorova donosi sobom duboku umjetnost profinjenosti i raskošni balovi srednjovjekovne Europe postaju stvarnost brišući pred sobom tako obična pročelja gradskih ulica pretvarajući ih u obične kulise rezervirane samo za nevjerojatnu predstavu njenog prolaska. I ta prirodnost, dubina umjetnosti njenih pokreta opjevana je vedrinom dotad smrknutih lica koje pretvara u pomne promatrače najvrijednijih djela kazališne umjetnosti, a gradske ulice postaju najraskošnije lože iz kojih se promatraju djela vrhunskih, svjetskih majstora. Sam taj prolazak, decentan i elegantan, dijametralna je suprotnost vulgarnoj i površenoj naglašenosti otvorenog erotskog poziva kojima smo okruženi na ekranima televizora, plakatima dubokih i ispraznih dekoltea i smješnim pokušajima mladih dama u visokim cipelama koje nespretnim korakom pokušavaju nositi poziv na privlačenje pogleda suprotnog spola. Njena diskretna linija tijela u elegantnoj odjeći nosi u sebi samu esenciju ženstvenosti, skrivene, ne otvoreno pozivajuće, a opet tako mistično tajnovite i vrijedne otkrivanja. Njena ženstvenost umjetnost je dubine djela najvrijednijih majstora i nije prolazna i površna već je nešto što svojom monumentalnošću ostaje u umu i satima nakon što je nestala u nekim svojim galerijama skrivenim od drugih i u kojima se čuvaju najvrijednija dostignuća ljudske kreacije. No, ona je čista kreacije prirode, koju ljudska ruka u svojoj nesavršenosti nikada neće moći vijerno prenijeti na bilo koji medij da bi se mogla opisati u svoj svojoj potpunosti. Ona je umjetnost duše, umjernost koja se prepoznaje sama po sebi i ostavlja duboki trag koji se proslavlja jedino srcem. Uvijek neponovljiva i uvijek nova ona je jednostavno dama. Biser kreacije u sivilu prosječnosti. Jedino što nam preostaje je da se duboko poklonimo i uživamo jedan tren dok ne nestane iza ugla, a ulica postane opet obična i tako bolno prazna, zauvijek osiromašena bez nje. Samo jedan kratki prolaz, njena umjetnost.

Autor: Darko Balaš

O njenim očima

Pričat ću vam o ljubavi muškarca prema ženi. Znam, potrošen koncept u ova čudna vremena kada se ljubav izjednačava s bračnim udruživanjem kao osnovnom jedinicom za kupovanje besmrtnosti i puko produženje vrste. I kupovanje sigurnosti stalnog partnera. No, je li to recept za ljubav muškarca prema ženi? I postoji li ovakva ljubav ili je samo utopija implementirana u naše umove putem hollywoodske industrije mašte? 

O da, postoji, ja znam da postoji, ja svakim otkucajem srca spoznajem da ona živi zajedno sa svakim mojim udisajem koji beskrajno tka nježne tonove ljubavi za ženu čiji samo jedan pogled smaragdne svjetlosti njenih izvora bezvremenske ljepote ispunjava moj um željom da se ogledam u njima i čuvam ih sigurne od sve prljavštine svijeta koja im može umanjiti sjaj. Samo jedan kratak pogled ovih zdenaca u kojima njena duša stanuje i daje im svemirsku dubinu razlog je da vrijeme više ne postoji otkinuto i bačeno kao nepotrebna krpa jer taj tren sve ispunjava svrhom i traje beskrajno dugo još kada ostanu samo u rubovima sjećanja. I ja sam tada ljubav, sama njena esencija jer sve drugo prestaje postojati neuporedivo, siromašno i tako bezvrijedno obično u usporedbi sa zelenilom čija iskra kao da je zapaljena rukama davno nestalih bogova. Tada postojim, tada doista jesam i tada život ostane zamrznut u misli neprolaznog divljenja tom vrhuncu evolucije i savršenstvu fantastične kreacije za koje riječi opisa postaju samo bezuspješni pokušaji umjetnika da uhvati u sliku ono što je potpuno neuhvatljivo. I melodija moga srca tada je njavrijednija simfonija koja je dotakla same temelje inspracije duboko unutar duše. Jedino sam tada stvaran, kada se potvrđujem u pogledu tih nestvarnih očiju. Paradoks, zar ne? Nestvarna ljepota tih nasmijanih očiju jedina čini moj život stvarnim i vrijednim življenja. Sve drugo, samo je šarena laž utrke za pronalaženjem svrhe postojanja kroz neprestano lutanje kroz površna prijateljstva, površna putovanja, površne poslove i površnu borbu za moć. A samo jedan tren što ga osvjetle ti svjetionici zelenila koji pozivaju brod moje duše u sigurnost luke ljubavi briše sve iluzije površnosti snagom neuništivog putokaza koji mi ukazuje da moja sreća ima samo jedan put. Onaj koji počinje i završava u svjetlosti njenih očiju.